JNA, Srbija i hrvatski rat, jesen-zima 1991.

U slučaju Hrvatske vidjela se razlika između srpskog rukovodstva i čelnika JNA u vezi s ciljevima Beograda. Iako se JNA pomno konzultirala o ovom kritičnom trenutku s Miloševićem i Jovićem – koji su sredinom ljeta 1991. bili de facto politički nadzornici vojske u krnjoj Jugoslaviji – JNA je odbila prihvatiti njihovu definiciju jugoslavenskih ratnih ciljeva.

Stariji čelnici JNA, osobito general Kadijević, i dalje su se protivili Miloševićevom pragmatičnom ograničenom političkom cilju – stvaranja Jugoslavije pod srpskom kontrolom, uključujući takozvane srpske autonomne regije u Hrvatskoj. JNA generali su vjerovali da bi poraz Hrvatske vlade omogućio očuvanje nekog oblika konfederalne Jugoslavije. Kadijević se kolebao kroz niz sastanaka s Miloševićem i Jovićem tijekom srpnja i kolovoza, a njihova učestalost se povećavala kako su iz JNA odlazili kadrovi, svi osim njezinog srpskog i crnogorskog osoblja. Svaki put kad bi Jović i Milošević govorili o odustajanju od Federacije, Kadijević bi došao na sljedeći sastanak da se založi za njeno očuvanje.

Umjesto obrane dijelova Hrvatske pod srpskom kontrolom unutar Hrvatske, što su Milošević i Jović željeli, Kadijević i vrhovno zapovjedništvo JNA su se zalagali za punu stratešku ofenzivu kako bi porazili hrvatsku vojsku i tako je prisilili na kapitulaciju. Kada je, u listopadu, postalo jasno da od te strategije nema ništa, Kadijević se uklopio u ideju o ostatku Jugoslavije, koja bi bila pod srpskom kontrolom.

Ratni planovi JNA

Strateški ofenzivni plan generala JNA, vjerojatno napravljen u proljeće 1991. godine, a počeo se primjenjivati u rujnu iste godine, pozivao je na komadanje Hrvatske, planirano je da se Hrvatska vojska kompletno preda, a s političkim čelništvom bi se razgovaralo da se obnove pregovori o jugoslavenskoj federaciji. U rujnu je ključni cilj bio obustava blokade vojarni JNA, za što je bilo potrebno provesti mobilizaciju u dvije faze. Krajnji cilj je bio nametnuti punu kopnenu, zračnu i morsku blokadu Hrvatske. Da bi se to učinilo, trebalo je blokirati potez Gradiška – Virovitica – Bihać – Karlovac – Zagreb – Knin – Zadar, Mostar i Split. Planirano je “oslobođenje” Istočne Slavonije uz korištenje najsnažnijih grupacija oklopno-mehaniziranih vozila te brze operacije prema zapadu Hrvatske, ujediniti snage s onima iz Zapadne Slavonije i nastaviti prodor prema Zagrebu i Varaždinu te onda dalje sve do granice sa Slovenijom.

Istodobno je nametnuta kopnena blokada Dubrovnika s jakim snagama iz pravca Herceg-Novog i Trebinja uz napredovanje prema dolini Neretve sa snagama koje bi išle prema Mostaru i Splitu. Nakon postizanja tih ciljeva trebalo je osigurati i držati granicu takozvane Srpske Krajine unutar Hrvatske.

Mobilizacija i neuspjeh strateške ofanzive

JNA i Srbija nisu uspjele zaplašiti Hrvatsku. JNA je naredila drugu fazu mobilizacije za stratešku ofenzivu 15. rujna kao odgovor na hrvatske napade na vojarne. Ali, mobilizacija nije išla kako je planirano, mnogo je rezervista odbilo mobilizaciju, neki su pobjegli. JNA je podrobno pripremila svaku od planiranih vojnih operacija uz predviđanje koliko je potrebno borbenih brigada da se dođe do cilja. Čak i u ključnom sektoru istočne Slavonije, gdje su planirani glavni udari, nije skupljen dovoljan broj pješaštva, što je naštetilo cijeloj ofenzivi. Kaos koji je nastao cijepanjem zemlje uz kombinaciju s velikim neuspjehom u provedbi dobro planiranih operacija naprosto je “istopio” povjerenje koje su imali Kadijević i vrhovno zapovjedništvo JNA.

