‘Živjeti do smrti’: Pjesnik Mosab Abu Toha o traumi Gaze, godinu dana kasnije

„Ako živite u Gazi, umirete nekoliko puta“, piše Mosab Abu Toha u svojoj novoj zbirci pjesama Forest of Noise: Poems, koja izlazi 15. oktobra – osam dana nakon prve godišnjice rata.

Pitam pjesnika – čije radove hvale zbog dirljivih, živopisnih opisa života pod izraelskom okupacijom – za dodatno pojašnjenje.

„Mnogo je tu slojeva“, objašnjava. „Ako živite u Gazi, umirete nekoliko puta jer mogli ste poginuti u zračnom uadru, ali spasila vas je sreća. Isto tako, gubitak tako velikog broja članova porodice je smrt za vas. Kao i gubitak nade.“

„Svaka noć je novi život za nas. Spavate i sigurni ste ‘Možda je ovaj put došao red na mene da umrem s porodicom.’ Umirete nekoliko puta jer sebe računate među mrtvima svaku noć.“

Govori mi ovo preko Zooma iz svog novog doma u sjevernom dijelu savezne države New York. Iz Gaze je evakuisan krajem prošle godine, pobjegao je s porodicom prvo u Egipat, a potom u Sjedinjene Američke Države. Pitam ga šta misli o svom novom životu tamo. Razmišlja, potom odmahuje glavom, sa sumornim izrazom lica.

„Ne bih to nazvao novim životom“, kaže on, objašnjavajući da osjeća kako je dio njega još u Gazi s bližnjima koje je tamo ostavio. „Ali, dobro je imati hranu – ne za mene, nego za djecu. Da sam u Gazi, morao bih čekati u redu četiri sata – baš kao što su sada moji prijatelji i porodica – da bih dobio vodu koju djeca mogu piti. Ovdje mogu otići u prodavnicu i kupiti im sladoled, a to je nešto.“

Abu Toha mi je ispričao da su životi njegove troje djece obilježeni nasiljem.

„Moj najmlađi sin, koji ima četiri godine, zna šta je rat“, objašnjava on. „Zna šta je borbeni avion. Zna šta je bomba. Zračni udar. Eksplozija. Dron. Zna šta je F-16.“

Opisuje kako je tokom zračnog udara, dok se njegova kćerka očajnički pokušavala sakriti od bombi, njegov šestogodišnji sin pokušao zaštititi pomoću dekice – „jedina stvar koju je mogao uraditi da zaštiti sestru“. U zbirci Forest of Noise, Abu Toha je predstavio taj prizor u pjesmi My Son Throws a Blanket Over His Sister, gdje je napisao:

Leđima udaramo od zidove
svaki put kada se kuća zatrese.
Zurimo jedni drugima u lice,
uplašeni, a ipak sretni
što su nam, za sada, životi pošteđeni.

„Djeca ne uče slikati, bojiti, voziti bicikl“, priča mi. „Djeca ne uče živjeti – oni uče preživjeti.“

Ova borba za opastanak u Gazi – i sve češća nemogućnost da to ostvare – u srži je Abu Tohine poezije.

U pjesmi „Under the Rubble“, opisuje smrt djevojčice čiji „krevet je postao njen grob“ nakon što joj je dom uništen u izraelskom zračnom udaru. S obzirom da su stotine hiljada domova sravnjene u Gazi, često ubijajući one koji su unutra, takvi su slučajevi uobičajeni.

Pjesma What a Gazan Should Do During an Israeli Air Strike pobrojala je praktične i nepraktične stvari koje je potrebno uraditi kada padaju bombe, od gašenja svjetla i držanja podalje od prozora, do pakovanja osnovnih stvari u ruksak i stavljanja komadića zemlje iz saksije s balkona u džep. Zemlja je simbol raseljavanja Palestinaca i njihove želje da se drže svoje zemlje, pa makar to bio i grumen.

U After Allen Ginsberg, narator kaže „Vidio sam najbolje umove svoje generacije uništene u šatoru, dok traže vodu i pelene.“ Ironična opaska o životu i potencijalu bespotrebno uništenom nasiljem koje traje. Za Ginsberga, najbolji umovi su uništeni ludilom modernosti – što je luksuz u usporedbi s ovim.

