Dan državnosti BiH: Afirmacija principa cjelovitosti i ravnopravnosti

Određenim aktuelnim političkim strukturama, princip teritorijalne cjelovitosti i nedjeljivosti nije prioritet, nego mu se više ili manje, suprotstavljaju, kaže Dženita Sarač Rujanac, viša naučna saradnica u Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu.

Na snazi je očigledna oseka želje za zajedničkim životom kao i svakodnevno narušavanje principa ravnopravnosti i jednakosti, kaže dr. sc. Dženita Sarač Rujanac (Hazim Aljović / Fena)

Dan državnosti Bosne i Hercegovine obilježava se 25. novembra, jer je upravo na taj datum 1943. godine u Mrkonjić Gradu održano Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH). Ovo općepolitičko predstavništvo narodnooslobodilačkog pokreta, odnosno državno predstavništvo federalne Bosne i Hercegovine i njenih naroda, zamišljeno kao „nosilac bosanskohercegovačke državnosti“, imalo je tri zasjedanja u vihoru Drugog svjetskog rata.

“Usvojeni i proklamirani dokumenti na ova tri zasjedanja ZAVNOBiH-a afirmiraju dva ključna principa: cjelovitosti i ravnopravnosti. U prvom redu, pod time se podrazumijevala teritorijalna cjelovitost, ‘slobodne i ravnopravne Bosne i Hercegovine’ kao ‘zajedničke i nedjeljive domovine’ u čemu se ogledala spoznaja o njenoj osobenosti kao historijske, ekonomske i teritorijalne cjeline. Na drugoj strani, proklamirani princip ravnopravnosti, podrazumijevao je ravnopravnost republika, ali i ništa manje važnu, slobodu, ravnopravnost i jednakost naroda Bosne i Hercegovine, odnosno svih njenih građana. U ovim dokumentima se također, na više mjesta, ističe da su narodi konačno ‘postali kovači svoje sudbine’ i imaju priliku da sami urede svoju zemlju prema svojoj volji i u skladu sa svojim interesima”, kaže dr. sc. Dženita Sarač Rujanac, viša naučna saradnica u Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu.

Rezultat bremenitog povijesnog procesa

Podsjeća da su tri zasjedanja ZAVNOBiH-a, koja su pratila zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ-a), bili vrlo važni događaji u povijesnom hodu Bosne i Hercegovine, kao prijelomnice u procesu izgradnje državnosti, definiranju i oblikovanja osnovnih prerogativa, atributa i simbola države, „slobodne i svoje“.

“Treba naglasiti da je obnova državnosti Bosne i Hercegovine rezultat bremenitog povijesnog procesa dugog trajanja u kojem su se različiti, pa i oprečni koncepti uporno i bespoštedno nadmetali da bi u konačnici, u specifičnim ratnim okolnostima, relevantni teritorijalni i povijesni princip nadvladao staljinističku dogmu. Pritom, odluke ZAVNOBiH-a nisu proizvele novinu, nego su bile odraz prihvatanja realnosti već postojećeg identiteta”, rekla je sagovornica.

Osvrnuvši se na to kako je tadašnja politička elita uspjela prepoznati značaj jedinstva u jednom raznolikom društvu, kazuje da je, u uslovima okupacije zemlje od strane nadmoćnog neprijatelja, bez obzira na činjenicu da je jedinstvo različito shvaćeno i korišteno, postepeno postalo jasno da samo zajednički i masovan otpor može polučiti konkretne rezultate.

“Upravo zbog toga u Rezoluciji Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a se akcentira jedinstvo i kaže da je jedan od njegovih primarnih zadataka da ‘nastavi učvrščivati bratstvo naroda Bosne i Hercegovine’. Također se ističe da ‘Srbi, Muslimani i Hrvati čvrsto zbijeni oko ZAVNOBiH-a’ trebaju ‘nastaviti zajednički sa ostalim narodima Jugoslavije svoju pravednu i opravdanu borbu do potpunog istjerivanja okupatora’.“

Pod plaštom navodne povijesne argumentacije kriju se aktuelne političke aspiracije, što mnogo više govori o trenutnim vinovnicima moći, kaže dr. sc. Dženita Sarač Rujanac (Ustupljeno Al Jazeeri)

Mišljenja je da su pomenuti principi nedjeljivosti, ravnopravnosti i jednakosti bezvremenski i da trebaju biti dio, kako pravne regulative i ustava kao krunskog akta konstituiranja države, tako i vrijednosti koje doista društvo treba njegovati.

„Međutim, ako pomnije pogledamo historijski tok kratkog XX stoljeća, konkretno razvojnu liniju jugoslavenskog federalizma nakon 1945. godine, uviđamo da su se ovi principi potiskivali i negirali pa ponovno reanimirali i proklamirali i onda ponovno u krug. Upravo tako možemo razumjeti uporno isticanje principa ZAVNOBiH-a tokom 1960-ih godina koje su obilježene ekonomskom i ustavnom reformom pri čemu se tragalo za odgovarajućom formulom Federacije i novom kvalitetom međuodnosa. Tada dolazi do oživljavanja revolucionarnih tekovina i pomenutih principa ZAVNOBiH-a koji postaju dominirajući politički narativ i nameću kao osnova za dalju restrukturalizaciju političkog sistema“, kaže Sarač Rujanac.