JNA ofanziva protiv Hrvatske, septembar – decembar 1991. godine

Kada je Hrvatska vlada pokrenula 14/15. rujna ofenzivu protiv vojarni JNA unutar Hrvatske, Vrhovni štab JNA je aktivirao mobilizicaiju za svoje strateške ofenzive i pripreme za njihovu provedbu s pet vodećih kampanja:

*Operacija Istočna Slavonija otpočela je 20. rujna pod zapovjedništvom Prve vojne oblasti tjedan dana nakon objave o mobilizaciji. Istodobno s početkom hrvatske ofenzive, JNA je počela manje operacije 14. rujna kako bi olakšala položaj vojarni u Vukovaru. Neplanirani i moguće nenamjerni manji napadi postat će njihova glavna taktika u iduća dva mjseca.

*Banjalučki 5. korpus je u zapadnoj Slavoniji počeo s akcijama između 23. rujna i 5. listopada, kada su rezervisti došli iz Bosne.

*Operacija Kordun prema Karlovcu zapravo nikada nije pokrenuta i operacija 5. vojne oblasti JNA i pripadnika TO (Srba iz Hrvatske) bila je ograničena na lokalne akcije kako bi se konsolidirala kontrola oko Karlovca i vojarni JNA u tom području. To uključuje i kampanju od listopada do studenog s ciljem eliminiranja većih područja (džepova) koje su Hrvati držali blizu Slunja. JNA snage su, dodatno, poduzimale lokalne operacije na Baniji i Kordunu.

*9. korpus JNA, Kninski korpus je za vojne operacija na potezu Knin – Zadar već proveo punu mobilizaciju i bio je spreman za pokret kada su Hrvati počeli napadati JNA vojarne, tako da su operacije JNA otpočele 16. rujna.

*Problemi koje je JNA imala s mobilizacijom paralizirali su potez Mostar – Split kao dio šire operacije Mostar – Split – Dubrovnik. Napadi su počeli tek 1. listopada, nakon mobiliziranja snaga JNA baziranih u Crnoj Gori uz Crnogorsku teritorijalnu obranu.

Bitka za Vukovar: Zaustavljanje JNA

Inicijativno, prvi vojni cilj JNA na području istočne Slavonije i Baranje bio je slomiti hrvatske snage na potezu Osijek – Vinkovci te pomjeriti se u zapadnu Slavoniju gdje je planirano spajanje s 5. korpusom (Banjalučki korpus). Kako bi postigli ovaj cilj, zapovjednici JNA su planirali razmjestiti 12. korpus (Novosadski korpus) između Osijeka i Vinkovaca, vjerojatno prema Našicama dok bi Prva gardijska mehanizirana divizija vršila pritisak južno od Vinkovaca. Istodobno bi 17. korpus (Tuzlanski korpus) vjerojatno bio upućen da prijeđe rijeku Savu u pozadini Hrvatske, između Bosanskog Šamca i Bosanskog/Slavonskog Broda, spoji se s gardistima i nastavi na zapad uzduž autoputa Beograd – Zagreb.

Ali, plan je na samom početku propao kada su snage JNA zapele u pokušaju da zauzmu grad Vukovar.

Bitka za Vukovar je postala politički simbol i za Zagreb i za Beograd u njihovoj odlučnosti da postignu vojnu pobjedu. Neuspjeh JNA da zauzme grad unatoč velikoj premoći u broju vojnika, oklopnim vozilima i tehnici bio je razočaravajući moment i sramota po JNA i Beograd, dok je otpor hrvatskih snaga postao inspiracija za nastavak borbe za hrvatske branitelje i građane.

