Iran i Izrael: Od saveznika do zakletih neprijatelja

Odnos Irana i Izraela izuzetno je napet. Izraelski premijer Benjamin Netranyahu prijeti odmazdom za veliki broj iranskih balističkih raketa ispaljenih na njegovu državu u utorak navečer.

Tokom protekle godine, Iran je bio među najoštrijim glasovima iz svijeta koji se protive brutalnom izraelskom bombardovanju Gaze, što je u skladu sa njegovom oštrom antiizraelskom vanjskom politikom. Ove dvije bliskoistočne nacije često opisuju kao zaklete neprijatelje.

Palestinsko pitanje nalazi se u centru neprijateljstava decenijama i Teheran je upozoravao Izrael i njegovog najbližeg saveznika, SAD, da bi se rat s Hamasom mogao proširiti s obzirom na to da je Izrael proširio napade i izvan Gaze. Izrael je bombardovao Liban i Siriju, dvije države u kojima Teheran ima znatan utjecaj.

Dana 31. jula, politički vođa Hamasa Ismail Haniyeh ubijen je u Teheranu u eksploziji za koju su palestinska grupa i Iran okrivili Izrael. Prošle su sedmice izraelski projektili ubili dugogodišnjeg vođu Hezbollaha Hassana Nasrallaha u Bejrutu, što je najnoviji u nizu atentata na visoke zvaničnike te libanske grupe. Hezbollah i Hamas dva su najbliža saveznika Irana.

Međutim, odnosi između Irana i Izraela nisu uvijek bili ovako napeti – umjesto toga, prošli su kroz niz uspona i padova. Evo kratkog pregleda historije njihovih veza i objašnjenja kako stvari stoje sada.

Kako su započeli odnosi današnjeg Irana i Izraela?

Pod dinastijom Pahlavi, koja je vladala od 1925. do svrgavanja za vrijeme revolucije 1979, odnosi između Irana i Izraela bili su sve osim neprijateljskih. Iran je, zapravo, druga država s muslimanskom većinom koja je priznala Izrael kada je osnovan 1948.

Iran je bio jedan od 11 članova specijalnog odbora Ujedinjenih naroda koji je formiran 1947. da osmisli rješenje za Palestinu nakon što je okončana britanska kontrola nad tom teritorijom. Bio je jedan od tri članice koje su glasale protiv UN-ovog plana o podjeli Palestine, zbog bojazni da će na taj način doći do višedecenijske eskalacije nasilja.

„Iran je, zajedno sa Indijom i Jugoslavijom, osmislio alternativni plan, federativno rješenje prema kojem bi Palestina ostala jedna država s jednim parlamentom, ali podijeljena na arapske i jevrejske kantone“, Al Jazeeri je kazao historičar s Univerziteta u Oxfordu Eirik Kvindesland.

„To je bio iranski kompromis i način da pokuša održati pozitivne odnose sa procionističkim Zapadom i samim cionističkim pokretom, kao i sa svojim arapskim i muslimanskim susjednim zemljama.“

Ali, dvije godine nakon što je Izrael uspio zauzeti više teritorije nego što je UN odobrio nakon početka prvog Arapsko-izraelskog rata 1948, Iran koji je tada bio pod vlašću Mohammada Reze Pahlavija, drugog pahlavijskog kralja ili šaha, postao je druga država s muslimanskom većinom, nakon Turske, koja je zvanično priznala Izrael. Do uspostave Izraela 1948. godine više od 700.000 Palestinaca etnički su iz njihovih domova očistile cionističke milicije. Palestinci svoje prisilno raseljavanje i oduzimanje zemlje nazivaju Nakba, što na arapskom znači katastrofa.

Kvindesland je kazao da je potez Teherana uglavnom bio usmjeren na upravljanje iranskom imovinom u Palestini jer je tamo živjelo oko 2000 Iranaca kojima je tokom rata izraelska vojska konfiskovala imovinu.

Ali, on se dogodio i u kontekstu izraelske tzv. „doktrine periferije“.

„Kako bi okončao svoju izolaciju na Bliskom istoku, izraelski premijer David Ben-Gurion nastavio je s odnosima s nearapskim državama na ‘rubovima’ Bliskog istoka, u onome što će kasnije postati poznato kao doktrina periferije. To je uključivalo i Etiopiju, ali Iran i Turska bili su daleko najuspješniji pristupi“, kazao je Kvindesland.

