‘Sigurna udaljenost’ je izraelska zamka koja vreba Libance

Piše: Ahmed Kamouni

Bekaa – „Premrli smo od straha“, riječi su kojima je Oula al-Rajab opisala svoje stanje kada je sa svojom porodicom bježala iz pogranične oblasti Wazzani u zapadni dio Bekaa zbog upozorenja izraelske vojske da namjerava bombardirati Wazzani . „Nisam imala vremena ni za šta osim da zgrabim svoje dijete i pobjegnem daleko. Krenuli smo samo sa odjećom koju smo imali na sebi, a čim smo se udaljili, vojska je ispunila svoju prijetnju i uništila naše domove“, rekla je.

Ista situacija zadesila je stotine hiljada raseljenih Libanaca, koje su upozorenja službenog glasnogovornika izraelske vojske na arapskom Avichaya Adraeea natjerala da napuste svoje domove ili se udalje 500 metara od njih, i to zbog tvrdnje da tu postoje skladišta oružja koja pripadaju Hezbollahu te da će ih bombardirati.

Hayat Salman je trenutke kada je čula upozorenja o evakuaciji opisala kao katastrofalne. Rekla je za Al Jazeeru: „U mislima su mi se izmiješale slike mog djetinjstva, porodice, prijatelja i škole. Jako sam se uplašila i dobila sam vrtoglavicu. Probudila sam se tek u autu sa svojom porodicom. Izgubili smo sve.“

Razlozi

Reda al-Rajab, izbjeglica iz Wazzanija, rekao je za Al Jazeeru da je nakon noći artiljerijskog bombardiranja, starješinu sela (muhtara) pozvala okupacijska vojska da mu prenese odluku o evakuiranju sela jer će biti bombardirano, što se i dogodilo kasnije. „Ovo znači da neprijatelj prakticira više oblika svog psihološkog rata“, rekao je.

Koji je razlog tih upozorenja kada izraelska vojska bombardira nasumično, ubija desetke ljudi, uništava domove i sravnjuje sela sa zemljom bez ikakvog obzira?

Politički analitičar Youssef Mortada kaže da je glavni razlog takvog postupanja globalna osuda masakra, razaranja i genocida koje je izraelski premijer Benjamin Netanyahu počinio nad palestinskim narodom u Gazi. „Zbog toga je smislio taktiku upozorenja u svom ratu protiv Libana kako bi popravio svoj imidž i predstavio se kao neko ko se pridržava zakona ratovanja, nastojeći zaštititi civile. Međutim, to je daleko od istine i stvarnosti“, rekao je Mortada.

Potvrdio je za Al Jazeeru da Netanyahu nije uspio postići nijedan politički cilj u svom ratu, kao ni u pokušaju huškanja sredine protiv Hezbollaha, jer taktika upozoravanja nije promijenila njegov krvavi imidž nakon ubijanja oko 3.500 libanskih civila, ranjavanja više od 13.000 njih i uništavanja desetke sela i stotine domova širom zemlje.

Pa, je li libanski narod postao zarobljenik ovih upozorenja?

Mortada je pojasnio da je riječ o strahu i panici ljudi koji su u područjima blizu meta napada, što ih tjera da bježe kako bi pronašli sigurno mjesto i „zbog toga su počeli čekati ova upozorenja“.  Dodao je: „Tačno je da se broj žrtava smanjio, ali smo istovremeno svjedoci sistematskog uništavanja čitavih kvartova, stambenih kompleksa, infrastrukture i javnih objekata.“

Mortada kaže kako libanski narod vjeruje da će se desiti ono što Adraee kaže jer je izraelska vojska izvršila sve svoje prijetnje u vezi s njihovom sigurnošću.

Osvrnuo se na primjer okupacijskog atentata na Mohammada Afifa, Hezbollahovog medijskog zvaničnika, koristeći taktiku obmanjujućih upozorenja putem X-a, gdje je upozoravano na zgradu u kvartu Ras al-Nabaa, a nekoliko sati kasnije, izveden je napad na zgradu sirijske stranke Baath u Libanu, koja je mnogo udaljena od lokacije spomenute u upozorenjima. „Dakle, koristi taktiku prethodnih upozorenja na više načina“, rekao je.

