Zašto je losos postao ugrožen i trebamo li ga prestati jesti?
Zabilježen je dramatičan pad populacije atlantskog lososa u britanskim rijekama, pa se postavlja pitanje – je li uzgoj ove ribe pomoć ili smetnja?
Populacije atlantskog lososa u Engleskoj i Walesu opale su na nezapamćene nivoe, prema Ocjeni stanja zaliha atlantskog lososa za 2024. godinu, izvještaju kojeg su ovog mjeseca objavili Agencija za okolinu Velike Britanije i Centar za okolinu, ribarstvo i nauku o akvakulturi.
Prema izvještaju ove dvije vladine agencije, čak 90 posto divljeg riječnog lososa u Engleskoj klasificirano je kao „izloženo riziku“ ili „vjerovatno izloženo riziku“.
Nastavite čitati
list of 4 itemsZabranjeno blago morskih dubina | Linije razdvajanja
Genocid u Gazi: Smrtonosno ribarenje kao jedini izvor hrane
Tajvan optužio Kinu za zapljenu ribarskog broda
Razlog za ovu klasifikaciju je taj što zalihe opadaju na nivo koji nije dovoljan za samoodrživu populaciju lososa.
„Prije 40 godina, procjenjuje se da se 1,4 miliona lososa vraćalo u rijeke Velike Britanije svake godine. Sada smo jedva na trećini toga – novi minimum i dokaz šire, rastuće krize biodiverziteta“, rekao je Alan Lovell, predsjednik Agencije za okoliš, kada je izvještaj objavljen.
Krajem prošle godine, Međunarodna unija za očuvanje prirode (IUCN), međunarodna organizacija posvećena očuvanju prirode, promijenila je status atlantskog lososa s „najmanje zabrinutosti“ na „ugrožen“ u Velikoj Britaniji na svojoj Crvenoj listi ugroženih vrsta.
„Ima rijeka u Velikoj Britaniji u kojima je bilo možda 20.000 do 30.000 jedinki atlantskog lososa u kojima ih sada ima 1.000 do 2.000, a u nekima ih je ostalo doslovno nekoliko stotina“, Al Jazeeri je kazao Dylan Roberts, šef Odjela za ribarstvo u Fondu za zaštitu divljih životinja. „Kada je riječ o divljem atlantskom lososu, desio se pad od 80 posto u proteklih 40 godina.“
Zašto je atlantski losos ugrožen?
Atlantski losos je u decembru klasifikovan kao ugrožen zbog pada od 30 do 50 posto u britanskim populacijama od 2006. i predviđenom padu od 50 do 80 posto od 2010. do 2025, prema podacima IUCN-a.
Crvena lista ugroženih vrsta IUCN-a ima devet kategorija baziranih na riziku od izumiranja. Ove klasifikacije pomažu široj naučnoj zajednici da procijeni i prati konzervacijski status različitih vrsta. To su:
- nije procijenjena: vrste koje još nisu procijenjene prema kriterijima IUCN-a
- nedovoljno podataka: vrste za koje nema dovoljno podataka da bi se napravila direktna ili indirektna procjena rizika od njihovog izumiranja
- najmanja zabrinutost: vrste koje su raširene i ima ih u izobilju pa ne potpadaju pod bilo koju kategoriju visokog rizika
- gotovo ugrožene: vrste koje trenutno nisu ugrožene, ali su blizu da budu kvalifikovane kao takve u bliskoj budućnosti
- osjetljive: vrste koje se suočavaju sa visokim rizikom izumiranja u divljini
- ugrožene: vrste izložene veoma visokom riziku od izumiranja u divljini
- kritično ugrožene: vrste koje se suočavaju sa izuzetno visokim nivoom istrebljenja u divljini i ispunjavaju kriterije koji ukazuju na neposrednu prijetnju njihovom opstanku
- izumrle u divljini: vrste koje preživljavaju samo u zatočeništvu ili izvan svog prirodnog staništa i smatraju se izumrlim u svom prirodnom staništu nakon iscrpnih istraživanja
- izumrle: vrste za koje ne postoji opravdana sumnja da je posljednja jedinka uginula, što je potvrđeno opsežnim istraživanjima, i koje nisu opažane.