Stvari su se promijenile nakon što je Mohammad Mosaddegh postao iranski premijer 1951. kada je predvodio nacionalizaciju naftne industrije u zemlji, koju je monopolizirala Velika Britanija. Mosaddegh je prekinuo veze s Izraelom, za koji je smatrao da služi zapadnim interesima u regiji.

Prema Kvindeslandu, nastojanja Mosaddegha i njegove političke organizacije Nacionalni front da nacionaliziraju naftu, izbace britansku kolonijalnu moć i oslabe monarhiju bila su glavna priča za Iran u to vrijeme. Njegove veze s Izraelom bile su „kolateralna šteta“, smatra on.

„Bilo je određene anticionističke mobilizacije unutar Irana. Naprimjer [utjecajni šiitski klerik] Navvab Safavi, jedna od najpozatijih ličnosti, koji je snažno govorio protiv cionizma i uspostave Izraela. Ali za Mosaddegha je glavni cilj bio dobiti podršku okolnih arapskih država u borbi protiv britanske kontrole nad naftnom industrijom“, rekao je Kvindesland za Al Jazeeru.

Cionizam se pojavio krajem 19. stoljeća kao politička ideologija koja je pozivala na stvaranje domovine za Jevreje koji su se suočavali sa zločinima u Evropi.

Stvari su se dramatično promijenile kada je Mosaddeghova vlada svrgnuta državnim udarom koji su organizovale obavještajne službe Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država 1953. godine. Državnim udarom vraćen je šah koji je postao čvrst saveznik Zapada u regiji.

Izrael je uspostavio de facto ambasadu u Teheranu, a na kraju su razmijenili ambasadore 1970-ih. Trgovinske veze su jačale i uskoro je Iran postao glavni dobavljač nafte za Izrael, pri čemu su ove dvije države uspostavile naftovod čiji je cilj bio slanje iranske nafte u Izrael, a zatim u Evropu. Teheran i Tel Aviv također su imali opsežnu vojnu i sigurnosnu suradnju, ali je to uglavnom držano u tajnosti kako bi se izbjeglo provociranje arapskih naroda u regiji.

„Izrael je trebao Iran više nego što je Iran trebao Izrael. Izrael je uvijek bio proaktivna strana, ali šah je također želio način da poboljša odnose [Irana] sa SAD-om, a u to vrijeme Izrael se smatrao dobrim načinom za postizanje tog cilja“, kazao je Kvindesland. „Postojala je i mogućnost izgradnje sigurnosnog aparata, a [iransku sigurnosnu i obavještajnu službu] SAVAK djelomično je obučavao Mossad. To su bile stvari koje je Iran mogao dobiti i iz drugih izvora, ali Izrael ih je želio osigurati jer mu je trebao partner na Bliskom istoku koji je inače prilično anticionistički i antiizraelski nastrojen.“

Historičar je rekao da je šah uglavnom bio vođen potrebom za savezništvom, sigurnošću i trgovinom, te je „pokazivao malo brige za Palestince u svojim odnosima s Izraelom“.

Šta se dogodilo nakon Iranske revolucije?

Godine 1979. šah je svrgnut u revoluciji i nastala je nova Islamska Republika Iran. Ajatolah Ruhollah Khomeini, vođa revolucije, donio je novi svjetonazor koji je pretežno zagovarao islam i zalagao se za suprotstavljanje „arogantnim“ svjetskim silama i njihovim regionalnim saveznicima, koji bi tlačili druge – uključujući Palestince – kako bi služili vlastitim interesima.

To je značilo da je Izrael postao poznat u Iranu kao „Mali Sotona“ naspram „Velikog Sotone“ koji je SAD.

Teheran je prekinuo sve veze s Izraelom; građani više nisu mogli putovati, a letovi su ukinuti; a izraelska ambasada u Teheranu pretvorena je u palestinsku.

Khomeini je također proglasio svaki zadnji petak muslimanskog svetog mjeseca Ramazana Danom Qudsa i od tada se na taj dan održavaju veliki skupovi podrške Palestincima širom Irana. Jerusalem je na arapskom poznat kao Al-Quds.

Trita Parsi, izvršni potpredsjednik Instituta Quincy za odgovorno državno umijeće, rekao je za Al Jazeeru da se Khomeini borio protiv predstavljanja palestinskog pitanja kao arapskog nacionalističkog cilja i nastojao ga transformisati u islamski cilj kako bi Iranu pružio ne samo mogućnost da zagovara palestinsku stvar nego da je i predvodi. „Kako bi prevladao i arapsko-perzijske podjele i sunitsko-šiitske podjele, Iran je zauzeo puno agresivniju poziciju u vezi s palestinskim pitanjem kako bi pokazao svoje vodstvo u islamskom svijetu i stavio arapske režime u savezu sa SAD-om u defanzivu“, rekao je.

