Manojlović: Velike sile produžuju ratove i destabiliziraju države

Nepovjerenje u međunarodne institucije zadužene za očuvanje mira, poput Ujedinjenih nacija kao i sve veća polarizacija međunarodnog sistema postaju sve očigledniji. Ujedinjene nacije kao organizacija sastoje se od različitih država koje sve teže pronalaze konsenzus. Samo Vijeće sigurnosti, koje čine 15 država, od kojih pet (Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska, Kina, Rusija) imaju pravo veta, odgovorno je za mirovne misije, zaustavljanje konflikata i održavanje mira.

„Problem je u tome što se stalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija ne mogu dogovoriti oko odgovora na ratne sukobe i njihovo sprečavanje, jer su i same, direktno ili indirektno, sudionici tih sukoba. Velike sile nastoje utjecati na ratne sukobe koristeći strane na terenu kao svoje proxije, što dovodi do produljenja sukoba, gubitka života i nestabilnosti država kojima su potrebna desetljeća za oporavak“, kaže dr. Borislava Manojlović, vanredna profesorica za analizu i rješavanje konflikata na Univerzitetu George Mason u Južnoj Koreji.

Prema njenim riječima, dodatni problem leži i u razmišljanju da su nasilni sukobi neizbježni.

„Umjesto da generacije diplomata učimo Morgenthauovoj realpolitici (Hans Joachim Morgenthau op.a.), budući lideri trebali bi učiti i o kreativnijim načinima rješavanja konflikata koje nude studije mira. Premoć jedne strane ne vodi uvijek ka njenoj sigurnosti. Na kraju, svi konflikti moraju da se riješe za pregovaračkim stolom, a spremnost za dijalog i otvorenu komunikaciju jedini je način da se dođe do mira.“

• Kako komentirate trenutna dešavanja u svijetu i ratove na globalnoj sceni? 

– Živimo u nestabilnom vremenu tranzicije prema multipolarnom svijetu. Kao što su pad Berlinskog zida, raspad Sovjetskog Saveza i prijelaz iz bipolarnog u unipolarni svijet donijeli sa sobom nestabilnost, previranja i ratove 1990-ih godina prošlog stoljeća, sada svjedočimo završetku unipolarne ere predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, u kojoj sile poput Kine, Rusije i Indije postaju sve značajniji igrači na međunarodnoj sceni. Interesi tih sila često su međusobno suprotstavljeni, a države se nalaze u stanju stalnog natjecanja za prevlast. Također primjećujemo sve manje povjerenja u međunarodne institucije za očuvanje mira, kao što su Ujedinjene nacije, što pokazuje da su velike sile u stanju natjecanja, a ne međusobne suradnje.

• U kojoj mjeri se mijenjaju pristupi rješavanju sukoba imajući u vidu nove oblike ratovanja?

– Rješavanje sukoba postaje interdisciplinarno, s naglaskom na preventivnu diplomaciju, ekonomske alijanse, sankcije, jačanje digitalne sigurnosti i kapaciteta za borbu protiv novih oblika prijetnji kao što je kibernetičko ratovanje. Velike sile postaju sve nevoljnije ulaziti u otvorene i direktne ratove i okupacije. Ideja klasičnog ratovanja, kakva je viđena tokom Hladnog rata, okupacije Iraka i rata u Jugoslaviji, u današnje vrijeme izgleda anakrono. Krećemo se prema eri udaljenih sukoba u kojoj će se terorizam, otvoreno i direktno ratovanje prebaciti na periferiju, dok konačno i sami ne postanu anakronizmi. Mada će takvi direktni sukobi još postojati na periferijama blokova velikih sila, bit će sve manje prisutne u životima prosječnog građanina. Neprihvatljivost nasilnog i destruktivnog sukoba za savremenog pojedinca ukazuje na to da će se značajna borba odvijati u sferi javnog diskursa i virtualne stvarnosti, gdje će umjetna inteligencija igrati sve važniju ulogu.

• Koje su to najefikasnije metode za izgradnju trajnog mira u postkonfliktnim društvima?

– Postkonfliktna društva imaju priliku izgraditi novo i bolje društvo nakon sukoba. Međutim, ta izgradnja mora obuhvatiti privredne, društvene, kao i duhovne aspekte života građana. Prije svega, društvo treba pronaći način da pomogne žrtvama i porodicama žrtava rata, kao i da odgovori na njihove zahtjeve za pravdom. Za stabilnost je ključno povjerenje u društveni i politički sistem države, u njezine institucije, pravosuđe i policiju. Mora da se iskorijeni korupcija i mora postojati jednakost svih građana pred zakonom. Demokracija i stabilnost svakog društva odražavaju se u načinu na koji to društvo tretira svoje manjine. Osiguranje prava manjinama izuzetno je važno. U duhovnoj sferi možemo govoriti o potrebi za pomirenjem i transformacijom odnosa među bivšim zaraćenim stranama, što bi trebalo dovesti do svojevrsnog ozdravljenja.

• Kako tranzicijska pravda može pomoći u procesu suočavanja s prošlošću?

