Američka dilema u vezi s nuklearnim napadom na Iran

U jeku vojne eskalacije i neviđenih regionalnih napetosti kojima trenutno svjedoči Bliski Istok, američki krugovi, službeni i neslužbeni, razmatraju koji su to najbolji načini za suprotstavljanje Iranu te kako se nositi s njegovim nuklearnim programom prije nego što proizvede bombe ili nuklearne bojeve glave koje bi mogle promijeniti kartu regije na način koji ne žele ni Sjedinjene Američke Države ni njihov saveznik.

Međutim, ova pitanja nisu ništa novo, budući da je Al Jazeera imala uvid u studiju koju je Brookings, jedan od najpoznatijih istraživačkih instituta u Washingtonu i svijetu, objavio 2009. godine. U toj studiji niz stručnjaka sa instituta predlaže preporuke administraciji predsjednika Baracka Obame, koji je izabran u to vrijeme, uključujući i to kako se nositi s Iranom. Neke od preporuka odnosile su se na to kako SAD može direktno napasti iransku nuklearnu infrastrukturu ili pomoći Izraelu oružjem i obavještajnim podacima da izvede ovu misiju ako to bude potrebno.

Studija sasvim jednostavno postavlja pitanje: “Šta bi Sjedinjene Američke Države trebale učiniti u vezi s Iranom?”

Međutim, Washington se suočava s teškoćama u pronalasku dobrog odgovora na to pitanje gotovo 40 godina. Iran već dugo predstavlja zbunjujuće pitanje koje nosi niz izazova za SAD i njegove interese na Bliskom istoku.

Velike koristi od američkih grešaka

Od uspjeha Iranske revolucije 1979. godine, mnogi iranski čelnici smatraju SAD svojim najvećim neprijateljem iz ideoloških, nacionalnih, sigurnosnih i historijskih razloga, dok američka elita vjeruje da Iran neprestano radi na ugrožavanju američkih interesa i utjecaja širom Bliskog istoka.

Iran je imao velike koristi od američkih grešaka i nepromišljenog vojnog uplitanja u regiji, što je i dovelo do okupacije Afganistana i Iraka gotovo dva desetljeća. U međuvremenu, američke nacionalne obavještajne procjene o Iranu od 2007. godine upozoravaju da će Teheran vjerojatno steći sposobnost proizvodnje nuklearnog oružja u nekom trenutku u sljedećem desetljeću.

Nakon velikog iranskog raketnog napada na izraelske vojne i obavještajne objekte 1. oktobra, koji je pokrenut kao odgovor na izraelski zračni napad na Teheran 31. jula, sve je više znakova da bi uskoro moglo doći do većeg izraelskog napada na Iran.

Izraelski dužnosnici izjavili su da se razmatra mogućnost napada na iranska nuklearna postrojenja, pogone za proizvodnju nafte te telekomunikacijski i bankarski sektor, kao i “ciljanih ubistava” ključnih osoba koje vode zemlju, a jedan visokopozicionirani sigurnosni dužnosnik direktno je zaprijetio atentatom na vrhovnog vođu Alija Khameneija.

Stručnjaci očekuju da će svaki takav napad dobiti podršku SAD-a, bez obzira na javno protivljenje takvim potezima koje se moglo čuti u izjavama predsjednika Josepha Bidena prije nekoliko dana.

Punomoć za Izrael

Mogućnost dalje eskalacije u regionalnom ratu na Bliskom istoku navela je stručnjake da se prisjete nekih izvještaja, pod pretpostavkom da trenutni put eskalacije odražava ono što je navedeno u studiji Brookings instituta, koja je napisana kako bi pružila preporuke o tome kako sačuvati američke interese u suočavanju s Iranom.

Spomenuta studija fokusirala se na to da se Izrael iskoristi kao efikasan posrednik za ostvarivanje interesa zapadnih zemalja predvođenih SAD-om, jer se time pruža mogućnost za nastavak uvjerljivog poricanja nakon što se počine napadi na Iran koji izazivaju međunarodnu osudu, odnosno uništi ekonomija i glavne infrastrukture te zemlje u napadima koji se smatraju nezakonitima prema međunarodnim zakonima.