Kada je JNA konačno ušla u Vukovar sredinom studenog, nakon dvomjesečnih teških borbi, bila je to pirova pobjeda. Ta je bitka u potpunosti pomjerila vremenske rokove za stratešku ofenzivu uz pad borbenog morala ionako načetog štetama načinjenim u Sloveniji i bitkama za vojarne unutar Hrvatske.

Istočnoslavonsko-baranjske operacije — Put prema Vukovaru

Bitka za Vukovar toliko je uništila Prvu vojnu oblast da bi bilo prekasno da joj se dodijeli uloga glavne komponente u strateškoj ofenzivi JNA. Zahvaljujući operativnim i taktičkim neuspjesima Prve vojne oblasti, bila su potrebna tri odvojena pokušaja zauzimanja grada, otprilike od 14. do 25. rujna, 30. rujna do 27. listopada i 29. listopada do 20. studenog.

Hrvatska odlična obrambena mreža u Vukovaru držala je JNA na oprezu do sredine studenog. Tek kad je JNA analizirala svoje prethodne neuspjele pokušaje, bila je u stanju okupirati grad uz sramotno ponašanje zapovjedništva, dobrovoljaca i teritorijalne obrane koje je JNA bacila u bitku, koji su, zajedno s dijelom pripadnika JNA, počinili brojna zlodjela tijekom i nakon borbi.

Organizacija odbrane Vukovara

Kao i drugdje hrvatske snage u Vukovaru bile su podijeljene na ZNG i MUP zapovjedništvo. Sredinom kolovoza ZNG je formalizirala svoju nazočnost ubacivanjem 50 do 100 boraca iz Prve gardijske brigade pod zapovjedništvom Ivice Arbanasa kako bi se reorganizirale snage ZNG koje su činile, u to vrijeme, nenaoružani pripadnici rezervnog bataljuna od 200 do 300 ljudi. MUP, koji je do tog trenutka činio glavninu obrane, imao je vjerojatno 400 do 500 aktivnog i rezervnog osoblja, kao i pripadnike Specijalne policije. Koordinacija između Arbanasa i policijskog zapovjednika Stipe Pole bila je loša i nijedan nije zapovijedao stotinama lokalnih dragovoljaca koji su branili vlastite domove.

30. kolovoza u Vukovar su došli potpukovnik Mile Dedaković Jastreb i njegov najbliži suradnik Branko Borković, obojica bivši časnici JNA, koji su osigurali uspostavu obrane grada. Zajedno su ujedinili gradsko zapovjedništvo i reorganizirali naoružane postrojbe – svjedočio je kasnije Borković koji je preuzeo zapovjedništvo nad obranom grada kada je Dedaković, sredinom listopada, bio premješten u Vinkovce.

Trupe koje su branile Vukovar imale su visoki postotak ljudi koji nisu bili Vukovarci. Borković je 1995. godine procijenio da je 60 posto njegovih boraca bilo iz općine Vukovar. Njegova procjena je da je krajem listopada bilo manje od 1.500 boraca u gradu, dok je Mile Dedaković u 204. brigadi imao na raspolaganju 1.800 ljudi. U ove brojeve nisu bile uključene specijalne policijske snage za koje je Dedaković procijenio da ih nije bilo više od 1.100 u regiji Vukovar – Vinkovci. Maksimalan broj hrvatskih branitelja u Vukovaru kretao se od 2.000 do 2.300. Borković je vjerovao da se „samo za 400-500 njih moglo reći da su bili pravi borci.“ Vjerojatno je govorio samo o pripadnicima ZNG-a. To se vjerojatno odnosilo na borce  koji su funkcionirali kao mobilne snage za napad i kontranapad, dok su ostali imali prvenstveno statičnu obrambenu ulogu.

