Mićanović: Pitanje je da li Republika Srpska zaista želi secesiju

„Međuetničke i međureligijske tenzije rastu, državne kase su uglavnom prazne, kulturni sadržaj se kreira na Instagramu i TikToku, naši đaci kontinuirano bilježe loše rezultate na PISA testiranjima, stanje u zdravstvu je zabrinjavajuće, redovi ispred konzularnih odjeljenja stranih ambasada su sve duži, jedni drugima prijetimo vojnim akcijama, a evropska perspektiva, kao svjetlo na kraju tunela, sve je dalja. Nije dobro“, kaže Anđela Mićanović, doktorantkinja na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Luksemburgu.

Sagovornica ispituje političke, institucionalne i geopolitičke faktore i aktere koji su uticali na proces donošenja odluka i usvajanja strategija za Jugoistočnu Evropu u Evropskoj uniji, a koji su (in)direktno doprinijeli demokratskom nazadovanju i usponu desnice i populizma u regionu.

• Koliko je region zapravo odmakao od ratnih ‘90-ih?

– U posljednjih 30 godina suočili smo se sa brojnim izazovima u nastojanju da konsolidujemo političke i ekonomske institucije, da se izborimo sa međuetničkim tenzijama i da postanemo dio evropske porodice u kojoj se naši glasovi jače čuju. Sa pozitivne strane, neke zemlje su se pridružile evroatlantskom bloku, počinju na primjeru da uče da vjeruju u smjenjivost vlasti, građanski aktivizam sve je jači, a kritička misao bolje se čuje. Međutim, kao što rekoh ranije, situacija je daleko od dobre. Ustavna uređenost i integritet Bosne i Hercegovine se osporavaju, nezavisnost i integritet Kosova su pod znakom pitanja, dok desničarske populističke i nacionalističke stranke dominiraju političkom arenom u Crnoj Gori i Srbiji, dijeleći javnost oko ranijeg pitanja na koje je trebalo staviti tačku 2006. godine. Ostatak regiona suočava se sa neprestanom političkom krizom i klizi nazad ka autoritarizmu. Doživjeli smo da su naši napori da održimo mir i stabilnost poljuljani na različite načine – od korupcijskih skandala, preko etničkih i vjerskih podjela, do manipulacije slabim institucijama i klijentelističkom politikom. Stanje, na sreću, nije ratno, ali je napredak ograničen.

• Koliko su opasne etnonacionalističke politike?

– Mjerimo ih, nažalost, hiljadama poginulih, devastiranom ekonomijom, nedostatkom radnih mjesta, siromaštvom, gubitkom kvalifikovane radne snage, porušenim kućama i putevima… Regionom i dalje vladaju hibridni režimi u kojima politički preduzetnici koriste društvenu polarizaciju da zadrže vlast. Ako isključite televiziju i pogledate oko sebe, sigurno ćete uočiti da imate barem jednog prijatelja muslimana ili hrišćanina, Albanca ili Hrvata i da se negdje van granica regiona odlično razumijete, možda i bolje nego sa nekim koga, po ustaljenim normama i političkim receptima, smatrate bližim. Ako, onda, opet uključite televiziju, lako će vas ubijediti da ne vidite dobro svojim očima. Vama i meni očigledno nije važno koje smo vjere ili nacije. Važna je zajednička želja da ovim intervjuom skrenemo pažnju na važne teme od kojih zavisi naša budućnost. Kad bismo se više povezivali i pomagali jedni drugima, oslobođeni vještački kreiranih podjela, živjeli bi mnogo bolje – i Vi u Bosni i Hercegovini i ja u Crnoj Gori.

• Kako komentarišete proces evropskih integracija zemalja Zapadnog Balkana?

– Evropska unija je 2024. godine u fundamentalno drugačijoj poziciji u pogledu proširenja uopšteno, a posebno Zapadnog Balkana, u poređenju sa entuzijastičnom politikom proširenja koja je prevladavala prije 20 godina. Naši političari su, nevoljni da sprovedu promjene koje su se očekivale i koje su nam obećavali, preuzeli egzistencijalni rizik da se vrata proširenja EU zatvore.

