Hadžiomerović: Vrijeme ne liječi ratne rane, nego moralni istup i iskupljenje počinitelja

Taktika selektivnog sjećanja se redovno koristi u svrhu manipulacije masa kojima je ustvari nanesena najveća bol, kaže Amina Hadžiomerović, postdoktorska istraživačica na projektu ‘Facing Srebrenica’ na Univerzitetu u Amsterdamu.

Rat na području Balkana je nanio jednu veliku moralnu povredu za koju treba čitav jedan životni vijek (ili ozbiljno pokajanje počinitelja) da joj se stane u kraj, smatra Amina Hadžiomerović (Anadolija)

„Pojam ‘Srebrenica’ je sam od sebe metafora koja utjelovljuje više različitih značenja; od brutalnog sakaćenja porodičnih stabala, do iskorjenjavanja autohtonog naroda s njihovih vjekovnih ognjišta, do samog pojma ‘veleizdaje’ koja se odigrala u Srebrenici, kako od prvih komšija, koji u našoj bosanskoj kulturi imaju jedno posebno mjesto, tako i humanitarna veleizdaja međunarodne zajednice“, kaže Amina Hadžiomerović, postdoktorska istraživačica na projektu „Facing Srebrenica“ na Univerzitetu u Amsterdamu. „Srebrenica, odnosno pokolj koji se tamo desio, je jedno posebno sjećanje u kolektivnoj svijesti Bošnjaka s kojom se generacije identifikuju. Kao takva metafora nadilazi granice patnje jednog lokalnog stanovništva, te predstavlja nasilje nad cijelim bošnjačkim narodom“.

Rat na području Balkana je nanio jednu veliku moralnu povredu za koju treba čitav jedan životni vijek da joj se stane u kraj, kaže Amina Hadžiomerović (Ustupljeno Al Jazeeri)

Disertaciju na temu uticaja nerazriješenog pitanja nestalih iz bosanskog genocida na svakodnevne živote, identitete, sjećanja i migracijske tokove preživjelih porodica, odbranila je na RMIT Univerzitetu u Melbourneu, nakon čega se vratila u Evropu. Kao neko ko je odrastao u post-genocidnom društvu Bosne i Hercegovine, posvetila se istraživačkom radu i dubljem razumijevanju kolektivne traume koja se duboko otisnula na njenu i generaciju njenih roditelja.

  • Kako komentirate podatak da se u Bosni i Hercegovini još uvijek traga za gotovo 7.626 nestalih osoba i kako gledate na to transgeneracijsko naslijeđe genocida?

– Iako ta brojka sama po sebi zvuči strašno (i jeste), mislim da je trebamo sagledati u širem kontekstu nestalih u Bosni i Hercegovini tokom rata ‘90-ih, gdje je broj nestalih osoba procijenjen između 32.000 i 34.000. Uzimajući to u obzir, mislim da je bitno naglasiti da je Bosna i Hercegovina, sa svim svojim političkim (ne)uređenjem i neslaganjima, ipak postigla jedan veliki pomak u pronalasku posmrtnih ostataka nestalih osoba, što rijetko koja postkonfliktna država može da kaže za sebe. Za primjer bih uzela jednu Šri Lanku, koja je od 2018. godine uspjela pronaći posmrtne ostatke samo 25 osoba naspram procijenjenih 17.000 do 20.000 nestanaka. Još jedna bitna stvar jeste ta da bez srebreničke katastrofe ovaj stepen pronalaska posmrtnih ostataka nestalih osoba bi bilo teško zamisliti, a na tome treba onako ironično ‘zahvaliti’ međunarodnoj zajednici koja svoj humanitarni propust u Srebrenici nastoji i dan danas kompenzirati kroz izuzetnu finansijsku i naučnu pomoć u nastojanjima da se nestali u Bosni i Hercegovini, odnosno njihova tijela pronađu.

S druge strane, kroz svoj istraživački rad, koji je zasnovan prije svega na etnografskom radu s porodicama nestalih, uvijek se zalažem protiv kvantificiranja nestalih i poginulih u ratu, s obzirom na to da takav pristup ljudskim životima dodatno depersonalizira zločin i žrtvu kao jedinku koja je zaista posebna u očima njihovih najmilijih. Kada bismo pokušali da kvalitativnije gledamo na izgubljeni život i rezonancu gubitka u njegovom društvenom, psihološkom i generacijskom kontekstu, tek tad, vjerujem, mogli bismo pobliže pojmiti raspon tragedije kakva je Srebrenica.

