Dušan Stupar: Iz najtežih situacija izaći podignute glave

Dušan Stupar, 51-godišnji je Zeničanin sa adresom stanovanja u Novom Sadu, prošao je trnovit put od izbjeglice bez krova nad glavom do uspješnog sportiste i akademskog građanina. Njegova priča podsjeća nas na snagu zajedništva i dobrote, a njegov put služi kao inspiracija svima koji se suočavaju s izazovima.

“Svi mi treba da krenemo s mrvicama dobrote, i dobro će isplivati na površinu”, tvrdi Dušan.

Veteranski prvak Balkana

Prvih 19 godina svog života, Dušan je proveo u rodnoj Zenici. Počeo se baviti atletikom sa 12 godina i odmah postao pionirski prvak Republike Bosne i Hercegovine. Kasnije je bio i juniorski prvak na 800 i 1.500 metara. Njegov talent ga je odveo u reprezentaciju, a učestvovao je i na Fočanskoj olimpijadi, gde je zauzeo peto mesto među najboljim mladim atletičarima bivše Jugoslavije. U istoriju je ušao kao zadnji republički pobjednik krosa  u kategoriji juniora na 6.000 metara.

Međutim, početak rata promijenio je sve. Iz vedrog tinejdžera koji uživa u sportu i druženju, Dušan je postao izbjeglica. Krajem 1992. godine otišao je u Novi Sad, a u potrazi za opstanakom, radio različite poslove – od pranja autobusa do spašavanja na plaži. Svaka od tih situacija pomogla mu je da ojača svoj karakter, dok ga je ljubav prema trčanju vodila kroz teške trenutke.

U teškim vremenima, brinuo je i o svojoj porodici, prijateljima i rodbini koji su ostali u ratom pogođenim područjima. Njihove priče, često teške i bolne, kaže, ostavile su dubok trag na njegovu dušu. Ipak, zahvaljujući dobrim ljudima, svi su preživjeli strahote rata.

Danas, kao višestruki prvak Balkana u veteranskoj atletici sa četrdeset medalja, od kojih je deset zlatnog sjaja, Dušan ponosno predstavlja Srbiju, dok Bosnu i Hercegovinu, kaže, nosi u srcu.

“Priče koje su pratile moj put do studiranja, upisivanja fakulteta, diplomiranja, masteriranja pa na kraju doktoriranja, su nekako utkane u moje porijeklo, a to je Zenica gdje sam prohodao i počeo trčati. Ta ljubav prema atletici postoji i danas. Osim redovnih učešća na prvenstvima Balkana, bio sam i finalista Svjetskog veteranskog prvenstva u disciplini 3.000 metara stipl i polufinalista na 800 metara koja je moja dominantna disciplina. Uspješan sam u svemu čega se dohvatim. Da sam poželio da budem astronaut, vidjeli bi ste me kako stojim na mjesecu sa srpskom i bosanskom zastavom”, kazuje nam Stupar.

Dušan je napisao knjigu “Sto kroz dva to sam ja”, koja je antiratna i motivaciona. U knjizi, kroz svoje iskustvo, poručuje da se i iz najtežih situacija može izaći uzdignute glave. Njegova poruka je jasna: “Najvažnije je dokazati se u svom haustoru, kvartu, svojoj ulici. To je mnogo teže nego postati svetski prvak”.

Na zeničkoj promociji knjige bili su njegovi prijatelji iz svijeta atletike, školski drugari i komšije. Svi su se željeli fotografisati sa svojim Duletom.

Srednjeprugaš Nihad Mahmić, višestruki prvak Bosne i Hercegovine i Balkana, ima samo riječi hvale za Dušana.

Čovjek čiste duše

“Ostali smo raja. Sretni smo zbog njega i zbog uspjeha i na sportskom i na poslovnom planu, ali i zbog knjige koju je napisao”, navodi Mahmić.

Školski prijatelji iz nekadašnje Osnovne škole “1. maj”, koja danas nosi ime “Mak Dizdar”,

Amra, Azra, Slaviša, Siniša, Maja, Aleksandar i Ibrahim ozarenih lica pričali su sa Duletom.

Slaviša Kunarac, Duškov je vjenčani kum. Ljekar sa Klinike za ortopediju i traumatologiju Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske iz Banja Luke, tvrdi da je Dušan čiste duše.

