Dokumentovanje Sarajeva kao životni projekt fotografa Denisa McCreadyja

Kada je u aprilu i maju 1996. godine igrom slučaja posjetio glavni grad Bosne i Hercegovine, kanadski fotograf Denis McCready nije ni slutio da će fotografije koje je tu napravio decenijama kasnije biti centralna tema njegovog rada.

Tokom dvadesetodnevnog boravka u Sarajevu, dokumentovao je prvo proljeće mira u gradu koji je četiri godine bio pod opsadom.

“Bio sam na putu za Albaniju, ali kako nisam imao vizu koja je bila neophodna za prelazak IFOR-ove granice, morao sam odlučiti između povratka na polaznu tačku u Italiju ili ostanka u Sarajevu”, prisjeća se McCready.

S obzirom na to da mu je grad djelovao jako zanimljivo i da je nakon reintegracije mogao slobodno posjetiti dijelove poput Grbavice i Dobrinje, odlučio je ostati i dokumentovati grad što je više moguće.

Šetajući gradom, svojim 35-mm aparatom bilježio je ono što vidi, pazeći da ne naruši privatnost ljudi. Snimio je više od 2.000 fotografija, no kako se fokus medija u međuvremenu promijenio, nekoliko agencija kojima ih ponudio po povratku u Montreal nisu bile zainteresovane. Potom je počeo raditi na televiziji i baviti se dokumentarnim filmom, a fotografije prvog proljeća mira u glavnom bosanskohercegovačkom gradu dugo vremena stajale su u ladici.

“Imao sam samo dvije izložbe ovih fotografija u Montrealu, jednu 1996, a drugu 2001. godine”, kaže McCready, koji u intervjuu za Al Jazeeru otkriva kako su ponovo došle u fokus njegovog rada.

• Projekt koji Vas vraća u Sarajevo baziran je na fotografijama koje ste u tom gradu napravili prije gotovo tri decenije. Koji su ključni detalji tog projekta?  

– Prvo proljeće – Sarajevo 1996. je projekt usmene historije i fotografije koji se, pod mentorstvom Michaela Bluma, realizuje u okviru umjetničke rezidencije i mog magistarskog rada iz oblasti vizuelnih i medijskih umjetnosti na Université du Québec à Montréal (UQÀM).

U Historijskom muzeju BiH sam izložio 270 fotografija koje su nastale 1996. godine i pozvao sam građane da, kroz lične priče inspirisane ovim fotografijama, učestvuju u stvaranju kolektivnog sjećanja tako što će svoju priču podijeliti s nama. U znak zahvalnosti, napravio sam fotoportret svakog sudionika.

Po povratku u Montreal ću kombinovati ove materijale, a konačni rezultat predstavit ću u junu 2025. godine.

Tokom oktobra smo prikupili 50 priča, napravili nove uspomene i razvili partnerstva koja će biti formalizovana kroz nove muzejske projekte.

Sav material dijelim sa Historijskim muzejom, kojem sam donirao četiri 35-mm kamere, materijal za tamnu komoru i komplet za profesionalno audiosnimanje, što će omogućiti muzeju da u budućnosti raditi na drugim projektima usmene historije.

• Cilj je, dakle, potičući građane Sarajeva da inspirisani ovim fotografijama podijele svoje lične priče, kreirati projekt kolektivnog sjećanja?  

– Dokumentarna i novinarska fotografija je uglavnom jednosmjerna: snimljena je na jednom, a prikazana na drugom mjestu i ljudi koji se nalaze na fotografiji nemaju utjecaja na to šta se s tim dokumentom događa. Ali fotografija je sama po sebi proces saradnje – ove fotografije ne bih mogao napraviti bez pomoći stanovnika Sarajeva. Prema tome, moj projekt funkcioniše na dva nivoa.

Prvo, nudeći stanovnicima grada stotine nikad viđenih fotografija, koje će Historijski muzej BiH čuvati za naredne generacije, vraćam im njihovu vlastitu historiju.

Jesam ih snimio 1996. godine i polažem autorska prava na njih, ali na neki način ne posjedujem ih ja, već građani. Na kraju ću napraviti knjigu s tim fotografijama u kojoj ću predstaviti i svoju perspektivu tog prvog poslijeratnog proljeća.

Drugo, predstavljanjem fotografija u sigurnom i ugodnom okruženju, pozivam ljude da ponovo prođu kroz svoja sjećanja i podijele neispričane priče, kojih ima toliko mnogo.

• Kako su građani Sarajeva reagovali?

– Očekivano, različiti ljudi različito reaguju. Neki su oklijevali i birali da ne govore o tome, iako cijene dokumentarnu vrijednost fotografije. Ali mnogi su željeli podijeliti svoje priče i radili su to s entuzijazmom, ponekad sa smijehom i duhovitošću, ponekad sa snažnim emocijama, što ne čudi s obzirom na zločine… Mnogi su svojim svjedočanstvom željeli djelovati protiv poricanja i prekrajanja historije.

Kao građanin Kanade, zemlje koja je počinila genocid nad autohtonim stanovništvom unutar svojih granica, znam da je pripovijedanje moćan i neophodan alat protiv sila koje žele vladati koristeći se neznanjem i mržnjom.

• Jeste li dobili priče koje ste željeli i očekivali?

– Odlučili smo postavljati nekoliko generalnih pitanja, kako bi ljudi sami mogli odlučiti o čemu će pričati. Opsada je uvijek bila u fokusu, ali prikupili smo i priče o nadi i dobili perspektivu nekih kasnijih događaja.

Jako sam sretan što sam prikupio širok spektar priča koje su ljudi podijelili s nama.

• Ranije ste spomenuli da se nadate da ćete radove izložiti naredne godine, ali i da planirate proširiti tu izložbu.

– U sklopu svog magistarskog rada ću u junu 2025. u Montrealu organizovati izložbu radova koji su nastali tokom studija.

Nakon toga, planiram raditi sa Historijskim muzejom na izradi nove izložbe. Koristit ću isti materijal, ali ću napraviti drugačije i prošireno djelo koje ću po mogućnosti predstaviti u proljeće 2026. godine.

• No, ovo nije jedini projekt o Sarajevo na kojem radite?

– Ovo je moj osmi dolazak u Sarajevo. Dokumentovanje ovog grada i države je dugoročni, rekao bih čak i životni projekt. Tek sam počeo učiti jezik, ali nikad nije kasno.

Vratio sam se u Sarajevo u oktobru 1997. kako bih snimio kratki dokumentarac o koncertu grupe U2 i bendu Sikter, predvođen Enesom Zlatarom, koji je nastupao kao predgrupa.

Vratio sam se 2006. kako bih fotografisao 100 lokacija koje sam fotografisao 1996. godine, nešto slično onome što je uradio Jim Marshall 1996. i 2011. godine.

Zatim sam 2009. intervjuisao ambiciozne filmadžije iz regije, ali taj film nije snimljen. Vratio sam se 2019. godine kako bih napravio još jedan projekt prije i poslije, ponovo fotografišući 200 lokacija u gradu. Ovaj rad je bio izložen u Torontu 2021.

Vratio sam se ponovo 2022. i napravio na hiljade digitalnih infracrvenih fotografija Sarajeva, dokumentujući pošumljavanje od 1996. Planiram nastaviti dokumentovati grad do 2046. godine, kako bih napravio fotografski zapis Sarajeva u rasponu od 50 godina nakon opsade.