Kreševljaković: Ljudska i umjetnička obaveza da reagiramo na genocid u Gazi

Pod sloganom Unstoppable Life (Nezaustavljivi život) u Sarajevu će od 4. do 13. oktobra biti održano 64. izdanje Internacionalnog teatarskog festivala MESS.

Centralnoj temi odgovorit će renomirani i nagrađivani domaći, regionalni i svjetski reditelji i rediteljice, reflektujući se na aktuelna dešavanja vremena u kojem živimo, te glasno progovarajući o svim njegovim anomalijama i onome o čemu mnogi šute.

Uz selekciju od 19 predstava iz 16 zemalja, neuništivu snagu života MESS naglašava i svojim vizuelnim identitetom koji je posvećen dešavanjima u Gazi. Nihad Kreševljaković, direktor Festivala MESS, smatra da je to naša koliko umjetnička, toliko i ljudska obaveza.

“Mislim da je događaje poput ovog nemoguće ignorirati, čak ni kada bi to pokušali. Ne morate biti stručnjak da bi bilo jasno da svjedočimo genocidu. Čak i da to zanemarimo, apsolutna je činjenica da je pred našim očima ubijeno gotovo 20.000 djece. Dakle, pitanje je da li je naša obaveza reagirati na ubijanje djece? Apsolutno da jeste”, ističe Kreševljaković.

“Ako smo došli do ove tačke da raspravljamo oko toga, garantiram da smo blizu potpunog kolapsa civilizacije napominjući da su i izrazito primitivna društva kakva srećemo kroz historiju bila naprednija od našeg. To što su i po najzabačenijim selima danas ljudi opremljeni raznoraznim gadgetima, to što smo digitalni i električni i povezani sa cijelim svijetom, ne čini nas manje primitivnim kada ne reagiramo na ubijanje djece, kao i na neprestano ubijanje civila u Palestini, Libanu ili bilo gdje”, dodaje, ističući da niti može, niti želi prihvatiti da se o ubijanju djece govori u kontekstu kolateralne štete.

“Lično, jednostavno se osjećam loše u ogledalu ako se pravim da se mene ovo ne tiče. Uvjeren sam da bi pravedno rješenje ovog pitanja podjednako utjecalo, u pozitivnom smislu, i na stanje u Kongu, u Sudanu, Sierra Leoneu, Kašmiru ili kod nas ovdje. Uz to osjećam da je ovo jedna od posljednjih šansi da se globalno suprotstavimo politici koja nas vodi u potpunu propast i samodehumanizaciju”, naglašava Kreševljaković.

• Festival otvara predstava Metro Gaza Herveya Loichemola, u čijoj produkciji učestvuje Freedom Theatre iz izbjegličkog kampa Jenin u Palestini, koja će na najbolji način odgovoriti centralnoj temi. Zanimljivo je da je Hervey dolazio u Sarajevo i tokom perioda opsade. Kako je ovog puta došlo do saradnje s njim?

– Hervey je stari prijatelj Sarajeva i dijelom je fascinantne historije teatra pod opsadom, a kada je i sam potpisan kao jedan od reditelja iz tog perioda. Njegova saradnja sa bh. teatarskom zajednicom traje dugo i puno nas je zadužio. Kao što je njegov umjetnički angažman vezan za Sarajevo, Hervey je jedan od onih ljudi u čijem radu je posebno izražena ta aktivistička nota i potreba za komunikacijom, ali i svrhom umjetničkog djelovanja. Kada smo čuli da sarađuje sa Freedom Theatre iz Jenina na ovoj predstavi smatrali smo se čak i obaveznim pozvati ga.

• Palestinu simbolički prikazuje i plakat ovogodišnjeg izdanja MESS-a, praćen sloganom ‘Nezaustavljivi život’. Koliko je važno, naročito ako uzmemo u obzir trenutnu geopolitičku situaciju, da umjetnošću skrenemo pažnju na sve strahote i užase koji se dešavaju?

– Umjetnost skreće pažnju na našu vlastitu ljudskost. Ovogodišnji vizualni identitet iza kojeg stoji Fabrika ukazuje na tu činjenicu da je život unatoč svemu nezaustavljiv.

• Kao neko ko se decenijama bavi umjetnošću i teatrom, ali i kao historičar – šta svijet generalno može naučiti od Gaze i Palestine?

– Po sličnoj logici, kada govorimo o Palestini danas, posebno o Gazi, meni se čini da u ogledalu te situacije mi vidimo sami sebe, ko smo, šta smo, kakvi smo… Veliki broj umjetnika osjeća snažnu potrebu da reagira. Bez obzira na to što ima i onih koji se predstavljaju umjetnicima koji su otvoreno stali na stranu onih koji predvode genocid, meni je najzanimljiviji ovaj fenomen ovih koji se predstavljaju kao umjetnici, ali iz nekog meni nepoznatog razloga šute.