Dan državnosti politički preživio

Nastavlja kako historijska nauka, kao utemeljeno i nepristrasno pripovijedanje o prošlim vremenima, ima za cilj da objasni i približi sadašnjost, pomogne u njenom boljem razumijevanju i omogući da, u skladu s tim, djelujemo individualno i kolektivno.

„Međutim, za njom se posebno poseže u uslovim nestabilnosti i krize, one političke, ekonomske kao i krize identiteta. Tada se ona intenzivno upotrebljava i njenom zloupotrebom, odnosno jednostranim posezanjem za pojedinim istrgnutim povijesnim činjenicama, ličnostima i događajima se učitava novi sadržaj i oni se koriste kao argumentacija određenoj savremenoj tendenciji“, rekla je sagovornica.

Dodaje da se pritom vrši glorificiranje historije kao učiteljice života, pojedinih historijskih epizoda kao posebnog nauka i opomene neke starije generacije.

„Pod plaštom navodne povijesne argumentacije kriju se aktuelne političke aspiracije, što mnogo više govori o trenutnim vinovnicima moći, postojećim pitanjima i problemima, nego o nekom davno minulom, povijesnom događaju. Uprezanje naučnog diskursa u službu neposrednih političkih ciljeva, iskusili smo to nažalost, može biti itekako opasno i pogubno. Odnos između historičara i političara, utemeljene historiografije i politike itekako je složen, ambivalentan i s pravom nerijetko nelagodan.“

Prema njenim riječima, republičko rukovodstvo kao i određeni naučni krugovi tokom reformskih 1960-ih godina pokrenuli su niz aktivnosti s ciljem jačanja bosanskohercegovačkog identiteta i državnosti, a poseban simbolički značaj imalo je uspostavljenje Dana Republike, odnosno Dana državnosti.

„Namjera ovog državnog praznika koji se slavio od 1969. godine bila je da se ‘trajno obilježi istorijski značaj Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a’ i dodatno učvrste pomenuti proklamirani principi. Danas nam je jasno da je kao praznik Dan državnosti politički preživio, barem u jednom  dijelu Bosne i Hercegovine, ali se postavlja pitanje koliko je stvarno prisutan, odnosno koliki je njegov značaj u oblikovanja kolektivnog identiteta i legitimiteta političkog sistema“, kaže Sarač Rujanac.

Dubok jaz između teorije i prakse

Smatra da su dešavanja tokom 1990-ih, a posebno agresija na Bosnu i Hercegovinu, ne samo izmijenili sistem društvenih vrijednosti nego ga ozbiljno pretumbali.

„Određenim aktuelnim političkim strukturama, princip teritorijalne cjelovitosti i nedjeljivosti nije prioritet, nego mu se više ili manje, suprotstavljaju. Na snazi je očigledna oseka želje za zajedničkim životom kao i svakodnevno narušavanje principa ravnopravnosti i jednakosti. Pri tome se ZAVNOBiH vadi iz povijesnog konteksta, učitava mu se neki novi, drugačiji smisao, a Dan državnosti, upravo kao simbol jedinstva, jednakosti i zajedništva, u značajnom dijelu Bosne i Hercegovine nažalost, promišljeno i uporno se osporava i obesmišljava“, rekla je sagovornica.

Stava je da odluke i zaključci ZAVNOBiH-a danas ne bi trebale imati isključivo povijesnu vrijednost jer antifašizam i iz njega proistekao ZAVNOBiH, jesu civilizacijske tekovine koje bi trebale da se njeguju i imaju veliki značaj u javnom i političkom diskursu.

„Međutim, mislim da se mi danas u Bosni i Hercegovini, u tranziciji koja predugo traje, suočavamo s itekako složenim izazovom. Postavlja se pitanje o stvarnoj implementaciji ovih principa jer smo svakodnevno svjedoci dubokog jaza između teorije i prakse, proklamiranog i stvarnog. Uporna potraga za zajedničkim, prevladavanje reduciranih, etnonacionalnih i dnevno-političkih interesa, jačanje senzibiliteta prema drugima i drugačijima, kao i jačanje lične i kolektivne odgovornosti trebali bi omogućiti širenje horizonta što bi postepeno vodilo bližoj suradnji i istinskom zajedništvu. Motivi i preduslovi zajedničke borbe kao i šansa za pobjedu, napredak i razvoj, podsjećam, nisu bili ohrabrujući ni 1940-ih godina, ali se dogodila itekakva prekretnica.“

Poručuje da su o sprezi identiteta, historije i kulture sjećanja pisali brojni autori, pri čemu se identitet kao zamišljeno jednačenje, uči i oblikuje, postepeno stvara i prihvata.

„Danas bi upravo s tim ciljem mladima morali mnogo više govoriti o ZAVNOBiH-u i pomenutim vrijednostima (i ravnopravnosti i jednakosti i državne cjelovitosti). Prisjećanje na ZAVNOBiH jeste prisjećanje na ideale, nade i aktivnost jedne generacije, ali i na veliki uspjeh u izuzetno teškim uslovima, veliki iskorak koji je moguće ostvariti. Integrativni i tvorački potencijal ZAVNOBiH-a trebao bi biti poticaj i našoj mladoj generaciji koja ima pravo, ali i obavezu da kao ‘kovač svoje sudbine’ propituje, ispravlja, dograđuje i mijenja“, zaključuje Sarač Rujanac.

Izvor: Al Jazeera

Reklama