Politika poezije i objave na Facebooku

Poetski izričaj Abu Tohe započeo je prije jedne decenije u obliku objava na Facebooku namijenjenih prijateljima koji govore engleski i žive vani, kada je Abu Toha opisivao prizore i reakcije tokom izraelskog napada na Gazu 2014.

„U to vrijeme to ne bih nazvao poezijom“, kaže on. „Ne potičem iz porodice književnika, samo sam pisao o onome što vidim i kako se osjećam.“

Njegovi engleski čitatelji su, međutim, stalno primjećivali poetičnost njegovih objava – reakciju koju nije nužno dijelila arapska publika.

„U arapskom jeziku“, objašnjava on, „postoje tri stuba na kojima počiva poezija. Jedan je rima, drugi metar i treći značenje. Ako nedostaje jedan od njih, to se ne smatra poezijom.“ I dok Abu Tohinim radovima sigurno ne nedostaje posljednje načelo, oni nemaju formalnu strukturu nužnu da se zadovolje prva dva. „U arapskom jeziku vodi se velika borba oko slobodnog stiha. Mogli biste to nazvati fikcijom. Mogli biste to nazvati nefikcijom. Možete to nazvati prozom ili poetskom prozom. Ali, ne možete je nazvati pjesmom.“

Nastavio je pisati na engleskom, slobodnim stihom, ne obazirući se na ove kritike jer je, kako nam je objasnio, taj stih najbolje predstavljao njegove emocije.

Onda je 2019. on osnovao javnu biblioteku Edward Said u Gazi, koja je dobila podršku od velikog broja pisaca koji su počeli čitati i promovisati njegov rad. Tri godine kasnije kada je objavljena njegova prva zbirka pjesama Things You May Find Hidden in My Ear: Poems from Gaza, stekao je široko priznanje, osvojivši Palestine Book Award i American Book Award.

No, od tada su zračni udari sravnili dva od tri ogranka biblioteke, uključujući i originalnu lokaciju u njegovom domu, koji je bombardovan dvije sedmice nakon evakucije njegove porodice, a preostali ogranak u Beit Lahiyi pretrpio je veliku štetu, iako je jedan od bibliotekara uspio spasiti neke knjige.

Iako je ovo manja katastrofa kada se uzme u obzir koliko teško je doći do knjiga u Gazi, Abu Toha kaže da je i prije rata trebalo mjesec do mjesec i po za svaku knjigu da stigne iz Evrope ili SAD-a. On napominje da „situacija nije hitna zbog samih knjiga, nego zbog ljudi koji će ih koristiti.“

Pitam zašto je tako dugo potrebno da knjige dođu do Gaze.

„To je dio opsade Gaze“, objašnjava on. „Sve knjige, igračke, odjeća, pokloni, šta god, sve što dolazi u Gazu, prvo dođe u Izrael“. Zatim biva zadržano dok izraelske vlasti ne odobre da ide dalje. „Jednom je trebalo tri do četiri mjeseca dok knjige nisu ušle u Gazu. A sada leže pod ruševinama.“

S lisicama na rukama i povezom preko očiju

On govori na način koji jasno daje do znanja da je lično doživio takve nevolje i, zaista, Abu Tohino pisanje inspirisano je mukotrpnim životom unutar granica Gaze.

„Rođen sam u izbjegličkom kampu“, priča on. „Moji roditelji su rođeni u izbjegličkim kampovima. Moj djed je rođen u izbjegličkom kampu. Ne mogu ignorisati ili poništiti svoju historiju, historiju nekoga ko je rođen u izbjegličom kampu, ko je ranjen i ko nije izašao iz Gaze do svoje 27 godine. I čija je kuća bombardovana. I koga je otela izraelska vojska.“

Opisuje taj zastrašujući incident u pjesmi pod nazivom On Your Knees iz zbirke Forest of Noise. Dok je prošlog novembra sa suprugom i djecom pokušavao pobjeći iz Gaze, Abu Tohu su uhapsili izraelski vojnici i natjerali ga da se skine pod prijetnjom oružjem.

