Dok Izrael bombardira Liban, policija pokušava protjerati sirijske izbjeglice
Sirijske izbjeglice su među onima koji su u Libanu raseljeni zbog izraelskih napada. Mnogi nemaju gdje i boje se deportacije.
Izrael je 23. septembra bombardirao dom sirijskog izbjeglice Fadija Shahaba u južnom Libanu.
On i njegova porodica bili su u dvorištu kada su osjetili podrhtavanje tla. Tada su vidjeli dim i vatru kako gutaju njihov krov.
Nastavite čitati
list of 3 itemsZašto Izrael nastavlja napade u Siriji?
‘Osovina otpora’: Kakav potencijal ima i može li se suprotstaviti Izraelu
“Projektil je ispaljen iz Izraela i pao je na samo 100 metara od mjesta gdje sam stajao”, rekao je 46-godišnji Shahab za Al Jazeeru. „Uplašio sam se za ženu i djecu pa smo odmah odlučili pobjeći“.
Shahab je brzo skočio na motocikl sa svojom ženom i dvoje mlađe djece, dok su njegova druga djeca skočila na drugi motor, petero stisnutih zajedno na jednom sjedištu, i slijedila ga prema sjeveru.
Pod zvucima izraelskih ratnih aviona, probijali su se kroz zakrčen saobraćaj i rastuće ruševine koje su zaklanjale ceste.
Gotovo 500 ljudi ubijeno je tog dana u južnom Libanu. Shahab i njegova porodica nekako su preživjeli jer su se pridružili nizu ljudi raseljenih prema sjeveru.
Otkako je eskalirao izraelski rat protiv Libana u septembru, više od 1,2 miliona ljudi protjerano je iz svojih sela i domova na jugu.
Jutarnja posjeta policije
Muke porodice Shahab tek su počinjale.
Nakon što su stigli u Bejrut, odlučili su se voziti 82 km dalje na sjever dok nisu stigli u lučki grad Tripoli.
Preselili su se u školu koju je općina pretvorila u sklonište za smještaj sirijskih izbjeglica. Porodica je zbog nedostatka prostora bila prisiljena spavati na igralištu.
Uprkos teškoćama, bili su sretni što su izbjegli izraelske napade koji su južni Bejrut pretvorili u pustoš.
Ujutro 8. oktobra policija se pojavila u skloništu.
Oni su navodno bili tamo kako bi odveli neke od raseljenih Sirijaca u sklonište s manje gužve. Izabrana je Shahabova porodica, zajedno s još 121 Sirijcem.
Oko 130 ljudi ukrcalo se u dva bijela autobusa srednje veličine, koji su ih odvezli daleko na sjever u Tall al-Bireh, udaljeni libanski grad u blizini sirijske granice, prema nekoliko Sirijaca koji su bili u autobusima i članovima osoblja skloništa.
Policija ih je ostavila u selu i otišla. Oko njih nije bilo ničega, osim nekoliko malih šatora poljoprivrednih radnika.
“Tamo nije bilo skloništa. Tamo nije bilo ničega”, kaže Shahab za Al Jazeeru.
Al Jazeera je poslala pisane upite glasnogovorniku Ministarstva unutarnjih poslova Josephu Sallemu, pitajući zašto je 130 Sirijaca iz skloništa odvedeno iz Tripolija i napušteno u udaljenom selu blizu sirijske granice.
U trenutku objave teksta nije bilo odgovora.
Diskriminacija i protjerivanje
Abdel Rizk al-Wad, član vladinog odbora za hitne slučajeve koji nadzire centre za raseljenje u Tripoliju i okolini, primio je nalog vladinog “visokog odbora” da 8. oktobra premjesti 130 Sirijaca iz skloništa u Tripoliju u selo u sjevernom Libanu, kazao je za Al Jazeeru.
Objasnio je da je sklonište u Tripoliju smjestilo oko 550 ljudi – 150 više od kapaciteta.
“Bio je preveliki pritisak na školu ovdje, pa nam je rečeno da će mnogi Sirijci biti odvedeni u drugi centar gdje ima mjesta”, rekao je al-Wad za Al Jazeeru.
“Nisam izdao naređenje. Upravo sam to implementirao”, rekao je.
Humanitarna kriza koja se razvija izazvala je kritike privremene vlade koja oktobra 2022. funkcionira bez predsjednika.
U zemlji koja se bori s teškom ekonomskom krizom, mnogi kažu da država ne čini minimum, kao što je snabdijevanje električnom energijom i pitkom vodom u improviziranim skloništima. Većina skloništa također je puna, zbog čega libanski i sirijski državljani spavaju izvan džamija i crkava, ispod mostova ili na ulicama.
Ali čak i dok se libanska država bori da odgovori na krizu raseljavanja, uglavnom zahvaljujući svojim akutnim ograničenjima i isprepletenim krizama s kojima se suočava, nastavlja protjerivati oko 1,5 miliona Sirijaca u zemlji, rekli su aktivisti i izbjeglice za Al Jazeeru.
