Godina života i izvještavanja o ratu u Gazi: Mi smo živi mrtvaci
Nakon godine rata, osjećamo da je svijet zaboravio da smo mi poput vas – da mi, kao i vi, imamo porodične svađe, da nam je stalo do tog kako izgledamo i da bismo učinili sve za budućnost naše djece, piše autorica.

Dok prolazim pored šatora u kampu Ard Shurab u Deir el-Balahu, dječak viče svojoj majci unutra: „Mama, došla je novinarka Maram!“
Djeca me prepoznaju sada, nakon godine izvještavanja o ovom ratu, a i žene. Ljudi ne zaboravljaju vaše lice kada ste sjedili u njihovom šatoru i kada su vam se otvorili, dijeleći detalje iz svog života čak i kada izvinjavajući se ističu da ne žele razgovarati, ne vole medije, te da im čak ni ne vjeruju.
Nastavite čitati
list of 4 itemsLekcije iz iskustva obnove Mosula: Ko će obnoviti Gazu?
Zaostala neeksplodirana sredstva: Izraelske ‘zamke smrti’ koje odnose živote
Koliko je realan šokantni plan Trumpa za Gazu | Al Jazeera Svijet
Žene me pozdravljaju, ponekad stidljivo izbjegavajući da mi stisnu ruku jer ne izgledaju čisto kao prije ovog rata, ili čak kao kad sam ih posljednji put vidjela.
U tom trenutku nelagode, kada i one i ja primjećujemo da su im se šatori i odjeća pohabali, a kosa njihove djece postala neurednija, izgovaram frazu koja je ovdje postala uobičajena:
„U Božijim očima, ljudi.“ Uz dugi uzdah, odgovaraju: „U Božijim očima.“
‘Pogledajte na šta nam život liči’
Svaki put kad posjetim kamp, uvjeti su sve lošiji. Ljudi mi pričaju – o svojim problemima, bolu, pa čak i razmiricama.
Razgovaram s jednom stanovnicom kampa Umm Muhammad, dok rasprema šator, čineći ga koliko je moguće ugodnim za život. Njena kćerka Ola ima problema sa zaručnikom, priča mi. On insistira da se vjenčaju iako je rat, ali ona i kćerka odbijaju.
Dvadesetdvogodišnja Ola stoji na ulazu u šator i pita me: „Gdje da se udam, gospođo Maram? Zar ne vidite kakva je situacija?“
Kimnula sam glavom u znak slaganja. „Tako je, nemoj pristati“, govorim joj.
Umm Muhammad mi nudi kafu koju je upravo napravila na peći na drva. Pijuckam je dok sjedim na kamenu koji služi kao stolica.
Ne mogu ostati dugo, kažem joj, i dok ustajem da krenem, želi mi uspjeh i potom mi šapatom kaže: „Imaj me na umu.“
To je diskretna referenca na bilo kakvu finansijsku ili drugu pomoć koju bih mogla pružiti u budućnosti. „Ako Bog da, bit će dobro“, pokušavam je uvjeriti.
Na drugim mjestima u kampu, ljudi mi pričaju koliko su se puta selili i odakle su došli.
„Tshantatna“, kažu, izgovarajući tu riječ na palestinskom dijalektu koja obuhvata patnju i nevolju neprekidne raseljenosti – kada ste prisiljeni stalno se kretati između sjevera, juga i centra Pojasa.
Dolaze ljudi iz obližnjih šatora da mi kažu šta im je na umu. „Niko ne pita za nas ovdje, zaboravljeni smo“, kaže jedna žena u pedesetim godinama.
Čovjek u prolazu govori: „Pogledajte na šta nam život liči, pogledajte gomile smeća i kanalizaciju“, govori on upirući prstom.
„Insekti jedu naša tijela i tijela naše djece“, kaže mi jedna mlada žena.
„Mi smo živi mrtvaci“, kaže jedna žena koja provodi dane u potrazi za hladom u koji bi se sklonila od žege.
„Mi smo živi mrtvaci“, ponavlja njen muž.
Frizerkine priče
U prvim mjesecima ovog rata, život se činio gotovo paralizovanim. Tada nismo bili naviknuti da je tako.