Neprijateljstvo je raslo tokom decenija dok su obje strane nastojale zacementirati i povećati svoju moć i utjecaj u cijeloj regiji.

Sada, Iran podržava mrežu „osovine otpora“ političkih i naoružanih grupa u nekoliko država širom regije, uključujući Liban, Siriju, Irak i Jemen, koje također podržavaju palestinsko pitanje i vide Izrael kao glavnog neprijatelja.

Tokom godina Izrael je podržavao razne grupe koje se nasilno suprotstavljaju iranskom establišmentu. Teheran kaže da su one uključivale brojne grupe koje označava kao „terorističke“ organizacije. Među njima su Mojahedin-e Khalq (MEK), organizacija sa sjedištem u Evropi, sunitske organizacije u iranskom jugoistočnom Sistanu i pokrajini Balučistan te kurdske naoružane skupine sa sjedištem u iračkom Kurdistanu.

Kako su se sukobili?

Tenzije između Irana i Izraela nisu ograničene na ideologije ili posredničke grupe.

Ove dvije države navodno stoje iza dugog niza napada na interese onog drugog unutar i izvan nihovih teritorija, što obje javno negiraju. Ovo se naziva „ratom iz sjene“ koji se sve više širio kako su neprijateljstva rasla.

Iranski nuklearni program bio je u centru nekih od najvećih napada. Izrael – za koji se smatra da i sam tajno posjeduje desetke komada nuklearnog oružja – rekao je da nikada neće dopustiti Iranu da razvije nuklearnu bombu. Teheran je ponovio da je njegov nuklearni program u civilne svrhe.

Vjeruje se da Izrael i SAD stoje iza malicioznog softvera Stuxnet koji je 2000-ih nanio veliku štetu iranskim nuklearnim postrojenjima.

Tokom godina, bilo je mnogo napada na iranska nuklearna i vojna postrojenja s ciljem sabotaže za koje je Teheran krivio Izrael. Iran isto tako redovno objavljuje vijesti o sprečavanju novih sabotažnih napada.

Napadi su bili usmjereni i na osoblje, uključujući niz vrhunskih nuklearnih naučnika. Najdrskiji atentat dogodio se 2020. godine kada je vrhunski nuklearni naučnik Mohsen Fakhrizadeh ubijen pomoću mitraljeza nadziranog satelitom i upravljanog pomoću vještačke inteligencije postavljenog na stražnji dio kamioneta koji je kasnije eksplodirao kako bi uništio dokaze.

S druge strane, Izrael i njegovi zapadni saveznici optužuju Iran da stoji iza niza napada na izraelske interese, uključujući nekoliko napada bespilotnim letjelicama na naftne tankere u vlasništvu Izraela i kibernetičke napade.

Je li moguća normalizacija?

Nekoliko arapskih država iz regije odabralo je normalizaciju odnosa s Izraelom dok traže veću podršku Zapada.

U međuvremenu, Saudijska Arabija, druga važna sila u regiji, 2023. je obnovila diplomatske odnose s Iranom nakon sedmogodišnjeg raskola nakon sporazuma postignutog uz posredovanje Kine u martu.

SAD je pokušavao posredovati u sličnom dogovoru između Saudijske Arabije i Izraela. Svaki izgled za normalizaciju između Tel Aviva i Rijada stavljen je na čekanje, barem za sada, jer Izrael nastavlja bombardovati Gazu, već je izazvao humanitarnu katastrofu i ubio više od 41.600 ljudi, uključujući gotovo 16.500 djece.

No, za trenutni establišment u Iranu, nikakvo približavanje Izraelu ne dolazi u obzir.

Parsi je rekao da su zajednički sigurnosni imperativi koji su u prethodnim decenijama naveli ove dvije države da postanu saveznici, uključujući prijetnju od arapskih nacionalističkih država i Sovjetskog Saveza, nestali početkom 1990-ih.

Teheran se protivi američkoj hegemoniji na Bliskom istoku dok se Izrael stalno protivi bilo kakvih naporima u Washingtonu da vrati američke trupe iz regije. Grupe povezane s Iranom redovno su napadale američke baze u Iraku i Siriji.

Ovdje je riječ o „rivalstvu za dominaciju i moć u regiji, ove dvije države su uključene u jedan oblik rata niskog nivoa već duže od decenije“, kazao je Parsi.

Nema naznaka da bi se to moglo promijeniti.