Godinama su libanske vlasti provodile opsežne deportacije koje krše međunarodno pravo, a možda i libanski zakon, prema Human Rights Watchu i lokalnim posmatračima.
Najmanje 13.772 Sirijca deportirano je u 2023. godini iz Libana ili protuzakonito potisnuto natrag s granice, navodi se u izvještaju Agencije UN-a za izbjeglice.
Vlasti su također prisilile Sirijce da se vrate u svoju ratom razorenu zemlju, često prisiljavajući ih da potpišu papire za “dobrovoljni povratak” ili ih odvodeći u udaljena pogranična sela poput Tall al-Bireha, i napuštajući ih tamo.
“Trenutna situacija se iskorištava za izvođenje novih deportacija Sirijaca na nasumičan način”, rekao je Mohamad Sablouh, voditelj programa pravne podrške u Cedar centru za pravne studije i zagovornik prava sirijskih izbjeglica u zemlji.
Hladan prijem
Kada je Mohamad Abu Salim ušao u autobus iz Tripolija, mislio je da će u novo sklonište stići za 10 ili 15 minuta.
Dva sata kasnije, stigao je u Tall al-Bireh.
“Izašli smo i počeli pitati policajce: ‘Gdje želite da idemo? Gdje da idemo?’”, prepričao je 50-godišnjak Abu Salim.
“Također smo vidjeli četiri druga autobusa puna ljudi kada smo stigli u Tall al-Bireh, ali nemamo pojma odakle su došli”, rekao je za Al Jazeeru.
Prema Shahabu, “zemljoposjednik” u Tall al-Birehu prijetio je sukobom s policijom ako ljudi iz ta četiri autobusa budu pušteni na njegovu zemlju.
Policija je na kraju udovoljila vlasniku zemljišta naredivši da se četiri prethodna autobusa, vjerovatno puna sirijskih izbjeglica, okrenu i odu.
Shahab i Abu Salim nemaju pojma gdje su otišli ti autobusi, ali su već bili istjerani iz dva autobusa koji su ih odvezli u Tall al-Bireh, zajedno s ostalim Sirijcima iz improviziranog skloništa u Tripoliju.
“Vlasnik zemljišta nam je prišao s još trojicom muškaraca i rekao da je bolje da odemo, inače će biti problema”, rekao je Shahab za Al Jazeeru.
Abu Salim se prisjetio kako je zemljoposjednik psovao njega i njegovu porodicu.
“Nazvali su nas psima”, rekao je. “Rekli su: ‘Vi psi imate pola sata da odete odavde.’”
Uprkos prijetnji, nekoliko ljudi u grupi reklo je da nikada nisu razmišljali o prelasku granice, udaljene oko 45 minuta pješke, nazad u Siriju.
Većina se bojala da će muškarci biti regrutirani u sirijsku vojsku ili čak uhapšeni ako se vrate, ne vjerujući nedavnoj amnestiji koju je objavila sirijska vlada.
Drugi su rekli da se nemaju gdje vratiti nakon što su izgubili svoje domove i sredstva za život u sirijskom građanskom ratu.
Osim toga, nisu se htjeli nositi s bezakonjem u zemlji.
“Život u Siriji je stvarno težak. Teško je zaraditi za život i posvuda ima eksploatacije i milicija”, rekao je Shahab za Al Jazeeru. “Sirija je puno gora nego ovdje.”
Puni krug
Sorour, Shahabova supruga, rekla je da su bili više uplašeni zemljoposjednikom u Tall al-Birehu nego kad je Izrael bombardirao južni Liban.
Bojala se da će se zemljoposjednik vratiti s naoružanom bandom da ih protjera ili ubije.
“Nisu držali nikakvo oružje kada su nam prijetili, ali smo osjećali da će se vratiti s oružjem ako ostanemo na njihovoj zemlji”, rekla je za Al Jazeeru.
Srećom, Sirijac koji živi u blizini dobrovoljno im je pomogao, organizirajući kombije da ih odvezu nazad u Tripoli po cijeni od 100 dolara za svako vozilo.
Bez drugog izbora, Sirijci su pristali udružiti svoj novac kako bi pokrili troškove, zatim su ušli u kombije i odvezli se do jedinog mjesta za koje su mislili da bi ih moglo ugostiti: školskog skloništa u Tripoliju iz kojeg su otišli.
Osoblje u skloništu vratilo ih je nazad, ali Shahab, Abu Salim i deseci drugih ponovno spavaju vani na igralištu.
U međuvremenu, uprava je upozorila da će Sirijci koji spavaju vani morati napustiti sklonište kada počne padati kiša, tvrdeći da unutra nema mjesta za njih. Tokom zime u Libanu često padaju obilne kiše danima i sedmicama.
Pomisao da će uskoro biti izbačen obuzima Abu Salima i njegovu porodicu. Oni znaju da gotovo sva ostala skloništa u Libanu isključuju Sirijce.
“Za nas nema sigurnosti, da budem iskren. Sve što želimo je sigurnost da živimo u miru”, rekao je Abu Salim za Al Jazeeru.
“Jednostavno nas stalno raseljavaju i više nemamo nade ni snova.
“Nemamo više ništa.”