  • Kako objašnjavate sve češće selektivno sjećanje na žrtve?

– U Bosni i Hercegovini postoji nekoliko slojeva ovog fenomena: od etničkog, preko regionalnog, do lokalnog i individualnog sjećanja, za koje svaki služi određenoj političkoj agendi. Ali u širem smislu, selektivno sjećanje na žrtve ratnih zločina je retorika koja ulazi u sastav ‘ratova sjećanja’ na osnovu kojih grupe od interesa dalje konstruišu svoj identitet žrtve i pripadništva, koji je ustvari baziran na strahu od onog drugog. Jedno od oružja kojem se sve strane ‘razbacuju’ su brojke (nestalih i ubijenih) i nastojanje da se drugi matematički nadjača. Tako žrtve bivaju izuzete iz sjećanja njihovih najmilijih i postaju vlasništvo vladajućih političkih klasa, koje dalje izuzimaju, teško povraćen, dignitet žrtvama zarad svojih političkih ciljeva. Nažalost, taktika selektivnog sjećanja se redovno koristi u svrhu manipulacije masa kojima je ustvari nanesena najveća bol, te ista pothranjuje strah od drugog i doprinosi daljem društvenom razdoru.

  • Kako ocjenjujete proces izgradnje mira na Balkanu?

– Teško mi je (pr)ocijeniti proces izgradnje mira, jer pojam mira na Balkanu iskustveno nisam proživjela, s obzirom na to da sam rođena u ranom poraću, te s tog gledišta nemam referentnu tačku s kojom bih mogla porediti koncept mira i mirnog suživota na Balkanu, kakav recimo ima generacija mojih roditelja. Međutim, ono što mogu da komentarišem jeste rapidno rastući trend neofašizma u regiji, a ono što me najviše zabrinjava jeste da on cvjeta među omladinom. U posljednje dvije-tri godine, svjedočili smo brojnim izljevima ekstremističkog nacionalizma, posebno u Srbiji i bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska. To je primjetno od grafita koji veličaju srpske ratne zločince, zatim komercijalnih rekvizita koji slave srebrenički genocid, do svakodnevnog govora mržnje na društvenim mrežama i lokalnim medijima. U Bosni i Hercegovini ovakvo ponašanje kulminira u posve novu fazu genocida, koju je kolega Hariz Halilović prigodno nazvao ‘trijumfalizmom’, a jako dobro opisuje pojavu glorifikovanja zločina i zločinačkih umova iza njih.

  • Koliko je opasno za društvo izjednačavanja žrtve i agresora?

– Izjednačavanje žrtve i počinitelja zločina je jedan rak koji paralelno s kolektivnom traumom metastazira u vjerovatno svim postkonfliktnim društvima sve dok se moralnoj relativizaciji zločina ne stane na kraj, te dok počinitelj javno ne prizna krivicu i ne izrazi pokajanje za počinjeni zločin. Najbolji primjer relativizacije nasilja je u Prijedoru, gdje se porodice godinama bore da podignu spomenik svojoj izginuloj djeci, a lokalne vlasti se poigravaju s njima davajući dopuštenje za izgradnju spomenika ‘za svu djecu poginulu u svim ratovima’. Izjednačavanje žrtve i agresora sigurno ne pridonosi normalizaciji odnosa između bivših zaraćenih strana, niti vremenom gubi na svojoj značaju – upravo obrnuto. I baš tome mi i svjedočimo u Bosni i Hercegovini, gdje tenzije rastu proporcionalno našoj vremenskoj distanci od rata koji nam je nanio rane. Dakle, pouka je da vrijeme ne liječi ratne rane, nego moralni istup i iskupljenje počinitelja.