Jedva smo se snalazili, s malo hrane, bez interneta, struje, punjača ili goriva. Odsječeni od svijeta, kuhali smo na drva dok su se nastavljali napadi oko nas.
Nakon nekih dva mjeseca rata, odlučila sam napraviti nešto normalno, uobičajeno, nužno. Odvela sam osmogodišnju kćerku na šišanje.
Frizerka Najla nas je toplo pozdravila u svom domu. Bila je tako ljubazna da sam na trenutak pomislila da smo nakratko izašli iz ovog rata, iako smo mu zvuke čuli oko nas.
„Dolaze li ljudi na šišanje za vrijeme rata?“, pitala sam je.
„Naravno, nasmijala se objašnjavajući da ima više posla tokom rata nego ranije.
Njen odgovor me šokirao. Pitala sam se koje bi sve usluge žene mogle tražiti.
„Sve“, odgovorila je. „Od tretmana lica i čišćenja obrva, šišanja, depilacije, farbanja kose, pramenova, pa čak i šminkanja i tako dalje.“
Najla se nasmijala mojoj iznenađenosti dok se pripremala da odreže loknu mojoj kćerki.
„Šta ti je? Zar se ženska priroda mijenja u ratu?“, pitala je.
Na trenutak sam osjetila radost pri pomisli na ove elegantne, dotjerane žene Gaze koje su brinule o svom izgledu, baš kao i bilo koja druga žena na nekom drugom mjestu.
Potom sam osjetila ogorčenost i tugu zbog toga kako ih je rat oštetio, kako im je pokušao oduzeti sjaj i zbog velikog tereta i odgovornosti koje su ponijeli.
Tokom ovog rata nastavila sam posjećivati Najlu. Svaki put mi je pričala nove priče o svojim klijenticama – neke bolne, druge zabavne.
„Svaki dan imamo jednu ili više mladenki koje dolaze na uljepšavanje za dan vjenčanja“, priča mi dok je ispitujem o tome šta te žene nose i kako se pripremaju za vjenčanja.
Većina ratnih mladenki zadovolji se šminkanjem i jednostavnom frizurom, objašnjava mi. Neke insistiraju na tome da obuku bijelu haljinu koju je teško naći, druge se zadovolje jednostavnom vezenom odjećom. Ceremonija vjenčanja traje kratko, priča ona, nakon koje mladoženja vodi mladenku i njenu porodicu u svoju kuću ili šator.
Pričala mi je o jednoj mladenki čija je cijela porodica ubijena u ratu, dok je cijela porodica njenog rođaka ubijena u bombardovanju.
„Oboje su ostali sami, nakon što su im porodice ubijene, pa je mladić odlučio oženiti rodicu da budu jedno drugome utjeha“, kaže ona.
Razmišljam o tome kako brakovi na drugim mjestima počinju radošću i slavljem, dok u Gazi počinju gubitkom i usamljenošću.
Ta je mladenka odbila nositi bijelu haljinu, uprkos Najlinim pokušajima da je uvjeri.
„Priče su brojne“, objašnjava frizerka dok mete pod. „Vidjela sam mnoge žene i čula mnoge tužne priče.“
Svaki put kad se vraćam od Najle, idem najdužim putem nazad. Kao da mi treba vremena da upijem sve priče koje je podijelila – detalje iz ljudskih života koji rijetko dospijevaju u novinarske izvještaje. Razmišljam o tome kako ja mogu ispričati ove priče, ali teško je kada je tako mnogo priča o razaranju za ispričati.
Trebam li prije napisati priču o djevojčicama koje su ostale bez nogu kada im je kuća bombardovana ili o djevojci koja je izgubila cijelu porodicu i sposobnost kretanja?
Ovo je sukob u kojem se prioriteti sukobljavaju. Prednost se obično daje pričama u kojima su životi u pitanju, kao i onima o ljudima koji su izgubili sve – pa usputne priče, koje Najla skuplja, ostaju neispričane. Priča ih samo ona.
Život koji ne nalikuje životu
Kada se vraćam od Najle ili sa bilo kojeg drugog novinarskog zadatka, ne vraćam se na istu adresu na kojoj sam bila na početku rata.
Moj otac je naše trenutno prebivalište počeo zvati „našim domom“, druge stanovnike „našim komšijama“, a samo područje „našim komšilukom“. Istina je da koliko god mi to pokušavali negirati, navikli smo se na ovaj rat, ovo prisilno raseljavanje, ovaj užas.