– Tranzicijska pravda je izuzetno važna jer bez pravde ne može postojati mirno i stabilno društvo. Međutim, ona nije garant pomirenja i transformacije odnosa među bivšim zaraćenim stranama. Tranzicijska pravda omogućava priznavanje stradanja i gubitaka žrtava kroz javne istrage, komisije za istinu i službene isprike. Ona obuhvaća suđenja za počinitelje ratnih zločina i drugih kršenja ljudskih prava te pomaže u uspostavljanju odgovornosti, kao i pružanju reparacija žrtvama. Svako društvo ima svoj pristup tranzicijskoj pravdi. Na primjer, na Balkanu je naglasak bio na kažnjavanju počinitelja kroz retributivnu pravdu, dok je u Južnoj Africi fokus bio na otkrivanju istine o zločinima aparthejd režima kroz Komisiju za istinu i pomirenje. Iako su ovi mehanizmi važni, nijedan nije sveobuhvatan i društvo mora pronaći vlastiti način suočavanja s prošlošću.

• Kako gledate na stanje u zemljama Zapadnog Balkana i šta najviše koči region? 

– Zemlje Zapadnog Balkana suočene su s brojnim političkim, ekonomskim i društvenim problemima koji koče dalji razvoj i stabilnost. Mislim da je trenutno glavni problem na Balkanu ekonomija, nezaposlenost i odlazak mladih u zemlje Europske unije. Mnoge zemlje Zapadnog Balkana suočavaju se s visokom stopom nezaposlenosti, dok je ekonomski rast nedovoljan za stvaranje radnih mjesta. Mladi odlaze čak i iz država Zapadnog Balkan koje su članice Europske unije, što će se negativno odraziti na budući razvoj tih država. Nedostatak radne snage već je rezultirao u dovođenju imigrantske radne snage iz zemalja poput Nepala i Indonezije. U mnogim zemljama Zapadnog Balkana politička nestabilnost, korupcija i slabe institucije ostaju ozbiljan problem. To slabi povjerenje građana u političke institucije i ometa efikasno provođenje bilo kakvih reformi i programa. Prošlost regije, uključujući ratove iz 1990-ih godina, ostavila je duboke etničke i političke podjele koje su i dalje prisutne. Iako su procesi pomirenja u nekim zemljama napredovali, u mnogim slučajevima još uvijek postoji visok nivo nepovjerenja između različitih etničkih grupa.

• Koliko su opasne etnonacionalističke politike na Balkanu i čemu vode?

– Politika identiteta na Balkanu (kao i u drugim dijelovima svijeta) ne donosi ništa dobro. Porast etnonacionalističkog govora indikator je nestabilnosti i polarizacije u društvu. Takvi narativi služe da se pojedinci okupe u grupe oko jednog identiteta (etničkog) koji im pruža osjećaj solidarnosti, sigurnosti i samopouzdanja, a koji se uspoređuje s identitetom druge grupe koja je obično prikazana negativno. To dovodi do pojednostavljenog crno-bijelog pogleda na svijet i dinamike ‘mi protiv njih’, što rezultira sve većom polarizacijom u društvu.

• Kakva su Vaša iskustva iz Južne Koreje i koji bi bili Vaši savjeti za vlasti zemalja Zapadnog Balkana, na čemu bi u regionu trebali najviše raditi? 

– Mislim da možemo puno naučiti od Južne Koreje. Južna Koreja je prošla kroz značajan ekonomski i politički razvoj u drugoj polovici 20. stoljeća, uspješno prešavši put od siromašne zemlje do jedne od vodećih globalnih ekonomija. To je tehnološki visoko razvijena zemlja s izuzetnom infrastrukturom, brzim vozovima i robotima koji već asistiraju ljudima u restoranima, bolnicama i tvornicama. Ali nije uvijek bilo tako. Nakon Korejskog rata 1953. godine, Koreja je bila razrušena, vladala je glad i neimaština. Trebale su godine discipline i teškog rada da izgrade društvo koje sada imaju. Južna Koreja se morala boriti protiv korupcije i stvoriti efikasne institucije koje osiguravaju transparentnost i odgovornost. Također, Koreja se posvetila diversifikaciji svoje privrede, potičući industrijske sektore poput tehnologije, automobilske industrije i elektroničke proizvodnje.

Zapadni Balkan ima mlade stručnjake i inovacijske kapacitete koji su potrebni za diversifikaciju ekonomije koje treba da bolje iskoristi kako bi se smanjila zavisnost o nekoliko osnovnih sektora, na primjer, zavisnost od uslužnog sektora i turizma. Južna Koreja je ulagala u obrazovni sistem i istraživanje, što je omogućilo razvoj visoko obrazovane radne snage koja sada radi u kompanijama poput Samsunga ili LG-a, koje su konkurentne na globalnom tržištu. Koreja je također bila uspješna u razvoju suradnje s regionalnim i globalnim partnerima i jedan je od glavnih saveznika Zapada na azijskom kontinentu, što je bilo od ključne važnosti za njen ekonomski rast. Zemlje Zapadnog Balkana bi imale koristi od poboljšanja regionalne suradnje, smanjenja političkih i etničkih podjela te suradnje na zajedničkim ciljevima kao što su tržište, energija i sigurnost.