Ovakva politička opcija ima za cilj uništiti glavna iranska nuklearna postrojenja u nadi da će to značajno odgoditi sposobnost Irana da proizvede nuklearno oružje. Međutim, u ovom slučaju, najlakša opcija za Washington možda bi bila da ohrabruje, podstiče, a možda i pomogne Izraelcima da sami izvedu udare, u nadi da će SAD biti pošteđen međunarodnih kritika i iranske odmazde.

Iran je već decenijama uključen u sve strategije američke nacionalne sigurnosti kao jedna od četiri konkurentske sile za SAD, zajedno s Kinom, Rusijom i Sjevernom Korejom. Iako su njegovi vojni kapaciteti najograničeniji među te četiri zemlje, Iran se i dalje smatra jednom od najnaprednijih vojnih sila na Bliskom istoku, gdje mu jedino konkuriraju sposobnosti Izraela.

Budući da u Iran pristižu sve veće kineske investicije i da se pridružio Šangajskoj organizaciji za saradnju koju vodi Peking, Inicijativi Pojas i put i BRICS-u, ekonomski razvoj Irana koji ne zavisi od zapadnog svijeta, te razvoj vlastite domaće vojne industrije smatraju se velikim izazovima za zapadne interese.

Iran je uspio izgraditi mrežu regionalnih savezništva unutar Libana, Iraka, Jemena i Gaze, gdje je bio jedini regionalni akter koji podržava paravojne grupe koje se protive američkim interesima i izraelskoj hegemoniji. Od početka ukrajinskog rata, Iran je isporučio Rusiji hiljade bespilotnih letjelica i stotine balističkih projektila, što ga je izložilo dodatnim zapadnim i američkim sankcijama.

Skupe alternative

Studiju Brookings instituta napisalo je šest istraživača: Kenneth M. Pollack, Suzanne Maloney, Daniel L. Byman, Michael E. O'Hanlon, Martin S. Indyk i Bruce Riedel, a kasnije je objavljena u knjizi koju je izdao institut.

Svi su oni radili na visokim državnim pozicijama u različitim američkim odjelima u State Departmentu, Pentagonu, obavještajnim službama i Bijeloj kući. Neki od njih i danas rade u nekoliko uglednih istraživačkih instituta u Washingtonu. Martin Indyk, jedan od autora studije, preminuo je prije nekoliko mjeseci.

U uvodu studije stručnjaci su o sebi rekli: “Zajedno imamo oko 120 godina iskustva u radu na pitanjima koja se tiču Irana, unutar i izvan američke vlade.”

U uvodu studije, koja je predstavila gotovo devet scenarija, stoji: “Ako ste se jutros probudili pitajući se koji je najbolji način za napad na Iran, ova knjiga pruža odgovor na to”. U studiji se razmatra nekoliko scenarija, a četiri su posebno zanimljiva: izvođenje direktnih američkih napada na nuklearnu infrastrukturu, pružanje sve moguće pomoći Izraelu da izvrši napade, invazija na Iran, okupacija Teherana i promjena režima, te pomoć u izvođenju vojnog udara unutar iranske vojske.

Studija otkriva da bi invazija nanijela ogromne troškove Washingtonu, jer bi čak i direktan američki zračni napad odgodio iranski nuklearni program za najviše godinu ili dvije i mogao bi zapaliti regiju zbog nepromišljenog iranskog odgovora. Izraelski napad nosio bi iste rizike, ali s manjim izgledima za uspjeh.

Obama nije poslušao scenarije koji se tiču Irana. Umjesto toga, njegova administracija se fokusirala na ono što je studija smatrala kombinacijom uvjeravanja, prijetnji i obećanja. Predsjednik Obama je 2015. godine uspio postići diplomatski dogovor s Iranom u vezi s njegovim nuklearnim programom, u čemu je učestvovalo i pet velikih zemalja: Njemačka, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina.

Međutim, ta diplomatska alternativa je propala zbog bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, koji se povukao iz sporazuma 2018. i uveo dodatne sankcije protiv Irana.

Danas, nakon više od četiri decenije, tačnije od uspjeha revolucije u Iranu 1979. godine, Washington nije bio u stanju obuzdati Iran i nije pronašao odgovor na pitanje: “Koji je put do Perzije?”