‘Na rubu ludila’: Britanski ratni reporter istražuje razloge i posljedice rata u BiH

Kada je prije gotovo 30 godina, nakon što je teže ranjen u Srebrenici, morao mirovati osam mjeseci, britanski reporter Tony Birtley, duboko potresen događajima kojima je svjedočio, počeo je pisati knjigu.

U međuvremenu je, s obzirom na to da je, kako kaže, materijal bio sirov i jako emotivan, više puta mijenjao i “preštrikao” dijelove romana. No, jedna stvar koja je, uz njegovu želju da knjiga o uzrocima i posljedicama ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, ugleda svjetlo dana, bila konstantna je naslov.

“Mjesecima nisam mogao ni raditi ni hodati i mislio sam da ću poludjeti. Tada sam počeo pisati knjigu koju sam nazvao Na rubu ludila (The Edge of Madness). Nazvao sam je tako na osnovu izjave poznatog srpskog komandanta (Ratko Mladić op.a.) koji je rekao: Tucite ih tako da ne mogu spavati i da im razvučemo pamet njihovu“, prisjeća se Birtley.

Knjiga Na rubu ludila (The Edge of Madness) objavljena je na engleskom jeziku i moguće ju je naručiti putem Amazona.

A dok se priprema za promociju u Bosni i Hercegovini i nada skorom prijevodu na bosanski jezik, Tony Birtley, višestruko nagrađivani televizijski novinar koji je gotovo četiri decenije proveo izvještavajući iz ratnih zona širom svijeta, za Al Jazeeru govori o radu na ovoj knjizi, razlozima zbog kojih je rat u BiH u njenom fokusu i ratovima generalno.

• Liban, Afganistan, Čečenija, Šri Lanka, Libija, Mijanmar, Kosovo, Bosna i Hercegovina… samo su neki od ratnih sukoba koje ste pokrivali u protekle četiri decenije. Iskustvo koje ste stekli podloga je knjige Na rubu ludila, no fokus je na ratu u Bosni i Hercegovini. Zbog čega?

– Većina ljudi, koje interesuju dešavanja u Bosni i Hercegovini, upoznata je s tom pričom, no ja sam želio doći do onih koji nisu, jer mislim da bi na tom primjeru mogli naučiti dosta o konfliktu. To me proganja otkako je Haris Silajdžić rekao: Na početku je bio čin agresije, mi smo bili žrtva, a na kraju smo bili dvije sukobljene strane. Ljudi zaborave ko je bio žrtva, a ko agresor. A ja sam ovom knjigom želio pokazati kroz šta su tačno ljudi prošli.

Radnju sam smjestio u Sarajevo i Srebrenicu, jer bolje nego bilo ko drugi znam šta se tu dešavalo. To je u oba slučaja velika priča, ali za mene lično je značajnija Srebrenica. Želio sam priči dati i historijski kontekst, nisam svjedočio svemu lično, ali znam tačno šta se događalo i želio sam da i ta dešavanja budu dio knjige. Bilo mi je važno da čitateljima pružim sveobuhvatnu i vjerodostojnu sliku onoga što se dogodilo i zašto se dogodilo. Ne nužno da govorim o pravdi, već o razlozima.

• S obzirom na to da je radnja romana smještena u Srebrenici, gdje ste proveli nekoliko potresnih godina i gdje ste tri puta bili ranjeni, koliko je emotivno i teško bilo prisjetiti se svih strahota kojima ste svjedočili?

– Bilo je jako teško, jer sam s vremena na vrijeme morao ponovo proživljavati neke jako teške stvari. Imam ogromnu arhivu o ratu o Bosni i Hercegovini, više od 1.500 sati snimljenog videomaterijala kroz koji sam morao proći tokom rada na ovoj knjizi, što je bilo veoma emotivno i teško. Knjiga je i u konačnici veoma emotivna, a za mene lično je to bio katarzičan proces.

Jako me je pogađalo ono što vidim, ali i ono što čujem. Čuo sam i vidio stvari koje nisu dobre, ali kada braniš svoju porodicu, svoju zemlju, svoj život, sve što imaš, a rat je, nema pravila. Nema crnog i bijelog u ratu, mnogo je više sive zone, gdje razumni ljudi u trenucima očaja rade nerazumne stvari. To čini značajan dio knjige.

Osvrnuo sam se i na ulogu medija u cijelom procesu. Također, mislim da je Bosna i Hercegovina u konačnici iznevjerena, jer čini se kao da je agresor nagrađen. S obzirom na to da je Bosna i Hercegovina klasični primjer kako međunarodna zajednica funkcioniše, pokušao sam to predstaviti i u knjizi. Oni se uključe u sukob, a onda ga pokušaju brzo riješiti, za njih je to nešto što mogu prekrižiti sa spiska, mir je postignut i to je to.