Crvena lista IUCN-a uključuje više od 45.300 vrsta kojima prijeti izumiranje, što uključuje svaku vrstu u klasifikaciji od osjetljive do izumrle u divljini.
Roberts objašnjava da se vrste ne pojavljuju automatski na IUCN-ovoj Crvenoj listi samo zbog malog broja. Ono što dovodi vrstu na listu je koliko je nagib opadanja oštar.
„Nagib opadanja za lososa je ugrožen. Zato je dospio na crvenu listu. Primjećujemo zaista dramatičan pad“, kazao je.
Zašto je tako malo lososa u britanskim rijekama?
Poljoprivredne prakse
Staništa lososa širom svijeta suočavaju se s višestrukim prijetnjama, uključujući poljoprivredno zagađenje, povećanu sedimentaciju na riječnim koritima, hemijske otpadne vode iz industrijskih aktivnosti, ispuštanje otpadnih voda i čak ometanje toka rijeka zbog nove putne infrastrukture.
Pored toga, strukturalne barijere izgrađene u rijekama koje ometaju migracijske rute, nedostatak vode zbog prekomjerne upotrebe i porast temperature okeana uzrokovan klimatskim promjenama dodatno ugrožavaju ekosisteme lososa.
Usputni ulov
Evropski i britanski losos putuju duž migracijske rute kroz rijeke i potoke poznate kao „dugi put mladog lososa“ dok se kreću prema sjeveru kako bi se hranili u sjevernom Atlantiku.
Vrhunac migracijskog perioda, kada mnoge od ovih mladih riba prolaze spomenutom rutom, je u periodu od maja do juna. U to vrijeme, mladi losos često završi u mrežama velikih kočara koji u isto vrijeme ulaze u ovaj dio mora da hvataju druge ribe poput skuše ili haringe.
Na ovaj način direktno se smanjuje broj riba koje mogu odrasti i vratiti se u svoje matične rijeke kako bi se mrijestile.
Usputni ulov je riba koja nije glavna meta kočara. „Usputni ulov bio bi slučajno hvatanje vrsta poput foka, morskih ptica, delfina, kitova, ajkula, raža i slično, koje su zaštićene“, rekao je Roberts. „Sve te vrste se zabilježe. Problem je što losose ne bilježe, kao i druge zaštićene riblje vrste, poput morske pastrmke, koja ide u more.“
Roberts smatra da rješenje za ovaj problem leži u boljem prikupljanju podataka o tome kako se losos kreće kroz rijeke i okeane kako bismo dobili bolji uvid u utjecaj na populaciju.
Proizvodnja kukuruza
Utjecaj proizvodnje kukuruza na okolinu u Velikoj Britaniji pokazao se kao još jedan faktor koji je negativno utjecao na rijeke i potoke ključne za lososa. Sve veća upotreba kukuruza u biogorivima i stočnoj hrani pogoršala je ovaj problem.
„Stanište je uništeno intenzivnom poljoprivredom i nitastim algama i sedimentnim otpadom. Tako dobijate nitastu algu koja raste na riječnom dnu i ona su jednostavno prekrivena njome“, rekao je Roberts.
Pretjerana proizvodnja algi štetna je za insekte i beskičmenjake koji žive u rijeci i kojima se losos hrani.
Može li uzgoj lososa nadoknaditi ove gubitke?
Baš i ne, a u nekim slučajevima, može pogoršati situaciju sa zalihama lososa.
Prema nekim procjenama, otprilike 70 posto svjetskih zaliha lososa proizvodi se na farmama, a ne lovom u slatkovodnim potocima.
