Zagađenje prirode u BiH: Kako plastika uništava floru i faunu voda
Svaki stanovnik u BiH godišnje u prirodu ‘odlaže’ 10-15 kilograma plastičnog otpada. Jasno je onda zbog čega su rijeke, šume, livade, izletišta, pa čak i gradski parkovi, pretrpani otpadnim materijalom.
Kada je Leo Baekeland, belgijski kemičar koji je većinu svog znanstvenog života proveo u New Yorku, napravio bakelit i skovao termin „plastika“, vjerovatno je pomislio kako je riješio problem pretjerane konzumacije drveta i celuloze. Upravo je plastika pomogla da se smanji upotreba biološke mase drveta – od industrijske prerade do ambalaže. Bakelit je polimerni materijal sintetičke smole koji svoj naziv duguje ovom znanstveniku. Kao što to obično biva nekontroliranim korištenjem materijala koji je trebao zaštititi prirodnu sredinu desilo se upravo suprotno – plastika je jedan od najvećih ekoloških problema današnjice.
S obzirom na činjenicu da plastika nije organska materija te da je bionerazgradiva, svako njeno korištenje sa sobom nosi posljedicu da se akumulira plastični otpad koji je veoma štetan za živi svijet. Upravo je ovo razlog zbog čega plastika mora ući u proces reciklaže te da ista od pojma „otpada“ postane repromaterijal naknadne proizvodnje. U Bosni i Hercegovini svaki stanovnik godišnje potroši cca 70 plastičnih boca, a realno se iznimno mali broj toga reciklira.
Dovoljno je pratiti sedimente koje trenutno nosi rijeka Neretva nakon katastrofe u Jablanici. Na vodi se vide ogromne količine plastičnog otpada koje je pluvijalna erozija nanijela sa planinskih padina u samo korito. Radi se o otpadu koji se nalazi na svim lokacijama u Bosni i Hercegovini, a najčešće u periodu obilnih padavina i otapanja snijega se javi u riječnim tokovima. Ovo je posebno bilo vidljivo na rijeci Drini nakon otapanja većih količina snijega prošle godine. Na pojedinim mjestima se nije ni vidjela voda od taloga plastike koji je na njoj plutao te se akumulirao u obliku plavina i zaustavio na brani u Višegradu. Zanimljivo je da je rijeka Drina „nacionalni park“ te bi kao takva trebala biti „otok netaknute prirode“, a ne otpadna voda na kojoj se akumulira sve – od plastike do automobilskih guma.
Osim klasičnog zagađenja koje donose industrijska postrojenja, bila ona fizička ili biokemijska, najveći problem čini plastika koja ulazi u lanac ishrane živog svijeta te značajno narušava ekosustave. U svijetu se godišnje proizvede preko 50 kilograma plastike po osobi, a to daje brojku od 400 miliona tona ove bionerazgradive materije. Više od desetljeća znamo da se mikroplastika nalazi u utrobi vodenih organizama. Preko 80 posto otpada u vodama upravo čini plastika, a u svijetu ona je krivac za smrt najmanje milion ptica, 100.000 sisara te ogroman broj riba.
Nastavite čitati
list of 4 itemsAmerički interesi na Balkanu: Stabilnost, ekonomija, suzbijanje utjecaja Rusije i Kine
Ko god pobijedi u Jablanici, čeka ga težak posao u obnovi uništenih kuća
Od Nixona do Busha: Pregled posjeta američkih predsjednika Balkanu
Problemi sa plastičnim otpadom su postali razlog da 45 država svijeta koristi neki sustav za povrat depozita za ambalažu koja šteti okolišu. Svaki stanovnik u Bosni i Hercegovini godišnje u prirodu „odlaže“ 10-15 kilograma plastičnog otpada. U zbiru to daje 30 do 45 tisuća tona plastike koja završi u prirodi Bosne i Hercegovine. Jasno je onda zbog čega su rijeke, šume, livade, izletišta, pa čak i gradski parkovi, pretrpani ovim materijalom.