Taktika koju su koristili ZNG i donekle i MUP-ovci u borbi protiv JNA bila je krajnje učinkovita u zaustavljanju teških oklopnih vozila i pješaštva koje nije bilo osposobljeno za urbane bitke. Središnji aspekt hrvatskih obrambenih operacija sastojao se od miniranja terena, mobilnih protutenkovskih timova, snajperista i jako utvrđenih obrambenih uporišta. Čini se da je taj sustav uporišta ili utvrđenih zona služio kao okosnica hrvatske obrane – zaključak je donesen na temelju američke vojne analize, JNA dokumenata i analiza samih bitaka. Utvrđene zone sastojale su se od jedne četvrti ili skupine zgrada i ulica dopunjene promatračkim i snajperskim lokacijama u stanovima na visokim katovima i drugim visokim objektima. JNA je kasnije ustanovila da su hrvatska uporišta bila su poredana tako da puščana vatra pokriva svaku primarnu točku. Gradski kanalizacijski sustav omogućavao je siguran prolaz između gradskih utvrđenih zona.

Uporišta su, također, bila izdašno pokrivena minama.

Američka vojna analiza primijetila je da su hrvatske snage koristile mine, u ‘masovnim’ razmjerima, kako bi kupile vrijeme i nanijele gubitke srpskim snagama. Isto tako se navodi da su utvrđene zone služile kao početne točke za hrvatske kontranapade protiv napredovanja JNA snaga te kao baze za operacije za mobilne antitenkovske napade.

Protutenkovski timovi, opremljeni ručnim bacačem M-79 90mm „Osa“ – eksploatirali su kumulativni učinak mina u ograničenom urbanom okruženju, što je usporavalo kretanje postrojbi JNA u gradu uz vidan nedostatak potpore pješaštva. Hrvatski timovi su u najmanje jednom naselju, Borovo Naselje, imali 10 do 15 boraca, uglavnom vrlo mladih ljudi od 18 do 25 godina starosti. Svaka je ta borbena skupina imala automatsko naoružanje, pištolje, najmanje jedan snajper i obično dva antitenkovska raketna lansera tipa Osa. Jedan od ciljeva je bio odvojiti vojnike JNA od tenkovske zaštite. Druga je taktika bila da se dopusti oklopnim vozilima da uđu u takozvanu „zonu ubijanja“ i gdje su sustavno eliminirani. Nedostatak učinkovitog pješaštva da se suprotstavi hrvatskim antitenkovskim postrojbama teško je koštao JNA.

Na čelo Prve vojne oblasti JNA postavljen je general pukovnik Života Panić koji je pokušao uvesti red u kaotično stanje na terenu među vojnicima. Procjena je da je general Panić imao na raspolaganju 36.000 borbenih trupa oko Vukovara. S pojačanjima, uključujući JNA, dragovoljce i lokalne formacije Teritorijalne obrane (TO), dopremljene su oklopne – mehanizirane postrojbe dizajnirane za brzu borbu na otvorenom prostoru, koje su imale problema s ulaskom u uske gradske ulice.

Novi napad JNA koji je vodila novoformirana Operativna grupa Jug, pokrenut je 30. rujna i sporo je zauzimao teritorij od hrvatskih branitelja. Onda je hrvatski protunapad 3. listopada potisnuo JNA postrojbe gotovo na polaznu točku. Operativna grupa Sjever (JNA) izvela je napad dva tjedna kasnije na Borovo Naselje, ključno u okolici Vukovara. U toj su bici predstavljene nove snage okupatora – dragovoljci. Oni su regrutirani kako bi popunili rupe u vojnoj postavci. Zapravo su preuzeli mjesto obučenih rezervista koji se nisu odazvali na mobilizaciju. Dragovoljce je regrutirao MUP Srbije i dolazili su, uglavnom, iz srpskih nacionalističkih stranaka i organizacija.

Neobučeni dragovoljci često su bili motivirani ksenofobijom protiv Hrvata, a pretvorili su se u nedisciplinirane pljačkaše, okrutne borce koji su osvajali teritorij uz brojne zločine nad hrvatskim civilima. To će postati i ostati ružna mrlja na JNA reputaciji.

Blago Zadro i Borovo Naselje

Američke obavještajne i vojne agencije dosta pozornosti u svojim analizama posvećuju hrvatskoj obrani u Borovom Naselju i zapovjedniku Blagi Zadri.