Uzgoj lososa u Velikoj Britaniji donosi 1,5 milijardi funti (1,8 milijardi eura) prihoda.
Neki stručnjaci tvrde da veliki broj jedinki lososa koje se uzgajaju na malom prostoru u akvakulturnim objektima predstavlja značajne izazove i zdravstvene rizike. Ove prakse ne utječu samo na dobrobit lososa nego sadrže i implikacije za zdravlje ljudi i ekološku održivost.
Intenzivan uzgoj lososa zajedno sa skučenim uvjetima u uzgajalištima može rezultirati većim šansama za obolijevanja lososa.
„Na kraju se pojave bolesti – virusi, biološke morske vaši, problemi s morskim vašima – zatim sav otpad koji ide u ove zaljeve jer su u zaštićenim područjima. Ne dobijaju potpuno ispiranje od plima i s vremenom se one nakupljaju“, objasnio je Roberts.
„Sada otkrivaju da u ovim zaljevima nastaje eutrofikacija [nakupljanje algi]. Zaljevi zato postaju zeleni i to ubija ribe u uzgajalištima“, dodao je.
Eutrofikaciju često izazivaju poljoprivredne prakse i može dovesti do toga da lososi dožive hipoksiju, smanjenje nivoa kisika. Ovo se može dogoditi i divljim i uzgojenim lososima.
Lososi ponekad bježe iz akvakulturnih farmi kroz mreže oštećene usljed olujnog vremena, samo istrošene ili preko loše osiguranih odvoda.
Kada ovi bjegunci iz „ribljeg azila“ dospiju u rijeke i potoke, oni se mogu ukrštati sa divljim lososom, remeteći njihov prirodni razvoj i prenoseći bolesti.
„Ako poremetite genetski fond, to je veliki problem“, kazao je Roberts.
Prema godišnjem izvještaju o zdravlju riba za 2023. godinu Norveškog veterinarskog instituta, gotovo 17 posto uzgojenog lososa u toj državi uginulo je zbog zaraznih bolesti. Norveška je glavni uzgajivač lososa i doprinosi globalnoj proizvodnji sa gotovo 50 posto.
Bolesti mogu varirati od zimskih ranica do upale srčanog skeletnog mišića. Iako postoje tretmani za neke od ovih bolesti, sami tretmani mogu oslabiti ribu, čineći je još podložnijom drugim zaraznim bolestima.
„Zarazne bolesti su opsežan problem i za dobrobit riba i za opstanak u moru“, smatra Edgar Brun, direktor odjela na Veterinarskom institutu.
Međutim, stručnjaci iz ove industrije kažu da je pronalazak pravih preventivnih mjera za smanjenje pojave bolesti kod ovih riba i dalje izazovno. Osim toga, pretjerana upotreba vakcina može povećati otpornost na antibiotike, čineći određene patogene trajnijima u populaciji lososa.
Je li losos ugrožen i u drugim dijelovima svijeta?
U Irskoj i na Islandu, pretjerani ribolov i uništavanje staništa doveli su do znatnih padova u populaciji lososa.
Prema Inland Fisheries Ireland, organizaciji odgovornoj za zaštitu unutrašnjih ribljih resursa i resursa za morski ribolov, broj divljih lososa koji se vraćaju u Irsku pao je sa 1,76 miliona u 1975. na 171.700 u 2022.
U SAD-u, specifične vrste, među kojima su kraljevski i srebrni losos, imaju status ugroženih vrsta zbog prekomjernog ribolova, zagađenja iz poljoprivrednih otpadnih voda i urbanog razvoja.
U Kanadi, četvrtom po veličini proizvođaču lososa, proizvodnja je pala sa vrhunca od 148.000 tona u 2016. na 90.000 tona u 2023, prema podacima Canadian Aquaculture Industry Alliance. Mnogi stručnjaci pripisuju dio ovog pada hiljadama lososa koji bježe iz uzgajališta i šire bolesti na divlje populacije.