I baš se to i desilo. Evropska unija se od 2013. godine i posljednjeg proširenja suočila sa migrantskom krizom, pandemijom, jačanjem desnice unutar svog dvorišta, ekonomskom krizom i konačno ratom u Ukrajini koji je pokrenuo tektonske promjene na svjetskoj geopolitičkoj mapi. To se odrazilo na usporavanje pregovora sa Crnom Gorom i Srbijom, te odgađanje početka pristupnih pregovora sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom. Istovremeno, naši politički preduzetnici neprestano iskorišćavaju evropske integracije u političke i izborne svrhe, znajući da mi, građani i građanke, sanjamo o tome da budemo njen dio, a da će, paralelno, nakon izbora imati druge prioritete, a neće biti ni naročito podstaknuti od strane Evropske unije da isporuče obećano. Tako jedni druge zavaravamo, bez jasne strategije kuda idemo, a budućnost je sve neizvjesnija. Međutim, stanje na Zapadnom Balkanu direktan je proizvod ne samo unutrašnjih borbi već i politika koje su sprovodili različiti politički akteri na nivou EU – od nejasne strategije i podijeljenosti po pitanju demokratizacije i integracije jugoistočne Evrope, preko nerazumijevanja racionalnih kalkulacija regionalnih političara o tome kako da učvrste svoju vlast, do podijeljenosti u pogledu svojih političkih odgovora na porast desničarskog populizma i autoritarizma među svojim državama članicama, i odgovora na političke izazove koji dolaze sa ulaskom sila poput Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i Kine.

Neodlučnost EU i njena nedovoljna posvećenost, njen „ucjenjivački karakter“ kako ocjenjuju mnogi političari širom regiona, te neispunjavanje date riječi doprinijeli su padu povjerenja u EU i kod građana u nekim od zemalja regiona. Sjetimo se da je Skoplje podnijelo velike žrtve da bi otvaranje pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom 2019. godine bilo odgođeno, a Bosna i Hercegovina je, recimo, dobila status kandidata za članstvo tek šest godina nakon predaje aplikacije, a neposredno nakon početka rata u Ukrajini, što, između ostalog, ukazuje na širi geostrateški element. Dodatno, potreba za stabilnošću i posljedična podrška stabilokratama i autokratama u regionu je doprinijela ovakvoj situaciji, zbog čega građani gube vjeru da na Balkanu može ikad biti bolje. Ipak, možemo primijetiti da je zainteresovanost Evropske unije za crnogorsko članstvo značajnija nego ranije, iako je pitanje hoće li postojati konsenzus oko proširenja i da li će crnogorske vlasti moći da sprovedu zahtjeve do kraja u razumnom roku. Svakako, prisutnost EU u crnogorskom javnom životu i otvorena zainteresovanost za potencijalno članstvo doprinosi stabilno visokom nivou podrške učlanjenju u EU i vjeri da se uloženi napori isplate.

• Kako gledate na jačanje ekstremne desnice u Evropi i šta to može donijeti regionu?