„Blago Zadro je zapovjednik 3. bataljuna 204. Brigade ZNG u glavnoj hrvatskoj obrambenoj lokaciji. Zadro je zapovijedao hrvatskom obranom u okolici Vukovara od početka borbi: on i njegove snage su predstavljali glavnu frustraciju za lokalne Srbe i JNA. General Arbanas je opisao Zadru „kao ključnog čovjeka u obrani Vukovara.“

(Blago Zadro je rođen prije 50 godina u Hercegovini, došao je u Borovo Naselje kao dijete, gdje je završio srednju školu i zaposlio se u kombinatu Borovo. Bio je jedan od HDZ-ovih organizatora otpora u općini Vukovar i organizator obrane od prvog dana. Sudjelovao je u svim bitkama u Borovu Naselju sve do pogibije. Njegovi sinovi su, također, sudjelovali u borbama).

VUKOVAR Prva runda

Prvi veliki napad JNA koji je testirao hrvatsku obranu dogodio se sredinom listopada 1991. godine. Naime, 14. listopada, samo što su otpočele u punoj snazi hrvatske blokade vojarni, Prva vojna oblast JNA je objavila da su počeli s manjim operacijama radi oslobađanja vojarni koje su bile pod hrvatskom blokadom od 25. kolovoza. JNA je očekivala da će prestrašiti Hrvate s tenkovima i brzo okupirati grad.

Taj napad od 14. listopada je JNA mnogo bolje organizirala nego prethodni pokušaj od 28. kolovoza. Osim tenkova JNA je koristila protuzračno naoružanje za vatrenu potporu. Sveukupno, napad JNA je uključivao oko 2.000 vojnika, uključujući 350 pripadnika pješaštva. Uključeno je bilo i oko 1.600 pripadnika Teritorijalne obrane, iako je taj broj bio najvjerojatnije manji.

General Panić je shvatio da se mora više oslanjati na pješaštvo i specijalne postrojbe nego na oklopne jedinice. Tako su snage JNA i TO počele izvoditi koordinirane napade na nekoliko ključnih područja u isto vrijeme uz prekidanje veze između Vukovara i Borovo naselja. Operativna grupa Jug počela je napad na južnom prilazu Vukovaru 30/31. listopada. Uspjeli su zauzeti ključne ulice na uzvisini. Nakon toga su 3. studenog izveli iznenadni napad uz prelazak rijeke, spajajući se s Arkanovim Tigrovima – elitnom srpskom dragovoljačkom gardom – čime je presječena komunikacija s Borovim Naseljem. Operativna grupa Sjever je uspjela osvojiti područje svog djelovanja tek 16. studenog. Na jugu su, vojnici JNA i dragovoljci te pripadnici TO sustavno “očistili” središte Vukovara. Borkovićeve snage su bile razbijene na nepovezane grupacije. Ostaci snaga su se predali 18. studenog. Samo se nekoliko časnika i vojnika, uključujući Borkovića, uspjelo izvući iz grada.

Vukovarska brigada, 204. brigada ZNG, zajedno sa specijalnim postrojbama MUP-a, izgubili su više od 60 posto svojih snaga u teškim borbama. Gotovo 1.500 od 2.000 od 2.300 branitelja je poginulo, oko 300 je bilo ranjeno i nad njima su pojedinci iz JNA, dragovoljci i TO izvršili egzekuciju nakon bitke. Ukupan broj ubijenih Hrvata, uključujući civile, porastao je na 4.000 do 5.000 ljudi, žena i djece.

Nakon bitke za Vukovar u masakru počinjenom u Borovom Naselju 19. studenog 1991. godine Srpske i JNA snage su počinile masovno ubojstvo nad 166 Hrvata i drugih ne-srpskih građana te ratnih zarobljenika.

