Američki interesi na Balkanu: Stabilnost, ekonomija, suzbijanje utjecaja Rusije i Kine

Kako se približavaju američki predsjednički izbori, tako se pažnja svijeta, pa i regije zapadnog Balkana, sve više fokusira na Sjedinjene Američke Države, s obzirom na to da će Bijela kuća dobiti novu stanovnicu ili stanovnika. Kao najmoćniji globalni igrač koji ima strateške interese u svakom dijelu planete, svi žele znati kakvi će ti interesi biti nakon smjena administracija.

Kada je o ovom dijelu svijeta riječ, deklarativno, ključni interesi Sjedinjenih Američkih Država na Zapadnom Balkanu fokusirani su na regionalnu stabilnost, demokratizaciju, ekonomski razvoj, borbu protiv korupcije, te suzbijanje ruskog i kineskog utjecaja. Navodi se kako se Washington zalaže za trajnu stabilizaciju regije, posebno kroz političke i institucionalne reforme, euroatlantsku integraciju, uključujući članstvo zemalja u NATO-u i Evropskoj uniji, te održavanje sigurnosne saradnje. U tom kontekstu, posebno su važna pitanja odnosa između Srbije i Kosova kao i politička situacija u Bosni i Hercegovini, koja je često žarište napetosti.

No, prema mišljenju Jasmina Mujanovića, politologa koji se posebno fokusirao na dešavanja na Zapadnom Balkanu, SAD u stvari nema ključne strateške interese u ovoj regiji.

“To je jedna od velikih ironija ili da kažemo jedan od velikih problema pogotovo za političke aktere i države u ovom regionu, koji se stvarno zalažu za demokratske liberalne sisteme ili promjene njihovih postojećih političkih sistema u iste, pa i na kraju kraja pristupanja u NATO i EU. Tu pogotovo naglašavam poziciju Bosne i Hercegovine i Kosova.”

“Ako postoje neki ključni strateški interes SAD-a što se tiče Zapadnog Balkana, to onda vjerovatno jeste njihova decenijska želja da oni u stvari ne budu upetljani i ne budu nešto posebno relevantni akteri na ovom području.”

‘Bijeg s Balkana’

Prema Mujanovićevim riječima, kada se pogleda posljednjih 20-25 godina američke politike prema Zapadnom Balkanu, vidi se da oni konstantno – i republikanci, i demokrati – teže ka odbacivanju njihove odgovornosti za ovu regiju, odnosno da pokušavaju prebaciti odgovornosti na Evropsku uniju.

U vezi s njegovim očekivanjima od budućeg “vrhovnog zapovjednika” prema regiji, navodi da je nezahvalno prognozirati kakvi će tačno njihovi interesi ovdje biti i kako će pristupiti njihovoj zaštiti.

U slučaju demokratske kandidatkinje Kamale Harris, Mujanović navodi da je vrlo teško prognozirati šta će njena politika biti uopće, ne samo za Zapadni Balkan, već i za cijelu regiju istočne Evrope, pa i svijeta. Kako kaže, ona je imala veoma kratku karijeru kao senatorica, nakon čega se faktički odmah prebacila u Bijelu kuću i postala potpredsjednica u mandatu Josepha Bidena.

“Mi još uvijek ne znamo u stvarnom suštinskom političkom smislu, pogotovo u vanjskom političkom smislu, ko je gospođa Kamala Harris. Možemo pretpostaviti, s jedne strane, da će ona voditi nastavak Bidenove politike. Ukoliko se to bude dogodilo, to bi bilo loše za ovaj region, jer mislim da je realno Bidanova politika bila prilično negativna, možda čak i katastrofalna, pogotovo kad pogledamo stavove te administracije prema Beogradu, pa donekle čak i prema Zagrebu i Tirani, odnosno to kreiranje, segmentiranje američkog pristupa prema regionu, gdje imate tri ključna partnera – Hrvatsku, Srbiju i Albaniju, kojima se dopušta maltene sve u regionu, a onda imate sve ostale koji moraju da trpe šta god, u ime mira, u ime stabilnosti i tako dalje.”

Mujanović pretpostavlja da ćemo, ako Harris bude izabrana, bar u skorijem roku, vjerovatno vidjeti nastavak Bidenove politike.

On smatra da će prioriteti bivšeg američkog predsjednika i aktuelnog republikanskog kandidata Donalda Trumpa biti osvete unutar samog SAD-a, dok bi generalno njegova potencijalna druga administracija bila značajno radikalnija.

