‘Jedan san, tisuću priča’: Kako je Kristijan Iličić obišao svijet

Dolaskom u Šri Lanku ovog mjeseca travel blogger Kristijan Iličić ispunio je životni san i postao prvi čovjek iz Hrvatske koji je obišao sve države svijeta. U razgovoru za Al Jazeeru govori o svojim počecima, dojmovima, kako se odlučio na ovolika putovanja i kako je uspio sve to finansirati i realizirati.

Također, govori o njegovim jasnim porukama iz Afganistana, Palestine, Izraela te knjizi Jedan san, tisuću priča koja je je u prodaji na internetu i za kojom vlada ogromna potražnja.

• Kako se osjećate nakon posjete Šri Lanki, kada ste zvanično ‘kompletirali’ posjete svim državama svijeta?

– Mnogi me to pitaju i vjerujte mi, jako je teško dati odgovor, jer ne postoji samo jedan osjećaj. Mnogo se toga miješa u meni, od one neke nevjerice i blage euforije kad ostvariš nešto na čemu si radio tolike godine, kad san postane stvarnost. A opet, to nije kao iznenadni dobitak na lotu koji čovjeka raspameti jer ga nije očekivao.

Na ovome sam dugo radio, znao sam da će doći ovaj dan, to nije bilo onako ‘ako bude bit će, nema veze, glavno da sam uplatio listić’. To je bilo – bit će. Samo nisam znao kada, stvari su se komplicirale, pa rješavale.

Osjećam uz sreću i nevjericu i onaj neki pozitivan umor kakav vjerujem da osjećaju maratonci kad stignu na cilj. Još se moram ispuhati. Malo sam i zbunjen jer nije da nisam ništa planirao za dalje, i nije da ću sada prestati putovati. Putovat ću na drugačiji način, neće nužno sve završiti na društvenim mrežama.

Ipak, jesam malo zbunjen. Onako kako recimo čovjek može biti zbunjen kad se preseli u neku novu sredinu. Sve je isplanirao, zna zašto je tu, zna što će raditi, zna odakle je došao, a opet – nova je sredina. Treba se prilagoditi.

• Otkud ta ljubav prema putovanjima, istraživanju? Kako je sve krenulo i da li ste vjerovali kako će Vam poći ‘za nogom’ da budete u gotovo 200 država planete?

– Rodio sam se s ljubavlju prema putovanjima. Da, vodili su me roditelji na kraća putovanja kad sam bio mali. Da, išao sam s bratom na prvo veće putovanje. Ipak, ništa od toga ne bi bilo da se to meni nije svidjelo, da ja to nisam imao u sebi. Niti jedan čovjek ne može tako dugo u tako ekstremno teškim uvjetima gurati istu priču, a da to nije neki integralni dio njega. Svaka priča koja nije vaša, koju furate zbog nekog drugog, prije ili kasnije se raspadne. Dakle, rodio sam se s tom ljubavi.

I da, vjerovao sam da ću uspjeti u tome da prođem 197 država svijeta. Jedino nisam znao kada će to biti i nisam očekivao da će se mnoge stvari baš toliko zakomplicirati – od pandemije i putovanja uz stotine Covid testiranja i novca bačenog kroz prozor do problema s ulaskom u Turkmenistan. I dok se sve to događalo, ja sam znao da ću uspjeti i stalno gledao gdje se otvara prolaz da mogu kroz njega proći.

• Koje su Vam posjete posebno upečatljive, gdje je bilo najteže otići?

– Afganistan, Jemen, Sirija, Palestina… svaka zemlja upečatljiva je na svoj način, sve četiri imaju burnu povijest i sadašnjost, a Afganistan volim osobito isticati jer je to bila prva država od ovog kvarteta u koju sam ušao i gdje su mi se oči de facto otvorile za to do koje mjere mi na Zapadu imamo jednu crno-bijelu percepciju tog dijela svijeta.

Pokazalo se, međutim, da je bilo najteže otići u Turkmenistan, jer tamo tek 1.000 ljudi godišnje dobiva vizu za ulazak. Njih uopće ne zanima turizam, a posebno su alergični na travel bloggere koji su svijetu prenosili iskrivljenu sliku o njima.

• Posebne akcente, kako sada tako i u drugim javnim istupima, stavljate na posjete Afganistanu, prije povratka talibana na vlast, te Palestini za koju, prilično glasno i kategorički, tražite pomoć zbog genocida koji traje.

– Da, kako sam rekao u odgovoru na prošlo pitanje: Afganistan mi je otvorio oči. Shvatio sam da tamo ne žive samo teroristi, da je zapravo najveći dio populacije normalan, nenasilan i da su to ljudi koji nastoje živjeti i preživjeti u zemlji koju već četiri desetljeća razaraju razne vojske i paravojske.

Palestina? Bio sam tamo, znam o čemu pričam. Još i nije izbio ovaj rat, a ja sam već bio jako ogorčen na to kako žive Palestinci. Kad sam gledao sve one mjere – pretresi pred džamijom, zidovi i bodljikava žica, razvijene mreže nad ulicama kako ih Židovi koji žive kat više ne bi gađali smećem, kamenjem. Je li normalno tako živjeti? Ne mogu nikamo otputovati da im Izrael to ne odobri. Meni je to bilo mučno.

Onda se dogodio onaj grozni masakr na koncertu i odmah sam na svojim storijima osudio to nasilje. Znam da je teško, znam da su ugnjetavani praktično otkad se Izrael tamo podigao, ali ta eksplozija bijesa ipak nije opravdana.