Ljutnja Vukovaraca na Zagreb

Gubitak grada i naizgled minimalni napori hrvatskih političkih i vojnih vlasti da ublaže opsadu izazvali su ogorčenje i optužbe između zapovjednika grada i vlade predsjednika Tuđmana. Pokušane su samo dvije operacije pomoći, jedna sredinom listopada, a druga neposredno prije pada grada. Dedaković, Borković i gradski civilni lideri javno su se žalili prije i nakon gubitka grada, naglašavajući neuspjeh i odbijanja Zagreba da pruži dodatnu pomoć. Prosvjedi su doveli do toga da je vojna policija uhitila Dedakovića i Borkovića, dok su Tuđman i njegova vlada pokušavali obuzdati političke posljedice optužbi zapovjednika obrane.

Optužbe su bile savršeno valjane, ali, u širem kontekstu cjelokupne hrvatske obrane – irelevantne. Vukovarski branitelji hrabro su i učinkovito prekinuli glavnu ofenzivu JNA, poremetivši njezin strateški plan da brzo zauzme istočnu Slavoniju i krene prema glavnom gradu Zagrebu. Ironično, njihov vlastiti uspjeh u odvraćanju i zadržavanju glavne ofenzive JNA osigurao je da će Dedaković i Borković dobiti samo minimalno pojačanje: grad je bio strateški potrošan i njegova neočekivano čvrsta obrana od strane lokalnih stanovnika poštedjela je generala Tusa potrebe da preusmjeri svoje malobrojne regularne postrojbe kako bi usporio JNA.

Nakon pada Vukovara, general Panić je premjestio svoje moćne snage na položaje za nastavak strateške ofenzive, koju je Vukovar odgađao dva mjeseca. Trupe 12. korpusa JNA, predvođene Arkanovim Tigrovima, počele su akcije na probijanju ključne crte obrane Osijek – Vinkovci, koju je branila hrvatska 1. osječka operativna zona 20. studenog. Nakon zauzimanja nekoliko sela oko Osijeka, bitke su se nastavile do siječnja kada su JNA snage napredovale jako sporo ili su zaustavljane. Milošević je izgubio strpljenje s JNA i natjerao je vojni vrh da smijene generala Panića. Jugoslavija i JNA su se time ugasile i predsjednik Srbije nije dopustio da bitke eskaliraju do točke koja ne može donijeti pobjedu.

Zapadna Slavonija: Hrvatska uzvraća udarac

Otprilike tjedan dana nakon prvog napada JNA za oslobađanje vukovarske vojarne, JNA se u potpunosti ubacila u srpsko-hrvatske borbe u zapadnoj Slavoniji, koje su trajale od početka kolovoza. Zadatak 5. (banjalučkog) korpusa JNA bio je napustiti svoju nominalnu mirovnu ulogu i pokrenuti napad sjeverno od rijeke Save, kroz gradove Daruvar i Pakrac, prema Virovitici na hrvatsko-mađarskoj granici kako bi se istočna Slavonija odsjekla od ostatka Hrvatske.

Korpus bi tada čekao dolazak snaga Prve vojne oblasti, koje su se kretale zapadno od Osijeka – Vinkovaca. Nakon nekih skromnih početnih uspjeha u operaciji, hrvatske postrojbe ZNG-a i MUP-a uspjele su obuzdati kombinirane snage JNA i TO-a u trokutu Novska – Pakrac – Nova Gradiška. Borbe su se izrodile u slijed neuspješnih sukoba oko tri grada, s borbom za Pakrac i sela u okolici njezina približavanja postaju posebno intenzivna. Zatim su, krajem listopada, Hrvati uzvratili udarac. 2. bjelovarska operativna zona pokrenula je ofenzivu na položaje TO-a, koji nisu bili podržani regularnim snagama JNA, u blizini grada Podravske Slatine i Bilogora, prilično sjeverno od Pakraca kod Virovitice. Napad je odbacio neke trupe TO-a i velik broj srpskih civila natrag prema saveznim snagama oko Pakraca.

Neuspjesi JNA da postigne svoje ciljeve u kampanji i hrvatski obrambeni uspjesi i ofenzivne pobjede bili su veliki poticaj za Zagreb, vojno, politički i strateški.