Ilegalne deponije kao najveća opasnost za rijeke
Osim evidentne potrebe za širenjem ekološke svijesti i reciklažom, postoji i nezaobilazna stvar koja se mora riješiti. Upravo ilegalne deponije otpada koje se nalaze uz riječne tokove predstavljaju najveću opasnost za riječne tokove i njihov ekosustav. Za „hidrocid“ koji se odvija glavni krivac je bionerazgradivi otpad koji je na rijeci Drini prošle godine napravio „plutajući riječni otok“ površine 10.000 m2. Ovo je svakako opasnost za živi svijet koji se u makroplastici može „zapetljati“, ali je najveća opasnost mikroplastika (komadići manji od pet milimetara) koja utiče na zdravlje živih bića. Njena veličina je takva da lako ulazi u organizam, a velika je njena štetnost i za zdravlje čovjeka.
Zbog činjenice da nije svaka plastika reciklabilna nekada se treba na drugačiji način sa njom postupati. Prema odluci Europskog parlamenta, države EU trećinu plastike recikliraju, a 25 posto deponira spaljivanjem ili zakopavanjem u okoliš. Ostatak plastičnog otpada se izvozi u druge države „na zbrinjavanje“. Plastici treba preko 500 godina da se razgradi pa je jasno u čemu je njena najveća štetnost u ekosustavu. Treba napomenuti i da ona proizvodi stakleničke gasove koji su posebna priča u promjenama klimatskih odlika prostora.
U riječnim tokovima, kao i odvodima u naseljima, plastika u Bosni i Hercegovini stvara još jednu veoma negativnu posljedicu. Njena nerazgradivost je osnovni „krivac“ za formiranje vještačkih brana i pregrada u vodenim tokovima. Kada se radi o prirodi ona formira potencijalne nasipe i plavine uz riječne tokove te „guši“ riječni tok i vrši meandriranje vode u istom. Samo je pitanje vremena kada će te brane početi akumulirati vodu te istu naglo puštati u periodu veće količine padavina i visokog vodostaja. Posebnu priču čine gradski odvodi koji su pretrpani nerazgradivim otpadom. Kada se jave urbane poplave činjenica da odvodi nisu u stanju da prave fluktuaciju vode je jedan od uzroka poplava. Odvodi koji nemaju protok veoma brzo se ispune padavinskom vodom te vraćaju višak vode na površinu.
Reciklira se samo 10 posto plastike
Aktualni podaci govore da se u Bosni i Hercegovini reciklira cca 3.500 tona plastike što čini nekih 10 posto njene ukupne količine. Ostatak uglavnom završi u prirodi, a gravitacija, kiša i snijeg svu plastiku sekundarno akumuliraju u vodenim tokovima. Najveći problem okolišu čini jednokratna plastika u obliku ambalaža, flaša, čaša, plastičnih vrećica i plastičnih slamki. Nakon upotrebe ova plastika najčešće završi u prirodi, a voda u rijekama na kraju bude najveća deponija.
Osim samog otpada velika je i štetnost u proizvodnji plastike. Da bi se proizvela jedna tona plastike u atmosferu se emituje 2,5 do tri tone CO2, stakleničkog gasa o kojem cijela planeta vodi raspravu zbog njegovog uticaja na povećanje temperature i promjene klime. Veliki problem plastika čini i svojoj sedimentacijom u pedosferi. Riječni nanosi na agrarnim aluvijalnim ravnima ostavljaju mikroplastiku u tlu, a ono je osnova poljoprivredne proizvodnje. U tlu se mikroplastika pretvara u nanoplastiku koju je nemoguće izdvojiti iz zemljišta, a ulazi u ciklus proizvodnje hrane. Svako onečišćenje koje utiče na faunu tla sekundarno će se odraziti i na sve ostale segmente tog ekosustava. Sada postoji i realna zabrinutost na koji način će plastika koju trenutno nosi Neretva uticati na agrarni prostor niske Hercegovine
Nepobitna je činjenica da plastika ima korisnu primjenu, ali je njeno odlaganje i sortiranje evidentan problem koji se manifestira u raznim nuspojavama. One se kreću od mehaničkog zagađenja i štetnosti po floru, faunu i atmosferu do problema sa fluktuacijom vode u rijekama i urbanim odvodima. Suočavanje sa negativnim posljedicama plastike zahtijeva dugoročno planiranje i primjenu strategija za ekološki odgovorniju budućnost.