Može li vanjska politika odrediti američke predsjedničke izbore?
Kroz historiju, domaća pitanja su igrala veću ulogu na američkim izborima, ali ove godine, ključna bi mogla biti vanjska politika.
Obično se govori da najosnovnija pitanja motivišu birače u Sjedinjenim Američkim Državama da izađu na izbore i oblikuju njihove odluke, a stvari poput ekonomskih faktora kao što su inflacija i troškovi života redovno su pri vrhu liste prioriteta birača.
Smatra se da pitanja poput vanjske politike ne odlučuju izbore. Kao što je rekao jedan savjetnik uoči izbora na kojima je pobijedio Bill Clinton 1992. godine: „Ekonomija je ključna“. U to vrijeme tadašnji predsjednik George H. W. Bush upravo je bio istjerao iračke snage iz Kuvajta, vanjskopolitički „uspjeh“ koji mu nije osigurao pobjedu na izborima. Ta je ideja od tada postala osnova izbornih ciklusa, ali historičari i analitičari upozoravaju da je samo djelimično tačna.
Nastavite čitati
list of 3 itemsNedosljednost američke politike: SAD prijeti Izraelu, ali raspoređuje vojsku
Procurjelo američko upozorenje Izraelu ‘da pusti pomoć u Gazu’ samo odvraća pažnju
Vanjska politika jeste važna na američkim predsjedničkim izborima, upozoravaju, posebno na onim tijesnim koje odlučuju male razlike, kakvi će, bez sumnje, biti predstojeći.
Uz dugotrajni rat u Ukrajini i širenje rata na Bliskom Istoku, na koje je SAD potrošio znatna sredstva i u koje je sve više umiješan, kao i zabrinutosti vezane za vanjsku politiku poput imigracije i klimatskih promjena koje su pri vrhu prioriteta mnogih birača, jasno je da ekonomija neće biti jedini faktor koji će odrediti kako će Amerikanci glasati sljedećeg mjeseca.
Iako ekonomija i dalje prednjači na listi, septembarska anketa birača koju je proveo Istraživački centar Pew pokazala je da je 62 posto birača navelo vanjsku politiku kao pitanje koje im je veoma važno. Vanjskopolitička pitanja bila su ključna za Trumpove birače posebno – 70 posto njih, ali i 54 posto birača Harris također je navelo vanjsku politiku kao ključni prioritet za njih, u jednakom broju kao i oni koji su naveli imenovanja u Vrhovni sud.
„U vrlo tijesnim utrkama poput ovogodišnjeg okršaja između bivšeg predsjednika Donalda Trumpa i potpredsjednice Kamale Harris, vanjskopolitička pitanja mogla bi odrediti rezultat“, napisao je Gregory Aftandilian, stručnjak za politiku Bliskog Istoka i američku vanjsku politiku, u nedavnom radu. „Posebno, stavovi birača o tome kako bi kandidati postupali u vezi s ratovima Izrael-Hamas-Hezbollah i Rusija i Ukrajina mogli bi biti odlučujući u ključnim državama, pa tako na izborima.“
Američki izborni mit
Ideja da vanjska politika ne igra veliku ulogu na američkim predsjedničkim izborima stekla je popularnost tek u posljednje tri decenije. Do tada su ankete među Amerikancima prije izbora pokazivale da 30 do 60 posto njih navodi vanjskopolitičko pitanje kao najvažnije s kojim se država suočava. Kako se Hladni rat završio, taj broj je pao na pet posto.
„To je zapravo ideja nastala nakon Hladnog rata“, Al Jazeeri je kazao Jeffrey A. Friedman, vanredni profesor upravljanja na Dartmouth Collegeu fokusiran na vanjsku politiku i donošenje odluka.
Čak i nakon 11. septembra, kada je SAD pokrenuo višegodišnje ratove u Iraku i Afganistanu, koji su Amerikance koštali oko 8.000 milijardi dolara, pored hiljada života, vanjska politika igrala je sporednu ulogu na izborima, iako je pomogla bivšem predsjedniku Georgeu W. Bushu da bude ponovo izabran 2004. godine. Dok ga je invazija na Irak 2003. učinila veoma nepopularnim kasnije, u to vrijeme Bush je pobijedio dijelom zbog toga što je uspio iskoristiti svoju ulogu čelnika u periodu nakon napada 11. septembra.
Sposobnost kandidata da se predstavi kao snažan i odlučan pred ostatkom svijeta, više nego bilo koji konkretni vanjskopolitički potezi koje bi poduzeli, bila je važna u prošlosti, primijetio je Friedman.
Citirao je bivšeg američkog predsjednika Lyndona Johnsona, koji je otvorio put za eskalaciju SAD-a u Vijetnamu, tokom predsjedničke kampanje 1964. Johnson je znao da Amerikanci ne žele rat u Vijetnamu, ali je također znao da mora pokazati da će biti „oštar prema komunizmu“, rekao je Friedman.
„Birači su uvijek skeptični prema upotrebi sile u inozemstvu, ali su skeptični i prema čelnicima koji izgledaju kao da će se povući pred stranom agresijom“, dodao je. „Predsjednički kandidati pokušavaju uvjeriti birače da su dovoljno snažni da budu glavnokomandujući. Ne žele obećati da će uključiti SAD u oružane sukobe, ali također moraju izbjeći percepciju da će se povući kada budu izazvani.“
Upravo to pokušavaju i Donald Trump i Kamala Harris dok Izrael širi svoj jednogodišnji rat u Gazi na Liban, i dok obećava da će cijelu regiju, a moguće i SAD, uvući u dalji sukob.