„Na koljena – to je sve što čuo od izraelskih vojnika.“ Sjeća se da su ga udarali nogama po licu i stomaku i da je bio prisiljen sjediti na koljenima satima dok mu se noge nisu zgrčile i dok nije vrištao od boli. „A onda su mi stavili povez na oči i lisice prije nego što su me odveli – tada nisam znao – u Izrael prvi put u životu. Ono što je nekad bila moja domovina, moja zemlja, Palestina. Ali ja sam u našu domovinu stigao s lisicama na rukama i povezom preko očiju.“

Njegova muka trajala je otprilike 50 sati prije nego što je vraćen na mjesto otmice gdje je, na njegovo iznenađenje, otkrivena torba s njegovim tespihom, satom i sveskom koju je držao tokom boravka u školi koja je pretvorena u sklonište.

„Sljedeća misija za mene bila je pronaći suprugu i djecu jer nisam znao ni da li su još živi.“

Odjednom, dok razgovaramo, crvenokosi dječak pojavljuje se u kadru. Abu Toha kaže da je to Mustafa, njegov najmlađi sin.

„On je jedini Amerikanac u porodici“, objašnjava Abu Toha. „Rođen je ovdje. On je razlog zbog kojeg su naša imena bila na spisku za evakuaciju iz Gaze. Američka ambasada nije brinula za nas zato što smo ljudi, zato što sam ja pjesnik ili nagrađivani autor, nego zato što se moj sin igrom slučaja rodio u Americi i imao američki pasoš“.

Ljudi u Gazi koji nisu imali članove porodice sa stranim državljanstvom nisu bili tako sretni.

„Njih nisu smatrali vrijednim“, kaže Abu Toha. „Nikoga nije bilo briga za njih. Oni šalju bombe da ubiju one koji nemaju rođake strane državljane.“

Poruka svijetu iz Gaze

Pitam Abu Tohu šta želi da svijet zna o životu u Gazi.

„Želim da svaka osoba koja živi izvan [Gaze] zamisli da je rođena u Palestini“, kaže on. „Da su rođeni u izbjegličkom kampu i da cijeli život žive pod okupacijom i pod opsadom. Da odgajaju djecu u ratnoj zoni ne godinu, dvije ili tri, ne – za mene je to cijeli život.“

Iako se 7. oktobra obilježava prva godišnjica najnovije erupcije nasilja, koja je privukla pažnju svijeta, mnogi ne shvataju do koje mjere su Palestinci propatili u proteklih 75 godina. U zbirci Forest Noise, Abu Toha opisuje ovu generacijsku nevolju do bolnih detalja, povezujući raseljavanja djedova i baka tokom Nakbe, što je arapska riječ za „katastrofu“ i koja se odnosi na etničko čišćenje 750.000 Palestinaca iz njihovih domova i sela 1948. – sa svakodnevnim ogorčenjem i agonijama, neprekidnim strahom i konstantnim prijetnjama smrću dok „dron motri nad svima nama“.

„Jedna stvar koja je istinski bolna za mene kao Palestinca, a ljudi u svijetu trebaju znati za ovu bol“, priča mi Abu Toha, „je ta da dok smo živi, moramo se boriti kako bismo dokazali ljudima vani da smo ljudska bića, da postojimo, ali kada nas ubiju, ne priznaju nam ni da smo pobijeni.“

On citira izraelsku tvrdnju da je nevjerovatna brojka ubijenih Palestinaca – najmanje 41.600, a svakodnevno raste – laž koju je plasirao Hamas.

„Ma dajte, molim vas“, apeluje on. „Fotografije i snimci ljudi ispod ruševina – sve je tu. Ja lično sam izgubio najmanje 31 člana proširene porodice. Izgubio sam trojicu rođaka i njihovu djecu. I kažu ‘Ne, to se nije desilo, to je nešto što je Hamas rekao.’ Dakle, ne samo da ne priznaju naše postojanje kao naroda, kao zajednice, kao ljudskih bića, nego i kada bivamo ubijeni, uskraćuju nam i našu smrt.“

Kaže mi da želi podijeliti nekoliko redaka iz nečega na čemu trenutno radi.

„To je samo nacrt“, kaže on, a potom čita:

Ljudi krvare nasmrt
Ljudi se smrzavaju do smrti
I ljudi u Palestini žive do smrti

Naš razgovor je završen – on mora po djecu iz škole.

„Oni su traumatizirani“, kaže. Ne želim ulaziti u detalje, ali ja sam traumatiziran otac. Ja sam traumatiziran sin. Ja sam traumatiziran.“