Tokom protekle godine, imena i mjesta na koja smo bili navikli, kuće i navike, dnevne rutine i putevi do kuće su nestali. Naše ličnosti su se rastopile i promijenile. Iskusili smo stvari koje nikada nismo mogli zamisliti.
Ovaj rat nas je promijenio. Još ne znam u potpunosti kako. Baš kao i rat i ova promjena se razvija, raste i širi se.
Nastavljamo živjeti: dokaz da ljudi žive normalno i u nenormalnim okolnostima.
Kad god pitam, ljudi mi kažu da „nastavljaju živjeti“. Ljudi su se navikli na ovaj život koji ne nalikuje životu, a možda se stide priznati to jer naviknuti se na ovu nepravdu je kao da ste poraženi. Ali, zašto bi nas bilo sramota živjeti?
Tajno obrazovanje
Prije rata, moja kćerka je pohađala privatnu školu. Sve moje nade bile su vezane za njeno dobro obrazovanje i odlične ocjene. Ali, kada je počeo rat, obrazovanje je zaustavljeno.
Pomisao da će izgubiti cijelu jednu školsku godinu me izluđivala. Pokušala sam sve što sam znala da se tome oduprem. Kada sam saznala da je Ministarstvo obrazovanja razvilo program učenja na daljinu za djecu koja su raseljena u Egipat, znala sam da ću učiniti sve da je pokušam ubaciti u program – iako nije bilo načina da odemo iz Gaze.
Moja sestra je otišla u Egipat mjesecima ranije, pa sam joj poslala dokumente kćerke i svu potrebnu papirologiju. Nakon mnogo pokušaja i upornog zaobilaženja prepreka, uspjela sam uključiti ime kćerke na spisak učenika u Egiptu.
Naredni izazov bio je internet veza. Linije su bile prekinute, a telefonske centrale potpuno van funkcije.
Tako sam krenula zaobilaznicom, pozvavši u pomoć rođaka koji radi kao inženjer komunikacija.
Pokušavali smo dvije sedmice dok internet veza nije proradila, a kada jeste, preplavili su me radost i olakšanje. Htjela sam vikati ‘Hvala’ rođaku koji me svakodnevno podsjećao da nikome ne govorim, kako ne bismo snosili odgovornost. Odgovarali za vraćanja jednog od naših najosnovnijih prava. Odgovarali za tajnu internet vezu koja bi omogućila mojoj kćerki da nastavi tajno obrazovanje.
U 15:00 svaki dan stopirala sam sve aktivnosti u kući kako bi moja kćerka mogla sjediti ispred mog mobitela ili laptopa i povezati na Microsoft Teams preko kojeg je pohađala nastavu. Ako sam ja bila vani na zadatku, pobrinula bih se da su tu muž ili moja sestra da je podsjete.
Stalno sam se brinula da će nastavnici shvatiti da nije u Egiptu nego u Gazi.
„Isključi mikrofon da niko ne čuje zujanje oko tebe“, govorila sam joj. „Ako bude granatiranja i zvukova pucnjave, isključi mikrofon i ne odgovaraj. Izmisli izgovor koji se tiče internet veze“, podsjećala bih je.
Nekada me pitala zašto. „Učimo u tajnosti, dušo“, odgovarala sam joj.
Pet mjeseci je ovako učila. Pet mjeseci je učila ovako. Pet mjeseci učenja usred buke i uništenja rata pretvarajući se da je na sigurnoj udaljenosti. Svaki udžbenik smo isprintali po izuzetno visokoj cijeli i svaki domaći zadatak je predavala preko WhatsAppa. Onda je došla ta najdragocjenija stvar – završena školska godina i certifikat koji joj omogućava da ide u četvrti razred.
Sve ovdje, od šačice soli, preko krompira, najlonskog prekrivača ili sata interneta, postaje skuplje; sve osim vrijednosti osobe – njenih nada, udova, života.
Nakon godine ovog rata, osjećamo da je svijet zaboravio da smo mi poput vas – da mi, kao i vi, imamo porodične svađe, da nam je stalo do tog kako izgledamo i da bismo učinili sve za budućnost naše djece.