Fokus u regiji

Ono što na Balkanu svi žele znati jeste koje će zemlje biti u fokusu nove administracije. Vanjskopolitički stručnjak Boško Jakšić ističe da će cijela regija biti u fokusu, jer je treba dublje uključiti u euroatlantske integracije, ali napominje da, ipak, postoje određeni prioriteti.

“Na prvom mestu je Bosna i Hercegovina zbog prikrivenih kriznih potencijala čiji su uzrok otvoreno proruske aktivnosti predsednika Republike Srpske [Milorada Dodika]. Na drugom mestu su Srbija, kao najveća država zapadnog Balkana, i Kosovo, kao umnogome nedovršena zemlja. Kriza u međusobnim odnosima suviše dugo traje i verujem da će nova američka administracija biti energičnija u pokušajima normalizacije odnosa Beograda i Prištine. I demokrate i republikanci su pokazali stepen nezadovoljstva posredničkim naporima EU koji ne daju nikakve rezultate.”

Poslije toga, fokus bi mogao da bude usmjeren na Albaniju i Crnu Goru kao države koje su najbliže članstvu u EU, a ne treba isključiti ni mogućnost nekog posebnog angažmana u Sjevernoj Makedoniji koji bi podsjećao na uspješnu američku inicijativu u rješavanju spora Atine i Skoplja o imenu.

“Washington bi preko NATO-a mogao da pritisne Bugarsku, bez obzira na dugotrajnu političku krizu u toj zemlji.”

Iako će od uspostavljanja nove administracije u Washingtonu morati da prođe duže vrijeme prije nego što aktuelizira svoju politiku na Zapadnom Balkanu, jasno je da su prioriteti djelovanja u značajnoj mjeri različiti, kaže Jakšić.

Prema njegovom mišljenju, Kamala Harris bi akcenat više stavila na demokratizaciju regije, stvaranje pravnih država uz poštovanje ljudskih prava i slobodnih medija, dok bi Donald Trump predstavljao značajno ohrabrenje autoritarnim procesima, prije svega u Srbiji.

“Ipak, formulacija politike prema regionu ide sporo zbog tromosti nižih ešalona američke vlasti, tako da bi status quo obeležio barem prvu godinu nove administracije.”

Jedno od gorućih pitanja u regiji, u koju su dugo godina Sjedinjene Američke Države bile uključene, jeste i pitanje normalizacije odnosa Kosova i Srbije, zbog koji se čini da je Balkan stalno na ivici eksplozije.

Kako su kandidati dijametralno različiti, tako je za očekivati i da bi se i različiti pristupi manifestirali i u vezi pitanja odnosa Srbije i Kosova.

“Vlast demokrata bi insistirala na ubrzanju pregovora i što bržoj implementaciji prošlogodišnjih sporazuma iz Brisela i Ohrida – koji su najrealniji okvir za rešenje krize. Trump je u prvom mandatu insistirao na business pristupu, na ekonomskim dimenzijama normalizacije, ali to nije donelo neki proboj. Richard Grenell, koji je bio zadužen za taj proces i koji bi mogao da ima visoku funkciju ukoliko republikanci pobede, morao bi da osmisli neki novi plan, ali problem je što on, kao i Trump, imaju komandni pristup rešenju – što bi lako moglo da izazove otpore bilo u Beogradu ili Prištini”, ističe Jakšić.

‘Dežurni policajac’

No, odnosi Srbije i Kosova nisu jedini koji predstavljaju izazov. Zemlje regije u većoj ili manjoj mjeri sve više se naoružavaju, a oštri tonovi su postali svakodnevnica, čime se regija polako pretvara u tinjajuće bure baruta. Kako je SAD dežurni policajac, mnogi se nadaju većem vojnom angažmanu Washingtona u regiji, kako bi oštri tonovi ostali upravo to, samo prazne riječi, bez novih eskalacija.

Ipak, Jakšić je mišljenja da će Amerikanci izbjegavati jačanje svog direktnog prisustva u regiji, te je podsjetio da su smanjili svoj kontingent na Kosovu, što su brojčano kompenzirali slanjem snaga drugih NATO članica, prije svega Turske.

“Svaki povratak vojnih snaga SAD-a na Zapadni Balkan bio bi znak da se situacija opasno zaoštrila i da je na granici oružanih konflikta. Diplomatija je tu da takav negativni razvoj spreči.”

