Deportacija kao jedna od glavnih metoda za iseljavanje stanovnika iz Jerusalema

Gotovo dvije i po godine 44-godišnji Murad al-Abbasi, Palestinac iz Jerusalema, živi daleko od svoje porodice i rodnog mjesta Silwan, nakon što ga je izraelska okupacija trajno deportirala iz svetog palestinskog grada u junu 2022. godine. Odluku su opravdali postojanjem “nekog tajnog dosijea”. Al-Abbasi  je jedan od desetaka Palestinaca koji su trajno ili privremeno deportirani iz grada, a njihov broj se od 7. oktobra 2023. godine popeo na 120, prema podacima palestinskog Okruga Jerusalem.

“Ostao sam bez svog života. Uvijek govorim da se čovjek može snaći za hranu i piće, ali porodicu mu ne može ništa zamijeniti. Uskratili su mi pravo da budem sa suprugom i svojih šestero djece. Odrastaju daleko od mene. Nisam mogao dijeliti s njima trenutke radosti i uspjehe, niti biti uz njih kada su bolesni”, opisao je Al-Abbasi za Al Jazeeru cijenu koju je platio i koju još uvijek plaća zbog protjerivanja iz grada.

Dodao je da se njegova kćerka u Jerusalemu udala, ali da nije bio prisutan kada su došli prosci da je zaprose, a nije prisustvovao ni njenim zarukama. Mogao ju je samo dočekati na vratima sale za svadbu, koja je održana izvan Jerusalema.

Opravdanja za deportacije

Isto kao u slučaju Al-Abbasija, izraelski okupatori trajno su deportirali bivšeg ministra za pitanja Jerusalema Khaleda Abu Arafu, kao i zastupnike u Palestinskom zakonodavnom vijeću Muhammeda Abu Teira, Ahmeda Attouna i Muhammada Totaha iz Jerusalema na Zapadnu obalu, nakon što su izabrani kao predstavnici parlamentarnog bloka “Promjena i reforma” koji je povezan s pokretom Hamas i nakon pobjede te stranke na izborima 2006. godine.

Osim njih, deportirani su i palestinski zatvorenici iz Jerusalema u Gazu ili izvan Palestine nakon što su oslobođeni u sklopu dogovora o razmjeni zatvorenika “Wafa al-Ahrar” 2011. godine. Također, palestinski advokat iz Jerusalema i aktivista Salah Hammouri trajno je deportiran iz Jerusalema u Francusku u decembru 2022. godine.

U oktobru ove godine, okupacija je privremeno deportirala sedam Palestinaca iz Jerusalema u različitim vremenskim periodima, prema statističkim podacima Okruga Jerusalem, među kojima su bili i oslobođeni zatvorenici. Odluka da budu deportirani iz Jerusalema na nekoliko dana donesena je uporedo s njihovim puštanjem na slobodu, kako bi se spriječilo organiziranje dočeka ili slavlja u gradu, a time i otežao život njihovim porodicama. Ista situacija se dogodila i u slučajevima Nasrallaha Al-Awara (Silwan), Mahmouda Abu Sobeiha (Al-Ram) i Walida Alyana (Isawiya).

Odluku o deportaciji izdaje Ured izraelskog ministra sigurnosti ili ministra unutrašnjih poslova ili njihov zamjenik, na osnovu direktnih preporuka političkih i sigurnosnih organa, kao što je izraelska unutarnja obavještajna služba poznata kao Shin Bet. Deportacija može biti privremena ili trajna, a prati je oduzimanje iskaznice o stalnom boravku ili “jerusalemske lične karte”, uglavnom pod izgovorom “ugrožavanja ili prijetnje javnoj sigurnosti”.

Osim izgovora o prijetnji sigurnosti, okupacija svoje odluke o deportaciji opravdava i time da osoba nije odana Izraelu, da je izrazila mišljenje koje se protivi okupaciji (što potpada pod “poticanje na terorizam”), da je pripadnik palestinskih organizacija otpora ili se vrši u okviru politika kolektivnog kažnjavanja. U mnogim slučajevima, okupacija odbija otkriti optužbe za koje se terete deportirane osobe, pozivajući se samo na “tajni dosije”, kao što je slučaj s administrativnim hapšenjima.

Glavni cilj deportacije je demografsko čišćenje Istočnog Jerusalema od palestinskog stanovništva i postizanje izraelske demografske većine na tom području. Tu su i direktne posljedice na deportiranu osobu, uključujući slabljenje društvenih veza, odvajanje od okoline, izlaganjem psihološkom i ekonomskom pritisku nakon gubitka posla ili smanjenja prihoda.

Građanin postaje rezident

Moien Odeh, advokat i stručnjak za međunarodno pravo, rekao je za Al Jazeeru da je Izrael, nakon okupacije Istočnog Jerusalema, dodijelio specifičan status Palestincima u ovom gradu, a to je “stalna boravišna dozvola”, koju lako mogu izgubiti. Palestinski građani u Jerusalemu prinuđeni su stalno dokazivati da žive u gradu u kojem su rođeni i oni i njihovi preci.

Odeh je naglasio da se pritisak na palestinske stanovnike Jerusalema u vezi s njihovim dokumentima o stalnom boravku mogu smatrati jednom vrstom neformalnog izgnanstva, budući da gube pravo boravka čim neko vrijeme žive izvan Jerusalema ili dobiju drugo državljanstvo.

Što se tiče međunarodnog prava, advokat kaže da je ovakav oblik deportacije zabranjen, jer Četvrta ženevska konvencija zabranjuje pojedinačne ili kolektivne deportacije zaštićenih osoba. Prema zakonu, Istočni Jerusalem se smatra okupiranim područjem, čiji su stanovnici zaštićeni, stoga okupaciji nije dozvoljeno da vrši njihovu deportaciju ili protjerivanje iz mjesta stanovanja.

Odeh naglašava kako Izrael smatra da ima kontrolu nad teritorijama Istočnog Jerusalema i ne pridaje značaj međunarodnom pravu. To se moglo vidjeti i u slučaju deportacije zastupnika u Palestinskom zakonodavnom vijeću, kada je sud presudio da je izraelski zakon primjenjiv, čak i ako se protivi međunarodnom pravu.

“Izrael je taj koji je došao Palestincima u Jerusalem, okupirao njihov grad i pripojio ga svojoj teritoriji. Palestinci su boravili u svojim domovima, a sada ih Izrael izbacuje iz njih”, primjetio je s nevjericom.