A onda je zbog tog masakra Izrael otvorio vrata pakla i napravio ono što je njegov narod doživio, zbog čega je u konačnici i dobio tu državu – totalno uništenje, genocid, brisanje jednog naroda sa lica Zemlje. Kako to može biti primjeren odgovor? Kako su djeca kriva za to? Toliko ih je stradalo… Nisu oni lovili samo teroriste. Iskoristili su priliku da opet smanje broj Palestinaca.

Naravno da sam odmah digao glas, da svako toliko podsjećam na to što se tamo događa, jer Zapad zaboravi, a tamo svaki dan ginu djeca, žene, udara se po bolnicama, po humanitarcima. Čudim se da više ljudi nije diglo glas. Ali ima ih. Čak i jakih imena u svijetu. Nadam se da će to uskoro prestati.

• U prodaju je, sa posjetom Šri Lanci, izašla i Vaša knjiga. Koja su očekivanja i koji su Vam planovi za budućnost?

– Dok vam ovo pišem, knjiga je već bestseller. Narudžbe se gomilaju, a pustio sam je u prodaju samo online. Za sada je nema u knjižarama. Očekujem da će se odlično prodavati, a vjerujem i da će mnogi biti pozitivno iznenađeni, jer to nisu ukoričeni moji postovi s društvenih mreža, to je stvarno nešto novo što ljudi o meni još nisu čuli i čitali.

Uz to sam brutalno iskren i vrlo sam jasno napisao kako sam stasao, kako sam stjecao novac i gubio ga, što je bilo potrebno da postanem ovo što sam danas. Mislim da knjiga nije nužno samo za ljubitelje putovanja ili za one koji baš mene prate. Ona je i za sve druge koji traže inspiraciju, ideju, povod da posegnu za zvijezdama. Vjerujem da može biti i motivacijska i da daje na neki način plan, nacrt da se krene.

Moji planovi za budućnost? Neke stvari – osobito kad je posao u pitanju – ne volim reći naglas dok ih ne realiziram, čisto da ne ureknem. Ipak, već je poznato da sam uložio u jedan projekt izgradnje stanova, mislim da sam već i spominjao da ću sada putovati više ciljano – na festivale i neka zbivanja koja su mi se svidjela. Nastavljam i s radom u Nomadik Travel agenciji i lagao bih sada i sebi i čitateljima kad bih rekao da nikad više neću raditi zanimljiv sadržaj na svojim mrežama.

Baš sam na ovom velikom okupljanju na Šri Lanci pričao sa svojim kolegama travel bloggerima i suputnicima o nekim stvarima koje su se dogodile, a koje nikad nisam objavio. Netko je iz mračnog sjećanja izvukao gadan doživljaj na granici Malija kad sam morao osam sati ležati pokriven u čamcu da me ne otkriju krijumčari. Bilo je to strašno, a ja to nikad nisam objavio. Bio sam i blokiran odronom kamenja u Pakistanu. Puno je još neispričanih priča, jedino što ću sada sve raditi smirenije, neću više imat onaj osjećaj “jao, kasnim s materijalom”… I ne žurim se više nikuda.

• Na kraju, suočili ste se s brojnim (balkanskim) stereotipima kada je riječ o putovanjima, društvenim mrežama… Kako mladi sa našeg podneblja mogu pratiti svoje želje, sudbinu i nastojanja?

– Upravo sam na ovo pitanje dao iscrpan odgovor u knjizi. Velik dio mojih pratitelja me intenzivno prati od kad sam ušao u neke opasne države, vjerujem da mnogi više i ne znaju kako izgledam bez brade. No, ja sam bio isto kao i oni, mlad čovjek koji je za sitne novce s ‘ruksom’ na leđima putovao svijetom i spavao u najjeftinijim mogućim smještajima, putovao najjeftinijim prijevozima…

Neka mlade ne opterećuju ti balkanski stereotipi. Ono na što trebaju više biti fokusirani – neka otkriju što je njihova misija u životu. Slijede li svoj san ili san svojih roditelja? Žele li biti travel bloggeri, jer će onda “biti bogati”? Ili ih zanima upoznavanje svijeta neovisno o ishodu? Neka prvo definiraju sebe. Neka osjete zbog čega su tu.

Kad osjete da je nešto doista njihovo, da se uvijek iznova vraća kao san, da ta priča ne nestaje kroz godine… Onda neka se zapute u tome pravcu i iznenadit će se kako će se vrata početi otvarati. Znam da ljudi teško vjeruju nekome tko (danas) ima novac da stvarno novac nije nužan da se pokrenete s mrtve točke. I ja sam krenuo ni iz čega. Naravno da će novac putem dobro doći, ali on će i dolaziti ako ćete raditi ono za što ste se rodili i ako ćete biti dosljedni sebi.

Autentičnost je zarazna, ljudi će vas prepoznati. Naravno da ja nisam imao iscrtan petogodišnji biznis plan u kojem je bila inkorporirana epizoda kako iznenađujem djevojku u Americi, odjeven u lava. To je došlo spontano, iz onoga što jesam, bio sam autentičan. U sekundi sam se zapalio za tu ideju, osjećao sam da je to dobro na svim razinama, ostvarit ću svoju želju da je vidim, ona će biti sretna, a sponzorima se to mora svidjeti. I onda sam išao kucati od vrata do vrata. I tako se čulo za mene. Autentičnost.

A što je bilo nakon toga – nećete vjerovati. O tome sam isto pisao u knjizi.