Lažni navodi

Vojni stručnjak, brigadni general Maroun Khraish kaže da razmjera ljudskih i infrastrukturnih gubitaka razotkriva lažnost izraelskih navoda o brizi za civile kroz upozorenja koja prethode bombardiranju: „Neprijatelj ne brine o sigurnosti civila. Kada traži od njih da se udalje 500 metara od mete koju je odredio, time, zapravo, uspostavlja potpuno praznu zonu koju može nadzirati i pratiti ko ulazi ili izlazi iz nje.“

Dodao je za Al Jazeeru: „Neprijatelj ima napredne tehnologije koje mu omogućavaju da snimi slike do u detalje, čak i registarski broj automobila, s visine od 3.000 metara. To znači da ciljano određuje udaljenost od 500 metara u svrhu praćenja i preciznog ciljanja mete te potrage za novim metama. Dakle, ova udaljenost nema nikakve veze sa sigurnošću civila, za koje, u stvari, i ne pita.“

Brigadni general Khraish otkriva još jedan cilj koji stoji iza upozorenja, ukazujući na to da okupacija koristi špijunske mreže na terenu kao ključni element za prikupljanje informacija i praćenje rezultata napada. Spominje karte ciljanih lokacija, na kojima između zona od po 500 kvadratnih metara, koje je okupacija odredila, razmaci ne prelaze 100 metara, što znači da je riječ o „lukavom sistematskom uništavanju”.

Taktika upozorenja postala je jedno od glavnih karakteristika izraelskog rata protiv Libana, a Adraee je čak odredio sigurne rute za evakuaciju stanovništva. Kako psiholozi to objašnjavaju?

Specijalizirana psihologinja i vještakinja na libanskim sudovima Ghada Ahmad al-Hawari objašnjava da izraelska okupacija, ako zaista ima mogućnost određivanja sigurnih mjesta za evakuaciju, možda koristi ovu strategiju da navede ljude da se okupe na određenim mjestima kako bi ih lako kontrolirala. Ovo su rekli neki koji su upućeni u tehnologiju koju koristi okupacija, „što upućuje na to da je njen karakter psihopatski, obmanjujući i lukav te da se temelji na iskorištavanju psiholoških i društvenih slabosti za postizanje svojih ciljeva“.

Psihološki utjecaji

Prema riječima psihologinje Al-Hawari, libanski narod je postao zarobljenik objava na X-u glasnogovornika izraelske vojske Avichaya Adraeea, jer su te objave postale dio njihove svakodnevnice. Napadi mogu izazvati osjećaj tjeskobe i straha, posebno dok se približava vrijeme napada. Međutim, s vremenom se može pojaviti i razviti neka vrsta psihičke iscrpljenosti ili emocionalne zasićenosti kao rezultat ponovljenih upozorenja. „Ljudi se prilagode tome psihološki i socijalno“, rekla je za Al Jazeeru.

Odlazak ljudi u zgrade koje su na meti i udaljavanje 500 metara od nje kako bi je snimili dok se urušava ima psihološke konotacije koje psihologinja povezuje sa reakcijom ljudi na tragične i šokantne događaje. Ona ih tumači kroz više dimenzija, uključujući poricanje, izazivanje negativnih emocija, potrebu za dokumentiranjem i potvrđivanjem stvarnosti, osjećaj moći i kontrole, potragu za pažnjom i empatijom, nošenje s traumom i interakciju s tehnologijom i društvenim mrežama.

Prema njenim riječima, snimanje napada može biti kombinacija različitih psiholoških strategija.

Al-Hawari smatra da se libanski narod navikao na ove scene koje su postale dio njihove svakodnevnice. Objašnjava da vremenom ljudi razviju mehanizme prilagođavanja psihološkim traumama i teškim okolnostima, ali to ne znači da su se oporavili ili da na njih ne utječu.

Prema njenom mišljenju, ovaj psihološki fenomen može se objasniti kroz nekoliko faktora, uključujući šok, minimiziranje patnje (poricanje), gubitak nade i osjećaj bespomoćnosti (depresija i hronična tjeskoba), što može dovesti do daljeg emocionalnog otupljenja, kada osoba osjeća da je sve što će se desiti očekivano i da se ne može promijeniti.