Govoreći o vojnom utjecaju, SAD se dugo bori protiv utjecaja Kine i Rusije širom svijeta, tako da je suprotstavljanje interesima Pekinga i Moskve u regiji očekivan poduhvat svih američkih administracija.

Politolog Jasmin Mujanović je mišljenja da je za SAD, ipak, Kina mnogo veći prioritet nego Rusija, što se, između ostalog, može vidjeti, kaže, iz toga što se ne samo Washington nego i cjelokupan NATO donekle priprema za kraj rata u Ukrajini.

Iako je suprotstavljanje kineskom utjecaju na Balkanu vjerovatno važnije od suprotstavljanja Rusiji, situacija bi se, ipak, mogla promijeniti, zavisno od aktivnosti Ruske Federacije, “ukoliko dođe do obnove neke vrste ili sukoba, ili nekih različitih incidenata, kao što je bio paravojni napad u Banjskoj, na Kosovu sa strane tih nekih srpskih nacionalističkih militanata koji, naravno, imaju izuzetno bliske odnose sa zvaničnim Beogradom, ili ako bi vidjeli neki incident poput onog pokušaja državnog udara u Crnoj Gori iz 2016. godine.”

“Tu ima nekih različitih scenarija gdje bi Rusija opet mogla da bude percipirana kao značajna prijetnja Zapadnom Balkanu, odnosno zapadnjačkim interesima u regionu, ali u ovom momentu mislim da je Kina taj prioritet.”

Kriza u BiH

Odnosi Srbije i Kosova nisu jedino potencijalno žarište u regiji. Bosna i Hercegovina je opterećena i velikim dijelom blokirana stalnim političkim prepucavanjima, a stalno se čini da je zemlja na ivici rata, zbog čega ju je već napustio veliki dio, prije svega mlađeg, stanovništva.

Mnogi se nadaju većem američkom angažmanu i utjecaju Washingtona na reforme, pa možda i ustavne, te na rješavanje političke krize, ali Mujanović je skeptičan da će do toga u praksi doći.

Podsjeća da se naredne godine obilježava 30. godišnjica Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali i 30. godišnjica genocida u Srebrenici, pa je za očekivanje značajan stepen barem retoričke podrške u vezi s idejom procesa reformi ustavnog sistema u Bosni i Hercegovini, ali navodi da je upitno hoće li do toga u praksi i doći.

“SAD u ovom momentu održava jedan minimalni stepen interesa i angažmana na području zapadnog Balkana, a to, naravno, jednostavno nije dovoljno. Nije dovoljno ni da bi se riješila krupna politička ustavna pitanja u Bosni i Hercegovini, a da ne govorimo o nekim drugim eventualnim temama, kao što su, naprimjer, spor između Kosova i Srbije, pa čak i odnosi između Sjeverne Makedonije i Bugarske i tako dalje, i tako dalje.”

Mujanović kaže da ćemo vjerovatno simbolično čuti mnogo štošta o američkom prisustvu i podršci Bosni i Hercegovini i Zapadnom Balkanu u sljedećoj godini, ali u ovom momentu on ne vidi znakove da će to značiti bilo kakvu značajnu promjenu u stvarnoj politici SAD-a.

Jedno od gorućih pitanja u nekim zemljama regije jeste i iskopavanje “novog zlata”, litija, a kako je SAD najjača ekonomska sila svijeta, očekivati je i da će ta ruda biti jedna od strateških interesa nove administracije. Tome se ekološki aktivisti sigurno ne raduju.

Boško Jakšić podsjeća da su američki zvaničnici, prije svega ambasador SAD-a u Beogradu, otvoreno podržali nepopularan Rio Tintov projekt rudarenja litija i tako, poput Njemačke ili Francuske, svoje ekonomske interese stavili iznad političkih.

“Mislim da je to riskantna igra. Uverljiva većina javnosti u Srbiji je protiv kopanja litijuma, što znači da se Zapad stavlja na drugu stranu fronta, dakle uz vlast. To bi nesumnjivo imalo za posledicu opadanje privlačnosti i Amerike i Evropske unije i povećalo nepoverenje javnosti, posebno u Srbiji koja je oštro podeljena: 43 odsto je za EU, 42 je za grupaciju BRICS kojom dominiraju Kina i Rusija. Nisam uveren da ekonomske koristi od litijuma vrede više nego geostrateško guranje Srbije na Istok. Postoji niz drugih mogućnosti da se ojača ekonomska i investiciona saradnja Amerike sa čitavim regionom.”