Zuko Džumhur, čovjek koji je u svakome tražio dobro

Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš, a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja.

Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe. I tu ti je, možda, ključ. Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se osmijeh. Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh. Razvučeš ove svoje žvalje od uha do uha i kažeš sebi: “Pa, j***m mu miša, možda baš i nisam ispao tako loše.

Ovako je jednom prilikom, u jednom davnom intervjuu govorio Zulfikar Zuko Džumhur, legendarni bosanskohercegovački putopisac, Konjičanin, kosmopolita, svjetska skitnica i velikan kulture ovog podneblja.

Povodom obilježavanja godišnjice Džumhurove smrti, koja se desila na današnji dan 1989. godine, u njegovom Konjicu održava se nekoliko manifestacija, a u organizaciji Narodnog univerziteta Konjic i Zavičajnog muzeja Konjic.

U Zukinoj rodnoj kući obilježava se Dan otvorenih vrata, dok će večeras, u Muzeju drvorezbarstva Zanat, biti održana izložba fotografija Srđana Džumhura, jednog od najbližih srodnika putopisca, scenariste, karikaturiste, čovjeka osobenog stila života i rada – Zuke Džumhura. Srđanov otac Hidajet i Zuko su sinovi dvojice braće.

Srđan, sada 75-godišnjak, govori kako je ljubav prema fotografiji počela u osnovnoj školi u Celju (Slovenija) gdje je i rođen.

„Škola je organizirala fotodjelatnost za početnike. Počeo sam se baviti fotografijom, kod kuće sam napravio tamnu prostoriju i u njoj razvijao filmove i izrađivao crno-bijele fotografije. Fotoljubav ostala je sve do danas“, ističe Srđan Džumhur.

Govori kako posljednjih decenija najviše fotografira dešavanja u porodici, kao i na putovanjima „kojih se u posljednjih 30 godina nakupilo mnogo“.

„Proputovali smo skoro cijeli svijet po kopnu, moru i po zraku. Izrada fotoknjiga je ono što predstavlja moj fokus. Cilj mi je zabilježiti značajnije događaje u slici i riječi, te to sažeto prenijeti u fotoknjigu. Iz fotoknjiga se može primijetiti razvoj fotoopreme, razvoj fotoprogramske opreme i svakako moj razvoj. Razlika između prve fotoknjige i posljednje je jako velika.“

Identitet Konjica

Benjamin Mušinović, direktor Narodnog univerziteta Konjic, za Al Jazeeru kaže da, „s obzirom da se radi o najpoznatijem Konjičaninu, svjetskom putopiscu, slikaru, karikaturisti i scenaristi, Zuko predstavlja identitet grada Konjica“.

„Zbog svog vedrog duha i nevjerovatnog smisla za humor, Zuko je bio cijenjen u svim slojevima društva, kako akademskim, tako i narodnim. Za njega su govorili da ima ‘svjetsko znanje’, ali ljudi su ga naročito voljeli jer je pričao lagano, razumljivo, narodnih i pitkim jezikom“, navodi sagovornik.

„Uz Kasima Prohića, Vitomira Lukića, Pavu Anđelića uvijek ističemo kosmopolitski Džumhurov duh, svevremenog insana koji je sve što bi dotakao pretvarao u umjetnost. U jednoj ličnosti su utkani talenti putopisca, pisca, scenariste, scenografa, karikaturiste i naratora čiji govor je oduvijek mirisao sevdahom, a on, naš Zuko, bio je od onih vakifa koji su sva svoja znanja i saznanja velikodušno darovali svom Konjicu i cijelom dunjaluku.“

Mušinović dodaje: „I danas se u biser na Neretvi svraća zbog emaneta, djela, čuvanja i ljudskosti njegove. Zuko je hodoljubio svakog čovjeka i u svakom pronalazio dobro koje valja istaći.“

Hajduci s džada preselili u politiku

Dok govorimo i pišemo o Zuki Džumhuru, podsjetimo se i nekih njegovih riječi, pa mu je tako autor intervjua koji smo na početku spomenuli kazao: „Za vas svi kažu da ste dobar čovjek“, na šta mu je Džumhur rekao:

„Nije tačno. Apsolutno nije tačno. U meni ima zla makar koliko i u drugim ljudima. Ono gdje bih sam sebi odao izvjesno priznanje, to je rigorozna odluka, odnosno sposobnost da kontrolišem sebe i sopstveno zlo. U meni kuljaju ljubomora, zavist, podlost, poriv za osvetom, proplamsaji ljute mržnje. Da ih ne kontrolišem, imali biste posla s jednim od najlošijih ljudi koje ste ikada upoznali. Kontrola, to je ključna riječ.“

Prisjetimo se još nekih njegovih komentara koji se mogu i danas primijeniti.

“Stare turske hanove po drumovima zamijenile su automobilske stanice na autostradama. Romantičnih drumskih razbojnika, koji su nekada napadali usamljene putnike i karavane, više nema. Zamijenile su ih velike međunarodne kompanije koje napadaju čitave narode. Hajdučija se polako sa carskih džada preselila u međunarodnu politiku.”

“Arapska pjesma rodila se u pustinji. Francuz je propjevao zbog žene, Italijan radi publike. Grk pjeva za bakšiš. Nijemac pjeva na zapovijed, a Srbin propjeva uz piće. Arapin je zapjevao od straha. Pustinja uplaši i junake i divove. Pustinje se jedino ne boje pjesnici […] U pustinjama čovjek je propjevao da ne poludi. Možda se svaka poezija i svuda u svijetu rodila u pustinjama.”

“Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.”