I američka diplomatija je dobila svoje mjesto u knjizi. Pokušao sam pokriti sve što sam vidio, sve čemu sam svjedočio, sve što me povrijedilo i što me nerviralo. Sjećam se da je u tom periodu Bill Cilnton bio kandidat za američkog predsjednika i da je Bosna i Hercegovina bila jedna od stvari koje su bile u fokusu njegove agende na vanjskopolitičkom planu. Sa ove distance je jasno da je za njega i Richarda Holbrookea to bilo samo nešto što bi se fino uklopilo u njihov CV, a da zaista nisu pomogli Bosni i Hercegovini.

• Iako baziran na činjenicama, neke stvari u romanu su fikcija. S tim u vezi, koliko ima sličnosti između Vas i glavnog aktera romana Granta Singleta?

– Singleto je kombinacija nekih ljudi i događaja, a radnja romana počinje u Somaliji. Kada ste u ratu drugačije razmišljate, jer nikad ne znate šta sutra nosi.

Nikada nisam mislio da ću umrijeti, ali u nekoliko slučajeva sam bio zabrinut. U mnogim slučajevima su mi Bosanci nudili da ponesem pušku, ali ja nisam htio, jer sam bio novinar i imao sam novinarski prsluk. Oni bi mi rekli da Srbe za to nije briga, naročito jer sam obilazio mnoge frontove u zemlji. Tada sam počeo razmišljati šta bi bilo kad bi novinari uzeli oružje u ruke, tako da je Grant suočen upravo s tom dilemom, šta uraditi u toj situaciji.

• Možemo li uskoro očekivati i bosansku verziju knjige i promociju u Bosni i Hercegovini?

– Knjiga je trenutno dostupna samo na engleskom jeziku i moguće ju je naručiti preko Amazona.

Plan mi je, pošto znam da mnogi ne govore engleski, održati promociju i predstavljanje knjige u Bosni i Hercegovini, a potom je prevesti na bosanski. No, to će malo potrajati jer sam sve finansiram.

• Naziv knjige Na rubu ludila je jako zanimljiv i ranije ste pojasnili kako ste do njega došli. Kako vidite trenutnu geopolitičku situaciju u kojoj svjedočimo vihorima ratnog ludila na svim stranama svijeta? Mislite li da ćemo kao društvo, kao civilizacija ikad prevazići to ratno ludilo?

– Ne mislim da će se to dogoditi sve dok ljudi zaista ne budu kažnjeni za zlodjela koja čine. Naprimjer, nacisti su kažnjeni za zlodjela u Drugom svjetskom ratu, ali kada razmislite o bilo kojem drugom konfliktu, to se nije događalo. I to šalje vrlo jasnu poruku – radi šta hoćeš, zauzmi šta želiš, ubij koga i koliko ljudi želiš i onda narednih stotinu godina provedi pričajući o tome. To se, naprimjer, dešava sada sa Izraelom. Niko iz međunarodne zajednice ne reaguje, zbog čega međunarodno pravo djeluje poput šale, niko više ne vjeruje ni u međunarodno pravo, ni i humanost, a SAD je izgubio kredibilitet. I sve zbog dvostrukih standarda, jer je poruka koju Amerikanci šalju značajno suprotna onoj koju zapravo žele poslati.

Mislim da upravo zbog tako postavljenih stvari imamo više ratova i sukoba nego ikad. I ne vidim da će se nešto promijeniti, da će to završiti, što je veoma deprimirajuće.

Kao osoba koja je provela 35 godina pokrivajući ratove, zasitio sam se svega. Ako pitate moju suprugu i djecu, reći će da je to značajno djelovalo na mene, ali samo zamislite kako rat djeluje na ljude koji su usred njega, koji žive s njim i ne vide izlaz. Pogledajte Gazu danas, bio sam tamo mnogo puta, mnogi ljudi koje znam iz Gaze su ubijeni. Bio sam nedavno i na Zapadnoj obali gdje vlada aprathejd, ali gdje, zbog izraelskog lobija i propagande, ne možete nazvati stvari pravim imenom. Tu mediji imaju jako značajnu ulogu, ali mediji su polarizirani, zastupaju ili jednu ili drugu stranu. Ljudi ne dobijaju informacije iz vijesti, oni se sa dešavanjima upoznaju na društvenim mrežama gdje dobijaju informacije koje žele. Dakle, ljude koje to zanima će doći do vijesti, ali one koje ne zanima neće i to je poražavajuće. Sve više medija se urušava, novinarstvo se potpuno mijenja, a u isto vrijeme imate društvene mreže gdje guše brojne kampanje i gdje je mnogo govora mržnje.

Nedavno sam bio na propalestinskom maršu u Londonu, bilo je tu mnogo pametnih ljudi, ali britanski mediji su o tome izvijestili kao o maršu mržnje. Ljudi nasjedaju na to i odmah kažu da to jeste marš mržnje, jer propalestinski demonstranti mrze Jevreje. A mi ne mrzimo Jevreje, mi mrzimo ono što Izrael radi ljudima, a znamo da ljudi imaju prava. Pitanje je, dakle, zašto ih Palestinci nemaju.