Slično kao protivljenje ratu u Vijetnamu na Demokratskoj nacionalnoj konvenciji u Chicagu, Illinois postaje prostor za masovne proteste koje je policija nasilno suzbila. Američka podrška Izraelu izaziva duboke podjele u SAD-u, što je dovelo do mirnih protesta u univerzitetskim kampusima širom države i vanjskopolitičkog pitanja koje kandidati redovno moraju adresirati.
„Harris i Trumpu je to zajedničko“, dodao je Friedman. „Oni pokušavaju projicirati neodređeni osjećaj da će oni riješiti sukob bez ikakvih obećanja koja bi bila djelilačka.“
Gaza kao faktor
Davanje neodređenih objašnjena možda jeste strategija, ali u svjetlu duboke upletenosti SAD-a u izraelske ratove na Bliskom Istoku, koje je SAD u velikoj mjeri subvencionirao i sada rizikuje daljnje uplitanje, to možda neće biti dovoljno.
S obzirom da su ankete neprecizna nauka, a razlike u mnogima od njih veoma tijesne, teško je predvidjeti koliko će nezadovoljstvo nekih Amerikanaca podrškom SAD-a Izraelu utjecati na glasanje, i hoće li propalestinski glasači glasati za Trumpa, za treće strane, ostati kući ili nevoljko glasati za nastavak politike predsjednika Josepha Bidena koju je Harris obećala.
Ali mogućnost da bi glasanje iz protesta zbog Gaze moglo odrediti izbore nije tako nevjerovatna, prema nekim anketama.
„Ako Harris izgubi, i ako izgubi zato što muslimani nisu glasali za nju u neopredijeljenim državama, to će biti direktno zbog Gaze“, Al Jazeeri je kazala Dalia Mogahed, stručnjakinja na Institutu za društvenu politiku i razumijevanje (ISPU). „Najvažnije pitanje koje muslimani navode kada odgovaraju na pitanje kako će procijeniti kandidata je njihov odnos prema ratu u Gazi“.
Mogahed je navela studiju ISPU-a koja je je otkrila da je 65 posto muslimanskih glasova otišlo Bidenu na izborima 2020. godine – broj značajno veći od razlike s kojom je osvojio ključne države. Prije nego što je Biden odustao iz utrke u julu, broj muslimanskih birača koji su rekli da bi ga ponovo podržali pao je na 12 posto.
Harris je ponovila nepokolebljivu podršku Izraelu, i dok je ponegdje ublažila svoje izjave i govorila o patnji Palestinaca u empatičnijim izrazima, nije pokazala spremnost za promjenu politike, i nejasno je da li je vratila podršku koju je Biden izgubio.
Iako je studija ISPU-a fokusirana na birače američke muslimane, ankete američkih birača arapskog porijekla daju slične rezultate, i opet vide pitanje vanjske politike, odnosno rat u Gazi, kao ključni faktor na izborima.
Postoji historijski presedan za to, kazao je Friedman, navodeći glasačke blokove poput onih kada su se Amerikanci kubanskog porijekla protivili normalizaciji odnosa sa Kubom ili zajednice Amerikanaca porijeklom iz istočne Evrope koje su podržale Clintonovo širenje NATO-a sredinom 1990-ih. Ali, ako su određene grupe u prošlosti podržavale jednog kandidata zbog preferencija u vanjskoj politici, fenomen poput Nezavisnog nacionalnog pokreta je nov i signal dubokog razočarenja u vanjsku politiku SAD-a izvan stranačkih linija.
„Ideja da su određene demografske grupe imale snažne vanjskopolitičke preferencije nije posebno nova“, kazao je Friedman. „Ono što možda nismo viđali ranije je poprilično eksplicitna prijetnja zajednice da će uskratiti glasove kandidatu kojeg biste očekivali da podrže.“
No, nisu samo muslimani, Amerikanci arapskog porijekla ili drugi, uključujući i mnoge mlade birače, ti koji vide rat u Gazi kao najvažnije pitanje u ovom izbornom ciklusu, za koje je vanjska politika važna.
U mnogim zajednicama, posebno onima kojima nedostaje resursa, vanjsku politiku često vide ne kao daleki problem nego kao „domaće pitanje“, Al Jazeeri je kazala Rasha Mubarak, aktivistica iz Orlanda, na Floridi.
„Američki birači su sposobni ocijeniti materijalne uvjete svog svakodnevnog života i povezati ih sa dešavanjima u Gazi“, kazala je Mubarak, navodeći socijalne potrebe od zdravstvene njege do pomoći za unesrećene u uraganu koje bi mogle biti finansirane iz javnih resursa koje SAD ulaže u podržavanje vojnih napora u inozemstvu.
„To je izvan moralnog pitanja činjenice da je blizu 200.000 Palestinaca ubijeno zbog izraelskog bombardovanja i genocida“, kazala je Mubarak, pozivajući se na procjenu studije o mogućoj kumulativnoj šteti rata. „Američki birači razumiju međusobnu povezanost.“