Sjećam se kada sam čitao knjigu velikog historičara Raula Hilberga koji se bavio temom Holokausta. Naslov knjige je bio Perpetrators, Victims and Bystanders. Nakon čitanja knjige u kojoj je opisao različite uloge ljudi iz tog perioda posebno su mi pažnju privukli bystanderi, odnosno nijemi posmatrači. Oni nisu počinitelji zločina ali njihova masovna šutnja je zapravo taj masovni zločin učinila još mračnijim i užasnijim događajem.

• Ovogodišnje izdanje najavljeno je premijernim prikazivanjem dokumentarnog filma 60. godina MESS-a. Šta je sve stalo u šest decenija prikazanih u filmu i koje je Vaše najdraže intimno sjećanje na ovaj festival?

– Hana Bajrović Čardaković uradila je 30 minuta dug film u koji je bilo izazovno uvrstiti sve ono što se izdogađalo u historiji MESS-a koja traje od 1960. godine. Izvučene su neke osnovne stvari za koje mislim da su vrijedna informacija o tome šta je MESS značio, šta znači i šta bi trebao značiti u budućnosti.

Što se mene tiče, ja sam sa nekim prekidima u MESS-u od 1995. godine i praktično je on dio cijelog mog života. Svaki period ima bezbroj uspomena, ali organiziranje prvog poslijeratnog festivala 1997. sigurno je bilo najposebnije. Praktično nismo ni znali u šta smo se upustili, a većina starijih kolega smatralo je da se radi o nekoj zanesenjačkoj ideji i nemogućoj misiji. U tom trenutku, u MESS-u je bio najstariji direktor Dino Mustafić koji je imao nekih 26 godina. Tužno mi je da danas ne vidim tu spremnost da se mladim ljudima pruži ta šansa da pokažu tu svoju ludost, zanesenost i sposobnost da se upuste u ono za što im drugi  kažu da je nešto nemoguće. Zbog toga bih volio da naprimjer naredni direktor ili direktorica festivala MESS bude neka mlada soba koja će unijeti energiju tih novih generacija.

• Koliko je važno zapravo da i na taj način istaknemo važnost MESS-a, festivala koji je godinama sistemski zanemarivan i čiji su historijski i kulturni značaj značajno potcijenjeni?

– Ne mislim da je sistematski zanemarivan, ali ne mislim ni da se u potpunosti shvaća suštinska važnost festivala koji je po datumu svog nastanka jedan od najstarijih u jugoistočnoj Evropi. Nemamo mi baš toliko stvari, pogotovo ne kada govorimo o teatarskoj umjetnosti gdje smo zahvaljujući ljudima poput Jurislava Korenića uspostavili nešto čija vrijednost nije samo u toj trajnosti već u tome da govori o društvu koje je pokazuje spremnost za dijalog, koje je otvoreno za propitivanje, kritiku, koje voli umjetnost… Mislim da bi se to trebalo njegovati, a pogotovo zbog toga jer mi se čini da je komunikacija i kod nas i u svijetu vrlo deficitarna pojava.

• Kroz program Mali MESS značajnu pažnju posvećujete najmlađima, istovremeno odgajajući teatarsku publiku. Koliko je ovaj segment kulture u BiH zapravo zapostavljen i koliko je važno da obrazujemo nove teatarske generacije?

– Važno je baš zbog ovoga što sam rekao u prethodnom odgovoru. Mislim da je važno od djetinjstva da se učimo propitivanju, istraživanju i prije svega komunikaciji. Ne znam koliko je zapostavljen. U Sarajevu imamo jedno pozorište za djecu koje radi dobre stvari, kao i grupe i pojedince koji su angažirani u programima za djecu i omladinu.  Tu je i Juventafest. Ipak, činjenica da nam godišnje cijeli jedan grad mladih ljudi napusti zemlju alarm je da se svi maksimalno angažiramo kako bi se taj egzodus zaustavio. Važno je prepoznati šta je ono što mladi ljudi žele. Da bi ostali ovdje, između ostalog, mladi ljudi trebaju i sadržaje koji će biti razlog zbog kojeg žive baš ovdje.

• Novina MESS-a je ‘Dramadžiluk’, program u sklopu kojeg promovišete dramske pisce i recentne dramske tekstove. Koliko je zapravo važno dati prostor mladim autorima i autoricama da predstave svoj rad?

– ‘Dramadžiluk’ je program koji općenito afirmira dramski tekst, a ove godine ćemo od bh. autora predstaviti dramu Adnana Lugonića. Od brojnih prijavljenih tekstova, Almir Imširević je u program uvrstio i dramski tekst koji nam dolazi iz Norveške. Po broju prijavljenih tekstova, očigledno je da postoji potreba za jednim ovakvim programom.

Baš kao što smo uspjeli od 2016. uspostaviti Mali MESS kao praktično paralelni festival sa Festivalom MESS, tako se nadam da će i Dramadžiluk postati sastavni dio naših aktivnosti.

Generalno, u BiH imamo izvrsne pisce. Mislim da su trenutne generacije pisaca napisale djela koja će sigurno biti neizostavan dio naše historije književnosti. Analogijom, MESS po logici stvari treba biti platforma koja će osvijetliti bh. dramski tekst, što mi odavno već radimo i kroz program Biblioteka MESS u sklopu koje objavljujemo domaće i internacionalne dramske tekstove.