Hromadžić: Balkanske države zapele u etnokonfesionalnim matricama

„Doista se čini da se cijela regija atavistički koprca u naslijeđu ‘90-ih, bez obzira na različite dinamike i statuse koje su u međuvremenu pojedine jugoslavenske republike zadobile u onom što se obično naziva euroatlantskim integracijskim procesima u razdoblju takozvane postsocijalističke tranzicije“, smatra dr. sc. Hajrudin Hromadžić, redovni profesor na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Prema njegovim riječima, neki fenomeni ipak ostaju zajednički u svim zemljama regije.

„Visoke razine korupcije; nacionalizmi koji ne slabe, već jačaju; devastacija proizvodno-izvoznih ekonomskih potencijala i svođenje na ulogu zemalja uvoznica, čak i onih proizvoda koje smo koliko jučer, u historijskom smislu vremena, proizvodili; depopulacijski trendovi; potom pozicije ekonomsko-političkih margina u odnosu na središnje aktere globalne priče… Ključnu ulogu pritom imaju takozvane političko-ekonomske elite, a zapravo kompradorska klasa kojoj održavanje bolesnog duha ‘90-ih na životu predstavlja modus operandi, način zadržavanja vlasti.“

• U kojoj mjeri etničke podjele oblikuju politički i kulturni život u zemljama regije? 

– Države naše regije zapele su u etnokonfesionalnim matricama. One gotovo u potpunosti oblikuju mentalne horizonte i svjetonazore velikog broja ljudi koji ovdje još uvijek žive. Oficijelna kultura pritom je nerijetko rasadnik etničkih i državotvornih mitova, to je tvornica za proizvodnju takvih tropova koji se potom plasiraju u društvo kao samorazumljive istine. Uvijek mi je zanimljivo promatrati fenomen u kojem je siromašnom Bošnjaku lakše poistovjetiti se s bogatim Bošnjakom, a ne sa siromašnim Srbinom, što bi bilo puno bliže ekonomsko-socijalnoj realnosti, to jest istini. Vrijedi dakako i obratno. Na takvim primjerima vidimo kako učinkovito operiraju hegemonija i ideologija, još uvijek nezamjenjivi aparati u tim praksama.

• Kako etnonacionalističke politike narušavaju međudržavne odnose u regiji?

– Naravno da narušavaju. U sukusu logike takvih politika jest antagoniziranje po principu narcizma malih razlika. Nema učinkovite etnonacionalističke politike bez Drugoga koji predstavlja navodnu prijetnju. No, i tu je prisutna selektivnost. Recimo, hrvatski nacionalisti danas imaju puno više razloga uperiti prst prema Mađarskoj i Italiji kada su u pitanju prijetnje nacionalnim interesima, ali to ne čine, ili barem ne čine niti izbliza proporcionalno onom kako i dalje vrište u smjeru Srba, a ponekad i Bošnjaka. I tu vidimo iracionalnost na djelu, jer Srbija i Srbi, za razliku od ‘90-ih, danas više ne predstavljaju nikakvu stvarnu prijetnju Hrvatskoj.

• Koliko je zastupljeno kritičko preispitivanje prošlosti u regiji i zašto je ono važno? 

– Nedovoljno. Postoje naravno izuzeci, historičari i historičarke koji na argumentirane, racionalne i komparativno-kritički intonirane načine, preispituju prošlost naše regije. No, rekao bih da dominiraju desni, revizionistički, kontračinjenični i fabricirani modeli interpretacije tih tema. Tome vjetar u leđa daju i aktualni globalni trendovi sve veće dominacije raznoraznih teorija zavjera koje dokusuruju posljednje ostatke paradigme prosvjetiteljstva. A o važnosti argumentativno-kritičkih pristupa sve se zna. Kritika, onda kada nadilazi puki kriticizam, jest esencijalna metoda dijalektičkog mišljenja.

• Jesu li višestruki identiteti prednost ili mana naših prostora? 

– Općenito sam kritičan prema politikama identiteta. Pritom ne mislim isključivo na desne, konzervativne i nacionalističke politike identiteta, već i na liberalno-pluralističko slavljenje identiteta kao središnjeg tropa u našim individualnim i kolektivnim egzistencijama. Sve to bujanje ne samo etničkih i vjerskih, već i seksualnih, rodnih, generacijskih i inih identiteta, podržanih alatom političke korektnosti, isključivo je u funkciji skretanja pozornosti, odmicanja od jedinog smislenog identiteta, a to je socijalno-klasni, oblikovan na platformi historijskog materijalizma.

• Kakva je to antropologija svakodnevnog života u zemljama regije, koje su to sličnosti, a koje razlike u načinu života?

– I pored svih radikalnih nacionalizama i šovinizama koji su se nakotili u našoj regiji tokom protekle tri i pol decenije, ljudi dijele puno više sličnosti nego razlika u stilovima, kulturama i načinima života. Ključan je pritom zajednički jezik, jer koliko god bili budni i vrijedni neimari proizvodnje razlika, te su razlike neznatne i lako premostive, puno je više sličnosti. Za to su recimo dobri testovi kodovi humora, vrlo suptilni testeri koje ljudi u našoj regiji obilato dijele i uzajamno proizvode. Džaba smo krečili, mogli bi i trebali pomisliti nacionalistički orijentirani kulturni puristi u Hrvatskoj kada se sudare sa situacijama koje im izazivaju jezu i stravu, recimo rasprodani koncerti u Areni Aleksandre Prijović ili Halida Bešlića.

• Kakva je uloga medija u izgradnji mira i pomirenja u regiji?

– Ovisi o kojim medijima je riječ. Srednjostrujaška medijska slika srodna je onoj globalnoj, mediji su u potpunosti degradirani zahvaljujući kapitalističkoj logici realizacije profita kao jedinog stvarnog kriterija u medijskom oblikovanju društvene stvarnosti, pa se sve podređuje tome.

Donekle je drugačija situacija na marginama svijeta medija. Tamo je još uvijek moguće pronaći novinarsko-istraživački entuzijazam, traganja za važnim pričama koje će se obraditi u profesionalnim standardima struke, a vlasničke i uređivačke politike neće biti ucijenjene bilo od strane politike, bilo od kapitala, iako najčešće nastupaju zajedno. Dodatni je problem što se ta margina sve više i više sužava.

• Kako procjenjujete buduće izazove i prilike za zemlje regije?

– Donedavno sam mislio da će za koju deceniju ovo biti rijetko naseljena regija koja je turistički atraktivna na globalnoj razini. A da će onih malo preostalih domorodaca raditi uglavnom slabo plaćene servisne poslove u turističkoj industriji. Sada više nisam siguran ni da je takav scenarij izgledan, jer distopija ima nastavke. Zbog globalnog zatopljenja, već za najviše desetak godina imat ćemo temperature i uvjete slične onim današnjim u zemljama sjeverne Afrike, a to ne ide u prilog turizmu, jedinoj ekonomskoj grani na koju se ovdašnje države sistemski oslanjaju. Konstantno nam prijete i ekološke devastacije s potencijalno katastrofalnim učincima. Ekstrakcija ruda, minerala, čistih voda i šuma, resursa kojih naša regija još ima u količinama zanimljivim za neokolonijalne korporativne ugnjetače, mogla bi ovaj komadić planeta u jednoj generaciji pretvoriti u odlagalište otpada.