– Evropska unija nije pronašla način da stabilizuje rast ekstremne desnice u svom dvorištu, koja, između ostalog, u Italiji šalje fašističke pozdrave. Trebaće mnogo strpljenja, političke mudrosti i umijeća, ali i sreće da se iz ove situacije nađe mirno rješenje. Jačanje ekstremne desnice u Evropi i njen uticaj na region može se dobro vidjeti na primjeru Bosne i Hercegovine. Recimo, Milorad Dodik je vidio novi prostor za političko djelovanje. Prirodno je da Dodik, kog zvanični Brisel ne podržava u njegovim secesionističkim nastojanjima, partnera traži negdje drugdje. Ono što nije očekivano je da taj partner (mađarski Fidesz) sjedi u evropskim institucijama, gdje ima veliku i rastuću moć. Dodatan izazov je i to što u našem regionu do sada euroskeptične partije nisu bile u fokusu, što znači da je taj politički prostor bio slobodan. Što smo bliži članstvu, a i u nasušnoj potrebi da mobilišu glasače, desne partije u regionu će se vjerovatno okretati euroskepticizmu kao u okviru Evropske unije razrađenoj, a prilično novoj ideji na našim prostorima, koja do sada, kada je nivo povjerenja u EU bio visok, nije mogla imati podršku velikog broja građana i građanki. Ovo će biti pojačano i ulaskom novih fondacija na političko tržište i njihovim uticajem na civilno društvo. Konačno, kada je Evropi najpotrebnije da se održi mir i stabilnost u dijelovima u kojima je to još uvijek moguće, najvažnije joj je da ima stabilnu pregovaračku strukturu koja upravlja državnim sistemom i može da realizuje ono što obeća.

• Kako komentarišete stanje u Bosni i Hercegovini, a posebno odnos vlasti entiteta Republika Srpska?

– Pitanje je da li Republika Srpska zaista želi secesiju. Ukoliko se entitet otcijepi, podložniji je političkim i ekonomskim napadima spolja, lakše ga je izolovati, a gubi i instrumente ucjene kojima osigurava evropske fondove. Istovremeno, Srbija je jasno stavila do znanja da ne želi pripajanje Republike Srpske, a svakako, u trenutnoj konstelaciji odnosa, šalje izdašnu ekonomsku pomoć. Konačno, u okviru Bosne i Hercegovine pozicija Republike Srpske u međunarodnoj zajednici je značajnija, jer entitet ima važnu upravljačku moć u okviru zajedničke države dok nesmetano donose odluke na nivou Republike Srpske.

• Kakva su Vaša očekivanja i predviđanja kada je riječ o Zapadnom Balkanu?

– Svi problemi o kojima ste me pitali su kompleksni i mogu se sagledati iz još mnogo različitih uglova. Iz pozicije građanke, ne očekujem da nam probleme rješavaju oni koji su ih godinama stvarali ili su propustili priliku da ih riješe, ali mi iznova baš njih biramo. Iz perspektive međunarodne zajednice koja na Balkanu, važnom geopolitičkom uporištu, oduvijek igra važnu ulogu, u nemirnim vremenima stabilnost pružaju predvidivi igrači. Pitanje je samo kada ćemo i mi i međunarodna zajednica da razumijemo da, kod onih predvidivih koje smo već upoznali, borba za moći, interesom i novcem ne ide pod ruku sa borbom za javni interes, a da im je mir samo valuta za trgovinu u naturi.

Vjerujem da ćemo ekstremne desničare zajednički uspjeti da marginalizujemo u određenoj mjeri, ali ne vjerujem da ih je u narednom periodu moguće eliminisati sa političke scene u potpunosti. Ako ih želimo pobijediti, borba protiv autoritarnih partija, režima i vrijednosti mora biti primarni cilj progresivnih snaga. To znači i da partije, civilni sektor i međunarodne organizacije svoje članove i partnere pozovu na odgovornost kada promovišu ekstremno desne narative ili vladaju u koalicijama sa radikalno desnim strankama. Upravo suprotno od onoga što imamo danas – da se savezi sa ekstremnim desničarima sklapaju kako bi se zadržalo mjesto u vlasti. To moramo mijenjati. Konačno, kad se ljudi suočavaju sa izazovima i podnose žrtve, oni traže ideje i vođstvo. Žele da znaju šta političari mogu učiniti, kakva je njihova vizija za budućnost i zašto bi ih trebali podržati. Progresivne snage moraju naći odgovore na ta pitanja i pružiti regionu jake i stabilne lidere. Vjerujem da postoji nova generacija mladih političara oslobođena prošlosti koja može da nas vodi tim putem.