Pobjede su pokazale rastuću vojnu moć Zagreba, posebno nakon Vukovara; ojačale su predsjednikovu moć u njegovim političkim borbama s tvrdolinijašima i pomogle su Hrvatskoj na međunarodnoj razini u mirovnim pregovorima koji su bili u tijeku. Što je najvažnije, uništenje isturenog mjesta koje su držali Srbi, a koje je prijetilo komunikacijskim linijama prema istočnoj Slavoniji, uvelike je poboljšalo strateški položaj Hrvatske. Bez njegova uklanjanja i s JNA snagama koje su držale oko 30 posto teritorije, istočna Slavonija – jedna od najmnogoljudnijih i najvažnijih regija u zemlji – bila bi u stalnoj opasnosti.

Gledajući u prošlost 1991, Hrvatska je ponovno zauzela većinu Srpske autonomne oblasti Zapadna Slavonija uz oduzimanje snage srpskim separatističkim kretanjima u tom području, iako su Srbi zadržali uporište između Pakraca i rijeke Save.

Slavonija se trebala pokazati kao najslabiji dio, i politički i vojno, Republike Srpske Krajine (RSK) u nastajanju. Tijekom sljedeće četiri godine, Zagrebu je to područje izazvalo manje neugodnosti nego ostali dijelovi RSK. Regija je bila zrela za uzimanje kad je Zagreb krenuo vojno 1995. da dovrši ono što je započeto s JNA 1991. godine.

Druge bojišnice: Konsolidacija Velike Srbije

U područjima Banije, Korduna i Like u Hrvatskoj, jedino je Karlovac imao bilo kakvu važnost za JNA. Ofenziva JNA omogućil je tzv. Srpskoj Autonomnoj Oblasti Krajina da učvrsti uspjehe koje je postigla u regiji tijekom proljeća i ljeta 1991., utirući put za stvaranje tzv. Republike Srpske Krajine. Nije bilo glavnih bitaka poput Vukovara, ali TO formacije potpomognute s JNA uspjele su sabiti preostale hrvatske postrojbe na potezu sjeverno od Pakraca, pa čak i Hrvatske snage iz luka koji se protezao od Petrinje do Gračaca, a najznačajniji događaj u tim operacijama je bilo zauzimanje Slunja u studenom.

To je povezalo sjeverni dio tzv. RSK oko Petrinje i Karlovca s južnim dijelom blizu Knina. Unatoč srpskim uspjesima, hrvatske snage iz 3. Zagrebačke i 4. Karlovačke operativne zone uspjele su uspostaviti solidnu obrambenu crtu. Jedina originalno planirana operacija JNA, bilo je osvajanje Karlovca, kao dio vojne strategije, ali nisu uspjeli mobilizirati dovoljan broj vojnika za tu operaciju.

Dalje prema jugu, u području Sjeverne Dalmacije, snage JNA otpočele su stratešku ofenzivu proširujući tzv. SAO Krajina i konsolidaciju obrane. Deveti korpus JNA, Kninski korpus, s generalom Vladimirom Vukovićem kao zapovjednikom i Ratkom Mladićem u stožeru, krenuo je odmah u napad nakon početka hrvatske blokade vojarni JNA. Njihova glavna uloga u strateškoj ofenzivi JNA bila ja provesti odvajanje Dalmacije od sjevera Hrvatske, olakšavajući time pozicije opkoljenih vojarni u Zadru i Šibeniku. Zauzimanje mosta Maslenica, preduhitrivši time početak rata za vojarne, značio je ispunjavanje većine primarnih ciljeva tog korpusa. Inicijativne operacije 9. korpusa bile su olakšati poziciju vojarni i presijecanje Jadranske magistrale. Sredinom rujna JNA trupe su, zajedno s TO, brzo probile obranu oko Zadra, a početkom listopada hrvatske su vlasti morale dopustiti JNA garnizonu da napusti Zadar s kompletnom opremom. JNA je zaustavljena na samom ulazu u Šibenik sredinom listopada nakon čega su se vodile česte borbe u kojima su snage JNA pokušavale zauzeti ključne pozicije.