Mihajlović Trbovc: Mreža klijentelizma truje duše ljudi gore od nacionalizma
Čini se da se mijenja tematika glavnih političkih sporova, ali zloupotreba pozicija moći ostaje, samo se način mijenja, kaže Jovana Mihajlović Trbovc.

„Politike prošlosti su još jedno polje užasne manipulacije građanima. Jasno je da svaki od političkih entiteta proizašlih iz rata sada gradi sliku svoje nacije na vrlo binarnoj podeli u kojoj smo mi uvek predstavljeni kao žrtve, a zločinci su uvek ‘oni drugi'“, ukazuje Jovana Mihajlović Trbovc, naučna saradnica u Institutu za kulturološke i studije sjećanja Istraživačkog centra Slovenske akademije nauka i umjetnosti u Ljubljani i docentica kulturne historije na Fakultetu za humanistiku Univerziteta u Novoj Gorici. Urednica je knjige Naše naučnice: kako su žene učestvovale u stvaranju nauke u Jugoslaviji (na slovenskom, 2023) te je bila u uređivačkom timu zbornika Tekstovi i konteksti iz istorije feminizma i prava žena: Istočna centralna Evropa, druga polovina dvadesetog veka (na engleskom, 2024).

Kako je objavljivala radove na teme politika prošlosti, društvenog pamćenja raspada Jugoslavije te Drugog svjetskog rata, objašnjava da se trenuci javnog sjećanja, komemoracije ili godišnjice važnih događaja odnosno zločina, često koriste u dnevnopolitičke svrhe, za pridobivanje političkih poena za sljedeće izbore.
„U takvim okolnostima ponestaje mesta za glas žrtava, takođe nema mesta za razgovor o tome kako je došlo do zločina, kako je bilo moguće da se granatiraju bolnice, masovno zatvaraju i ubijaju muškarci i masovno siluju žene, kako se nalazilo opravdanje za uništavanje celih sela i gradova i raseljavanje ogromnog broja stanovništva. Današnji dominantni diskursi o prošlosti nas odvlače od suštinskog razumevanja problema kako nastaje rat“, rekla je sagovornica.
Nastavite čitati
list of 4 itemsSmrt u staračkom domu: Kad država ubija svoje građane – o njihovom trošku
Je li Musk nacista i može li pomoći evropskoj krajnjoj desnici na izborima
Progon državljana Hrvatske – omiljena zabava Vučićevog režima
Dodaje da sadašnje stanje u regionu nije dobro, te da nije nacionalizam sam po sebi doveo do rata ‘90-ih, niti su ljudi odjednom počeli da se ubijaju jer su etnički različiti.
„Nacionalizam je bio sredstvo kojim su političari prikupljali podršku građana u kontekstu kada je socijalizam kao ideologija bio odbačen na globalnoj sceni i kada se dešavala ekonomska transformacija u kojoj je bavljenje politikom i ratovanjem naglo postalo jako profitabilno. Danas bi takođe mogli puno političkih procesa razumeti ako postavimo pitanje ko na čemu politički i/ili ekonomski profitira. Danas osim nacionalističkih projekata, imamo i projekte eksploatacije prirodnih resursa (vode i ruda), projekte razvijanja fobija prema LGBT+ populaciji, projekte privatizacije zdravstva i socijalnih službi. U tim procesima državne institucije su često kooptirane, zloupotrebljavane u sprezi političkih elita i kapitala. Čini se da se menja tematika glavnih političkih sporova, ali zloupotreba pozicija moći ostaje – samo se način menja.“
Presude Haškog tribunala
Zaostavštinu Haškog tribunala gleda kao „ogromnu čorbu iz koje svaka politička elita izvadi samo ono što želi da jede odnosno servira svojim glasačima“.
„Kada neko od moćnika (pre svega u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj) pominje presude i činjenice utvrđene na sudu, pominje samo ono što im ide u prilog održavanju binarne podele na nas žrtve i njih zločince. Unutar srpske političke zajednice u Bosni i Hercegovini i Srbiji se sud Hašog tribunula najmanje uzima za merodavan. Pritom je rašireno mišljenje u svim ovim državama da je Haški tribunal u većoj ili manjoj meri bio pristrastan, vođen političkim pragmatizmom, odnosno ta institucija se ne doživljava ni kao mesto deljenja pravde ni kao mesto utvrđivanja istine. U tom smislu sud nije uticao na region na način kako je to zamislio Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija, niti mnogi svetski priznati pravnici i stručnjaci koji su učestvovali u njegovom radu“, kaže dr. Mihajlović Trbovc.
Prema njenim riječima, čini se da su ratni zločinci postali posebna kategorija celebrityja ili reality show zvijezde.