Trebamo li prestati jesti lososa?
Donedavno, losos je u mnogim dijelovima svijeta smatran luksuznom hranom. Danas se jede mnogo češće, a mnogi stručnjaci kažu da ga jedemo previše.
Iako zdravstveni stručnjaci često hvale losos zbog omega-3 masnih kiselina koje su korisne za zdravlje srca, postoji rizik od prekomjerne konzumacije, s obzirom na nivoe zagađenja slatkih voda i bolesti koje mogu postati raširene u ribnjacima, što može dovesti do pada populacije.
Neki vrste uzgojenog lososa imaju više omega-3 masnih kiselina nego divlji losos, ali mogu imati visok nivo polihlorisanih bifenila (PCB). PCB su sintetičke hemikalije koje imaju široku industrijsku upotrebu. PCB mogu „živjeti“ u industrijskom otpadu koji se ispušta u naša mora, rijeke i potoke. PCB su skloniji zatvorenim sistemima nego otvorenim sredinama, poput slatkovodnih rijeka.
Mnogi zdravstveni stručnjaci preporučuju konzumaciju divljeg lososa zbog nižih nivoa PCB-a. Slatkovodni losos također je manje podložan bolestima koje su češće kod uzgajanih lososa.
Roberts smatra da ne bi bilo naročito praktično podsticati ljude da jedu manje lososa.
Međutim, kako kaže, saradnja sa organizacijama kao što je Missing Salmon Alliance, koja okuplja druge nevladine organizacije koje se zalažu za razumnu proizvodnju lososa uz očuvanje ekosistema lososa, može pomoći u vršenju pritiska na vlade da uvedu strožija pravila za ribarstvo kako bi očuvali trenutne populacije i povećali populacije lososa.
Jesu li ugrožene i druge vrste?
Prema Robertsovim riječima, još jedna ugrožena vrsta je jegulja. Uvjeti koji su ugrozili lososa veoma su slični onima koji prijete jeguljama: prekomjerni ribolov, uništavanje staništa, zagađenje i klimatske promjene.
Jegulje su važan izvor hrane za sisare koji žive oko rijeka i potoka, uključujući kune i vidre. Manje jegulje važan su izvor hrane i za ptice.
Zbog niskih populacija jegulja, Evropska unija je 2018. godine uvela regulative za ribolov jegulja.
Prema izvještaju Evropske parlamentarne istraživačke službe iz maja: „Evropska jegulja (Anguilla anguilla) pretrpjela je pad populacije od 90 do 95 posto od 1980-ih. Unutar 50 godina, evropska jegulja je od jedne od slatkovodnih riba kojih je bilo u izobilju postala ugrožena vrsta.“
Kako klimatske promjene doprinose ovome?
Rast temperature vode kao rezultat klimatskih promjena predstavlja značajne izazove za lososa. Kako se voda zagrijava, sadržaj kisika u njoj opada, što otežava disanje ovim ribama. Kao posljedica toga, lososi moraju plivati veće udaljenosti u potrazi za hranom i hladnijim vodama, što dodatno opterećuje njihov već opterećeni sistem.
Prema Robertsovim riječima, toplije vode uništavaju neke nutrijente u okeanima i rijekama, koji utječu na lance ishrane. Atlantski losos se inače hrani zooplanktonom, ugoticom pučinkom, hujicom, malim insektima, larvama insekata i račićima zvanim ampifodi. Kako hrana za losose postaje oskudnija, to može negativno utjecati na veličinu lososa.
Manji lososi proizvode manje jajašaca. Manje jajašaca znači manju ukupnu populaciju.
„Kako rastu, postaju brži, snažniji i na taj način mogu izbjeći predatore. Ipak, ako rastu sporije, podložniji su predaciji“, kazao je Roberts. „A ono što smo otkrili je da je pad u stopi rasta lososa najizraženiji tokom njihovog prvog ljeta u moru.“