Sahara – prirodni fenomen i inspiracija za izučavanje otpornosti i održivosti života

Na sjeveru Afrike nalazi se najveća pustinja svijeta koja zahvata trećinu tog kontinenta. S površinom većom od devet miliona kvadratnih kilometara može se komparirati s Europom.

Od Atlantika na zapadu do Crvenog mora na istoku proteže se u dužini od 5.000 kilometara, a od Sredozemnog mora na sjeveru do svojih južnih granica početka travnate vegetacije Sahela potrebno se kretati više od 2.000 kilometara.

S obzirom na činjenicu utjecaja semitskih jezika u proteklih 14 stoljeća, sam naziv potječe od arapske riječi “Alsahra”, što u prevodu znači “praznina”, a današnja Sahara je iznimno “pusta” i “prazna”.

Pojam pustinja je klimatsko-vegetacijski i označava specifično podneblje koje kao posljedicu ima rast skromne kserofilne vegetacije. U Sahari se dešava iznimno velika dnevna temperaturna amplituda koja je karakteristika pustinja. Dnevne temperature su veće od 50 stupnjeva, a u noćnim satima ona se spušta na veoma niske vrijednosti.

Ovo naglo zagrijavanje i hlađenje je osnova pucanja stijenske mase i nastanka pijeska kojim obiluje “pješčano more” na sjeveru Afrike. U gradu El Alamejn, koji se nalazi u graničnoj zoni Libije i Egipta, zabilježena je temperatura od čak 57 stupnjeva.

Poplave moguće i u pustinji

U Sahari se padavine veoma rijetko izlučuju te je njihova količina ispod 200 milimetara godišnje. Problem je što se te padavine izlučuju u obliku pljuskova te se u Sahari javljaju poplave. Nedostatak vegetacije, kao i litosol (kamenito zemljište) koji ovdje dominira, odlična su predispozicija nastanka poplava u periodu padavina.

U reljefnom smislu Sahara je platforma koja se spušta ka Sredozemnom moru. Monotoniju reljefa prekidaju tektonske planine koje predstavljaju ugašene vulkane iz tektonski aktivnijeg perioda. Planine Tibesti, Ahagar i Enedi su više od 3.000 metara i predstavljaju prirodne osmatračnice nepregledne pustinje.

Na istoku Sahare dominiraju kamenite pustinje. Razlog je vjetar pasat koji, zbog rotacije Zemlje, skreće ka zapadu. Arapi ovakve pustinje zovu hamade, a vjetar zna otpuhati površinski sloj u pustinji, pa na taj način izdanska voda izbija na površinu.

Na tim prostorima nastaju oaze, a najviše ih ima u Egiptu. Upravo ovi prostori omogućavaju rast vegetacije, ali predstavljaju i stacionirane zone beduina, nomadskih stočara koji se kreću pustinjama. Najveće oaze Siwa, Fayoun, Farafira, Baharija su pravo čudo prirode regije u kojoj je voda najveće blago.

U zapadnom dijelu Sahare dolazi do akumulacije pijeska. U tom dijelu pustinje dominiraju pješčani sprudovi, dine i barhane te se takve pustinje nazivaju “erg”. Gotovo 85 posto pokretnog pijeska na planeti se nalazi u ergovima. Najveći su Erg Čeč i Erg Isauan u Alžiru, a površinom su veći od Belgije. Ovdje se nalaze i uadiji, suha riječna korita, koja se ispune vodom samo u periodu većih količina padavina. Takvi oblici reljefa znaju biti dugi i nekoliko stotina kilometara, a svjedok su drugačije klimatske prošlosti Sahare.

Ostaci materijalne kulture

Sahara koju danas poznajemo nastala je prije 3.500 godina. Nešto prije razvoja antike drevne Grčke i Rima, Sahara je bila vegetacijski “zelena”. Upravo današnja suha riječna korita su dokaz postojanja dugih rijeka iz vlažnijeg geološkog razdoblja. Okamenjena stabla i ležišta uglja su ostaci biogene mase koja je formirala fosile i fosilna goriva.

U pojedinim dijelovima Sahare su ostali i crteži u kamenu koji su ostaci materijalne kulture ljudi koji su ovdje obitavali kada su klimatske prilike to omogućavale.

Sahara je, zbog nedostatka vode, danas nenaseljen prostor, a najduža rijeka Nil je posljedica padavina iz istočne Afrike gdje nastaju Plavi i Bijeli Nil. Ove dvije rijeke se spoje u Kartumu, a da Nil zavisi samo od padavina u Sahari i on bi danas bio uadi, a ne osnova nastanka egipatske civilizacije.

Posljedica visokih temperatura su i slana jezera koja nastaju zbog isparavanja i nedostatka “slatkovodnih” dotoka. Na ovaj način su nastali šotovi koji dominiraju u Alžiru i Čadu. U sjevernom rubu Sahare, graničnoj zoni Alžira i Tunisa, nastala su slana jezera smještena u depresijama (nivo kopna ispod nivoa mora). Velika slana jezera su Melhrir, Chergui i Hodna, a najveće je Chott el Djerid u Tunisu površine od 7.000  kvadratnih kilometara. Na drugom dijelu Sahare je Ounianga, skupina 18 jezera na sjeveru Čada koja su spojena u dvije zone – Ouninga Kebir i Ouninga Serir.

Kako je ove jeseni nastalo jezero

Pravo čudo prirode se desilo u Sahari ove jeseni. Ciklonski vjetrovi su donijeli ogromne količine padavina koje su formirale ono što se u Sahari najmanje očekuje – nastanak jezera. Tako je u prirodnoj kotlini u Alžiru nastalo jezero Sebhka el Melah. Ovakve pojave nose naziv “prolazna jezera” jer se javljaju samo u rijetkim dobima enormne količine padavina.

Jasno je da ovo jezero ima svoj “vijek trajanja”, koji će biti iznimno kratak, ali “ujezeravanje” vode iz 2008. je omogućilo da nastane jezero čije su posljednje kapi isparile tek 2012. godine. Upravo ova dešavanja nam omogućavaju da shvatimo klimatsku prošlost ovog “carstva dina”. Zbog toga se i govori o “afričkom vlažnom razdoblju”, kada su se mnogo češće javljale ekstremne kišne padavine.

Znanstvena pretpostavka je da nije moglo doći do stalnosti “ujezerene vode” nego da su obilne padavine, kao iz septembra, bile učestalije. Bitno je konstatirati da je voda iz jezera neupotrebljiva jer alge u njemu ispuštaju brojne toksine koji su iznimno štetni. Satelitski snimci pokazuju kakav je kvantitet ujezeravanja vode, jer skromna slana močvara koja se tu nalazi je bila samo reljefna osnova nastanka “prolaznog jezera”.

S obzirom na činjenicu da će ovakvi ekstremi ciklonskih padavina biti učestaliji, vrijeme je da se naviknemo na ova “čuda prirode” u bliskoj budućnosti.

Sahara je dom prilagođenih biljnih i životinjskih vrsta, kao i ljudskih zajednica koje su kroz prošlost naučile kako da opstanu u ovom okruženju. Sahara danas nosi i veliki ekonomski značaj zbog prirodnih resursa nafte i zemnog gasa.

“Srce sušnog svijeta”, zvano Sahara, pomaže da bolje razumijemo akomodaciju životnih oblika u ekstremnim uvjetima, kao i utjecaj klimatskih promjena na ekosisteme. Ova pustinja nije samo prirodni fenomen nego i inspiracija za izučavanje otpornosti, prilagodljivosti i održivosti života na Zemlji.