„Neki od osuđenika su postali poznati upravo zbog optužnice, odnosno presude Haškog tribunala, a pre toga zapravo nisu bili javne ličnosti. Tako da veličanje zločinaca treba gledati pre kao način potpune devalvacije Haškog tribunala, a ne hvalospev konkretnim ljudima“, rekla je sagovornica.
Mišljenja je da aktuelni udžbenici historije jako rijetko daju potpuno neistinite informacije o sukobu iz ‘90-ih, već da se tu prije svega radi o pristrasnoj selekciji informacija, o navođenju onih koje su u skladu sa širim historijskim narativom o „našoj naciji“ i prešućivanju onih podataka koji tom narativu ne idu u prilog.
„Retki su slučajevi udžbenika gde se otvoreno pominju i zločini koje je počinila ‘naša strana’, ali i takvi postoje. Ono što se meni čini najviše problematičnim je način kako se predaje istorija u kojem je ‘naš narod’ glavni istorijski akter, koji se često personifikuje, dakle narod nešto hoće, želi, mora – kao da je narod jedna osoba. Dalje, istorija u udžbenicima je pre svega istorija ratova, nastajanja i nestajanja država, pomeranja granica. Tek u poslednjem periodu ima više naglaska na istoriji svakodnevnog života, položaju žena, istoriji društvenih pokreta, što je za razumevanje istorijskih procesa i toga ‘kako se nekad živelo’ zapravo mnogo važnije. Moji zaključci proizlaze iz analize udžbenika za poslednji razred osnovne škole, koji su bili objavljivani od raspada Jugoslavije naovamo.“
Podgrijavanje etnonacionalističkih politika
Nadalje navodi da je proces tranzicione pravde bio dijelom nametnut od međunarodnih centara moći te da zato građani u regioni nisu doživljavali kao „nešto naše“.
„S druge strane je taj celokupan proces, koji je daleko širi od samih suđenja, bio okvir za rad i aktivizam grupa građana koji su se od samog početka protivili ratu, koji su prvi ukazivali na zločine, nudili podršku žrtvama i nakon rata uporno tražili dokaze. Tih ljudi je bilo na svim stranama, a verovatno njihovo najšire povezivanje se desilo u inicijativi za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje istine o ratovima, koju danas zovu ‘REKOM mreža pomirenja’. Regionalna komisija očigledno nije bila osnovana jer za to nije bilo političke volje nosilaca vlasti u državama naslednicama“, kaže dr. Mihajlović Trbovc.
Ne krije da se pomirenje ili bolje rečeno normalizacija suživota na neki način već dešava u regionu.
„Putuje se, granice su postale porozne, ljudi iz Srbije rade kao sezonski radnici na hrvatskom moru, univerziteti sarađuju, svi slušamo istu muziku. Problem ne leži u stavovima običnih ljudi, već u tome da je od ‘pomirenja’ politički isplativije periodično podgrevanje etnonacionalističkih politika, čime se skreće pažnja sa pravih gorućih pitanja (kao što je disfunkcionalno zdravstvo ili zagađenje). Taj proces preciznog utvrđivanja činjenične istine o ratovima ‘90-ih zapravo traje i danas, samo je manje u centru medijske pažnje. U tome učestvuju nevladine organizacije i stručnjaci, mnogi od njih raštrkani po svetu, a kao riznica je na raspolaganju ogromna arhiva Haškog tribunala – to je možda njegova najvažnija zaostavština“, rekla je sagovornica.
Stava je da su etnonacionalističke politike u regionu opasne u onoj mjeri u kojoj glasamo za takve opcije na izborima i koliko im mi pridajemo značaja.
„Tu leži odgovornost svakog od nas kao građana i građanke. Možda je danas od etnonacionalističkih manipulacija još opasnija koruptivna mreža između političkih moćnika i tajkuna, koja ume u sebe da usisa i ljude koji su prinuđeni da učestvuju u šaradi jer im je to na primer jedini način da dobiju posao. Tako se mreža klijentelizma širi u sve pore društva i truje duše ljudi možda još gore od nacionalizma.“
Zaključuje da u kontekstu rata na Bliskom istoku i u Ukrajini, historijski problemi Zapadnog Balkana postaju sami po sebi manje bitni.
„Ono što je zaista opasno je da se ti naši istorijski konflikti mogu jednostavno ponovo aktivirati u kontekstu novih globalnih podela. Umesto saveta vlastima, radije bih dala savet građanima da se u svojoj političkoj aktivnosti, u svom glasanju i izlasku na ulice, fokusiraju na realne i ne izmišljene probleme. Neka postave sebi pitanje u kakvom društvu želim da živim, kako bi trebalo da izgleda država u kojoj će moja deca rasti“, završava dr. Mihajlović Trbovc.