Kako Izrael pokušava izazvati nemire u Libanu

Izrael je 14. oktobra ubio 22 osobe u zračnom napadu na selo Aitou na sjeveru Libana.

Tvrdi da je pogodio „metu Hezbollaha“, ali ovaj napad na pretežno kršćansko selo naveo je mnoge da se zapitaju širi li Izrael svoj rat tako da može progoniti članove Hezbollaha i uglavnom šiitske pristalice gdje god da su pobjegli.

„Mogu samo nagađati o motivima Izraela, ali očito je da oni pokušavaju učiniti šiitsku zajednicu toksičnom tako što će je potpuno izolovati“, kazao je Michael Young, stručnjak za Liban iz Carnegie centra za Bliski Istok.

Krhki sistem

Liban ima konfesionalni sistem, s političkim položajima rezervisanim za članove specifičnih vjerskih zajednica.

Ovaj krhki sistem kroz historiju su regionalne države iskorištavale za vlastite geopolitičke ciljeve, dijeleći političke frakcije i vjerske zajednice u državi.

Osim toga, svaka vjerska zajednica obično živi u relativno segregiranim područjima i naseljima u Libanu. To je većinom rezultat ranijih sukoba koji su prerasli u sektaško nasilje i doveli do masovnog raseljavanja zajednica.

Napad na Aitou podsjeća na 15-godišnji Libanski građanski rat (1975-1990) kada je ova država uvučena u širi izraelsko-palestinski sukob i pala u višestrane borbe.

Sada, izraelski rat, navodno protiv Hezbollaha, prijeti da destabilizira cijelu državu opet, kako se nazire obrazac, iza napada na Aitou, gdje Izrael napada naselja i zajednice koje su primile hiljade raseljenih.

Analitičari vjeruju da ovaj trend odražava zlokobni motiv kolektivnog kažnjavanja Hezbollahove šiitske baze podrške, psihičkog mučenja libanskog stanovništva i izazivanja sektaškog nasilja.

„Kada [Izrael] napada [te ljude] u područjima koja uglavnom nisu pod kontrolom Hezbollaha, onda će sve više i više ljudi iz ovih područja oklijevati primiti raseljene šiite jer se boje da će ih Izrael napasti“, rekao je Young za Al Jazeeru.

Vodi li Izrael psihološki rat?

Stravični izgledi da bi Izrael mogao nastaviti sravnjivati okruge širom Libana jasan su oblik psihološkog ratovanja, smatra Maha Yahiya, stručnjakinja za Liban i direktorica Carnegie centra za Bliski Istok.

„Ovo je poruka Hezbollahu i široj [šiitskoj] zajednici koja kaže: ‘Dokrajčit ćemo vas, gdje god da ste'“, kazala je Yahiya. „S druge strane, to pogoršava sektaške napetosti i izaziva paniku među širom populacijom Libana, koja se boji susjeda koje ne poznaje i koje bi Izrael mogao odlučiti napasti.“

Prema mišljenju Orija Goldberga, izraelskog političkog komentatora, Izrael izgleda primjenjuje isti otvoreni diskurs i vojnu taktiku u Libanu kao u Gazi.

„Izrael osjeća da može gađati sve što smatra vojnim položajem, bez obzira ko se tamo nalazi, baš kao u Gazi. Baš kao ovo što smo vidjeli u Nabatiehu“, kazao je Goldberg Al Jazeeri.

Nabatieh je pokrajinski centar na jugu Libana koji je Izrael neselektivno snažno bombardovao, opustošivši ga. Izrael je u zračnom napadu 16. oktobra pogodio zgradu općine u Nabatiyehu, ubivši 16 osoba, uključujući načelnika.

To je bio najveći napad na državnu zgradu otkako je Izrael prvi put eskalirao svoju kampanju bombardovanja protiv Hezbollaha 22. septembra.

„Izrael smatra da, ako su ljudi u blizini mjesta koje oni bombarduju, nije ga briga. To je njihov problem“, Goldberg je kazao Al Jazeeri.

Porast sektaških napetosti

Karim Emilie Bitar, profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Sveti Josip u Bejrutu, vjeruje da područja koja Izrael gađa izvan južnog Libana nemaju nikakav vojni ili strateški značaj.

„Čini da se postoji namjera da se izazove građanski sukob u Libanu“, kazao je Al Jazeeri. „Ove napade možemo tumačiti […] kao pouku kršćanima posebno, da budu oprezni i ne prihvataju ove [šiitske] izbjeglice.

Ako [Izrael] nastavi ovim putem, to bi moglo dovesti do produbljivanja linija razdvajanja u Libanu. Ljudi će postati sve oprezniji, i to bi prije ili kasnije moglo izazvati ozbiljne incidente i građanski sukob.“

U mnogim većinski kršćanskim četvrtima Bejruta, stanovnici i sektaške frakcije počeli su pratiti goste i posjetioce u njihovom naselju, često ih dodatno provjeravajući.

U mnogim slučajevima, raseljenima je zabranjeno da se usele u zgrade ili su istjerani iz područja u koja su se nedavno doselili, prema riječima Mahe Yahiye iz Carnegie centra.

Dodala je da su ljudi u raznim zajednicama sve više „prestrašeni“ izgledima da imaju susjede koje ne poznaju i koji mogu biti meta Izraela.

„[Izraelska taktika] je stvorila politiku straha“, kazala je Yahiya Al Jazeeri. „To dolijeva ulje na sektašku vatru time što se u suštini pokušavaju druge zajednice natjerati da odbace raseljene gdje god se oni nalazili.“

Velika strategija?

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu obznanio je svoje namjere tokom televizijskog obraćanja libanskom narodu 8. oktobra, upozoravajući da bi se mogli suočiti s „razaranjem poput onog u Gazi“ ako ne djeluju odmah da „spase Liban“ od Hezbollaha.

Njegove primjedbe pokazale su da Izrael namjerava preoblikovati politiku Libana, poričući svoje ranije tvrdnje da će Izrael pokrenuti ograničenu operaciju na jugu Libana kako bi omogućio hiljadama raseljenih Izraelaca da se vrate u svoje domove na sjeveru Izraela preko granice.

Goldberg, komentator iz Izraela, vjeruje da Izrael nema realistične političke ciljeve u toj državi.

„Ono što zabrinjava je to što ne mislim da postoji krajnji cilj. Zvanično, [Izrael] želi uspostaviti deset kilometara dugu tampon-zonu, od čega sedam kilometara drži libanska vojska, a tri kilometra izraelska, no mislim da to nije vjerodostojno“, kazao je Goldberg.

Još gore, Goldberg smatra da je Izraelskoj vladi sasvim ugodno održavati beskonačni rat u Libanu, kao što radi u Gazi.

„Izrael želi bombardovati“, kazao je. „Kratkoročno ima spisak meta i ciljeva, ali bombardovanje će biti beskrajno. [Izrael] želi uživati u svojoj nadmoći iz zraka i želi zasipati vatrom“.