“Znamo se blizu 40 godina. Naše drugarstvo započinje u 5. razredu osnovne škole kada smo na jednom krosu zauzeli prva mjesta i izabrani od našeg budućeg trenera, a mogu slobodno reći i roditelja, Halida Sedića iz Zenice, da treniramo atletiku. Nema dana da nismo proveli zajedno kao dječaci, a kasnije kao adolescenti, pubertetlije i odrasli ljudi”, objašnjava Kunarac.

Dušana su, kaže, krasile lijepe ljudske osobine, poštenje, čestitost, istrajnost, upornost, marljivost, što mu je pomoglo da savlada poteškoće koje su se desile devedesetih godina, početkom rata u Bosni i Hercegovini, u Zenici, gdje su se zatekli i kasnije u izbjeglištvu u Novom Sadu.

“Moj školski, crkvički i atletski drug je u rodnom gradu promovisao svoju knjigu. Zbirka je to od istinitih priča za suze i smijeh, sjećanja na lijepe, tužne, ružne- grozomorne, ali i urnebesno komične životne slike, ljepotu djetinjstva i mladosti nas iz sedamdeset i neke i parodiju koju su nam donijele devedesete, generaciju u vječnoj borbi za nešto. Dule je čovjek čiste duše, uvijek pozitivan, iskren, lučonoša smijeha i dobre volje u društvu, veći od mraka koji se povremeno uvuče u život. Sretna sam zbog njega i što sam bila dijelom sjećanja na sve lijepo u životu crkvičkog djeteta iz sedamdeset i neke”, kaže dr. Maja Karač, pedijatrica i načelnica Službe za zaštitu zdravlja predškolske djece u Doma zdravlja Zenica.

Novinar Ibrahim Muratović išao je zajedno sa Dušanom u osnovnu školu. Za knjigu Sto kroz dva to sam ja, kaže da je u pitanju iskrena autobiografska priča i ispovijest o jednom životu koji je mogao biti život svakoga od nas.

“U njegovom slučaju bilo je nekih izuzetnih turbulencija, koje možda zaslužuju i da se nađu na filmskom platnu. Dušan je veliki altruista i kosmopolita koji o svom rodnog gradu piše najljepše priče”, naglašava Muratović.

Dobrica Tatić, Dušanov je ujak koji živi i radi u Zenici. Za njega kaže da je se odlikuje nevjerovatnom smirenošću, kontrolom emocija i situacija. Objašnjava da je kao osoba marljiv, uporan i vrijedan, a kao sportista jako posvećen atletici i svakodnevnim treninzima,  ali da uvijek nađe vremena i za svoju porodicu “da turistički posjete egzotična mjesta”.

“Presrećan sam jer sam dokazao da sam bio i ostao čovjek, što zapravo treba da bude cilj svakoga, da se u tom smislu dokažemo. Materijalna sredstva, diplome, stanovi, automobili, to je sve prolazno, ali osjećaj kada stojite ispred ljudi s kojima ste proživjeli djetinjstvo, proveli najdraže dane u životru, s kojima ste djelili dobro i zlo, kad vidite u njima tu iskru sreće i zadovoljstva što sete dio njihovog života bi trebalo da bude cilj svakog od nas. U tom kontekstu to i jeste jedna od poruka ove knjige da svako od nas treba da krene s mrvicama dobrote i okrene prem drugima i da će dobro da ispliva na površinu”, smatra Stupar.

Prije nekoliko godina održana je matura zgrade na adresi Crkvice 48…

Matura zgrade Crkvice 48

“Malo ljudi zna za tu našu zgradu koja je bila Jugoslavija u malom. Bilo je toliko naroda i nacionalnosti iz svih dijelova bivše zemlje, različitih profila, od radnika, automehaničara pa do inžinjera, advokata… Najveće bogatstvo te zgrade u tom periodu je veliki broj djece koja su živjela u toj zgradi. Na jednom spratu bile su po četiri porodice koje su imale svaka po dvoje – troje djece. A zgrada ima 12 spratova. Pravili smo priredbe, organizovali dobrovoljne akcije…”

“Napravili smo druženje gdje smo se svi ponovo okupili na našim klupama, igrali klikere ispred zgrade, vozali se na našim rolšulama, šetali pored naše Babine rijeke, kupali se na našem bazenu u Crkvicama, zaigrali fudbala na našem terenu. Nakon toga smo u jednom kafiću cjelu noć pjevali uz stare hitove pop i rock muzike koji su vezani za osamdesete godine”, priča Stupar.

Dušan Stupar zaposlen je kao vanredni profesor na Fakultetu za sport i psihologiju u Novom Sadu. Iza njega je 23.000 časova rada sa predškolskom djecom, a upravo to je bila i tema njegove doktorske disertacije.