Prepoznavanje nesrazmjerne dinamike moći, nejednakosti i odgovornosti u kontekstima nasilja je ključno za pravedan pristup i tretiranje zločina, te prvi korak ka eventualnom pomirenju. Također, mislim da danas postoji opasnost od ‘alternativnih mirotvoraca’ čija promocija lažne priče o pomirenju kroz međusobno prepoznavanje (‘izjednačavanje’) grešaka i jednih i drugih, kreira jedan zavaravajući narativ koji jednači patnju te zamagljuje razliku između onih kojima je istinski nanesena moralna nepravda i onih koji su istu počinili. Ovaj primjer konkretno vidimo u današnjem, ali historijskom slučaju između Palestine i Izraela. Ovo je jedna opširna tema koja ima implikacije za transgeneracijsko procesiranje ratnih trauma, kako među potomcima žrtava, tako i među nadolazećim generacijama počinitelja kojima je psihološki izazov priznati krivicu za zločine njihovih predaka, s obzirom na to da to implicira njihovu vlastitu identifikaciju sa ‘zlom’ i ‘zločinom’.

  • Kako korištenje vizuelnih medija može biti u službi sjećanja?

– Ovo je upravo jedno od pitanja s kojim se bavim u posljednje vrijeme kroz svoj istraživački rad, s fokusom na fotografiju i film kao vizuelni posrednik u (pod)sjećanju na genocid i njegovo transgeneracijsko ‘razlijevanje’. Mislim da je vjerovatno najveća vrijednost vizuelnog medija u službi sjećanja na magnitudu ljudske patnje njegov kapacitet da ‘neizrecivo’ prevede u svarljiv materijal i prepoznatljiv vizuelni vokabular s kojim možemo raditi. Recimo, u intimnom kontekstu sjećanja na nestale, naučila sam mnogo o vrijednosti fotografije, te kreativne manipulacije istom, koju porodice nestalih koriste kao platformu preko koje usuglašavaju svoja sjećanja i nerazriješene emocije prema gubitku svojih najmilijih. Jedan izvanredan primjer je rad našeg umjetnika Enesa Žuljevića (na primjer, Thereafter i Trapped in a Loop), kroz koji dočarava ograničenost vizualnog sjećanja te potrebu porodica da ga zabilježe i zadrže u njegovom izvornom obliku.

Pored toga, još jedna jedinstvena kvaliteta vizuelnog medija je kapacitet da dopre do šire i raznolike publike, te tako podigne svijest o sjećanju na zločin i ljudski gubitak, te samim tim edukuje šire mase o historijskoj patnji jednog naroda. Jedan od bliskih nam primjera je film Quo Vadis, Aida?, koji je, mimo svih kritika i hvale, ipak svojim plasmanom na međunarodnu scenu zaista proširio poruku o onome što se desilo u Bosni i Hercegovini. U samoj srži, vizuelni medij omogućava formiranje kulturološke imaginacije i kolektivnog sjećanja na historijski događaj od značaja.

  • Koja su Vaša predviđanja i očekivanja kada je riječ o Zapadnom Balkanu?

– Vjerujem i istinski se nadam političko-ekonomskoj renesansi na Zapadnom Balkanu, ali tek u nekoj dalekoj budućnosti, kada se ratni sentimenti i zamor stišaju s nadolazećim generacijama koje ga nisu iskusile. Koliko god mi polemisali o zakopavanju proverbijalnih ratnih sjekira, kretanju naprijed, i slično, zaista je u jednu ruku sebično i nefer tražiti to od onih koji su iskusili neizrecivu patnju od komšijske ruke. Kako tražiti od jedne majke ili oca kojima su oduzeta njihova djeca na najsvirepiji način da se poklone, oproste i/ili zaborave. Rat na području Balkana je nanio jednu veliku moralnu povredu za koju treba čitav jedan životni vijek (ili ozbiljno pokajanje počinitelja) da joj se stane u kraj. Dok god je vlast podijeljena kako jeste, dok god njome vladaju oni koji se već godinama rotiraju s jedne fotelje na drugu i dok god se ta ista vlast zasniva na retorici ‘mi protiv njih’, tako se i ovaj bolni status quo u kojem se nalazimo već 30 godina neće promijeniti. A ako se ovo pitanje tiče mogućnosti ponovnog rata, pozivam se na sablasni naslov zbirke naše poetese Dijale Hasanbegović: Neće biti djece za rat.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada