Kako je novinarstvo novog doba u Gazi postalo žrtva grupnog mišljenja

Istraživanje putem otvorenih izvora podataka ključno je za izvještavanje o Gazi, ali pritisak konformizma pogoduje propagandistima.

Palestinci nose svoje stvari dok napuštaju bolnicu Al-Ahli, nakon eksplozije u toj bolnici koju su koristili kao utočište (AP)

Piše: Lorraine Mallinder

Deset dana od početka brutalnog izraelskog rata u Gazi, snimak u trajanju od nekoliko sekundi na kojem se vidi projektil kako eksplodira na noćnom nebu postao je središte žestoke rasprave. Izrael je tvrdio da je ovaj kratki snimak, koji je Al Jazeera snimila 17. oktobra, u 18:59:50  sati, pokazao da je greškom ispaljena palestinska raketa odgovorna za razornu eksploziju u bolnici Al-Ahli koja se dogodila pet sekundi kasnije.

Istrage Al Jazeere i The New York Timesa pokazale su da projektil o kojem je riječ nije imao nikakve veze s bolničkom tragedijom. Ali, do tada je teorija da je eksploziju uzrokovala palestinska raketa zaživjela vlastitim životom, podržana istraživačima OSINT-a (obavještajni podaci iz otvorenih izvora) i komentatorima privučenim grupnim mišljenjem (engl. groupthink) i sklonošću potvrdi (engl. confirmation bias). [OSINT u praksi obično znači informacije koje se nalaze na internetu, ali tehnički sve javne informacije spadaju u kategoriju OSINT-a bilo da se radi o knjigama ili izvještajima u javnoj biblioteci, člancima u medijima ili izjavama u saopštenju za javnost. Grupno mišljenje je fenomen koji se javlja kada grupa pojedinaca postigne konsenzus bez kritičkog obrazloženja ili procjene posljedica ili alternativa, dok je sklonost potvrdi sklonost da vidimo ono što želimo vidjeti.]

Ovo je važno. Prije ovog sukoba, OSINT novinarstvo je već bilo dobro uspostavljeno, donoseći novu oštrinu u izvještavanje o događajima na mjestima kao što su Kamerun, Sirija, Ukrajina i Jemen. Organizacije poput Bellingcata i Forensic Architecture dobile su pohvale za vraćanje primata činjenicama nad mišljenjem, pomažući razotkrivanju ratnih zločina.

U Gazi je ovaj trend dosegao vrhunac. Strani mediji, isključeni iz zone sukobe, sve su više ovisni o materijalima iz otvorenog izvora, uključujući i snimke Al Jazeere, jedine globalne medijske organizacije sa dosljednim prisustvom u Gazi tokom rata.

OSINT je doveo do značajnih otkrića, među kojima je i ono Al Jazeerine jedinice za provjeravanje činjenica Sanad, koja je demantovala izraelsku tvrdnju da se ispod bolnice Al-Shifa nalazi Hamasov tunel, te pokazala je kako su ubijani Palestinci koji su bježali sa sjevera Gaze dok su se nalazili na veoma „sigurnim rutama“ kojim su im izraelske snage rekle da idu.

Ali, kako pokazuje slučaj bolnice Al-Ahli, ovaj rat je, također, donio nove izazove za ovo polje koje se ubrzano razvija. Da bismo razumjeli kako su praktičari OSINT-a posrnuli u ovom ratu, Al Jazeera je razgovarala sa Idreesom Ahmadom, pomoćnikom urednika u New Lines Magazineu i šefom katedre za novinarstvo na Univerzitetu u Essexu.

  • Pisali ste o tome kako je istraživanje putem otvorenih izvora podataka ponovno oživjelo izvještavanje iz ratnih zona. Izgleda da posebno značajnu ulogu ima u Gazi, gdje stručnjaci za otvorene izvore privlače veliku pažnju javnosti na internetu. Šta Vi mislite o tome?

– OSINT pejzaž se dosta promijenio tokom godina. U slučaju Sirije, OSINT zajednica je uradila veoma ozbiljan posao, povezan sa pokretanjem istraga o ratnim zločinima. Ali, u Gazi se dešava suprotno. Vidjeli smo anonimne profile koji postavljaju upitne informacije, dajući ih u obliku i estetici OSINT-a, ali bez strogosti. Ove informacije se brzo šire, postajući neki vid grupnog mišljenja, što potom otežava bilo kome da se tome usprotivi.

  • Možemo li detaljno objasniti šta se desilo s bolnicom Al-Ahli. Zašto je ona važna?

– Slučaj Al-Ahli je značajan. Važno je to da se dogodio u kontekstu mnogih sličnih napada na bolnice. Opravdanje je bilo da su bolnice ili korištene za pokretanje napada ili kao sjedište Hamasa. Zanimljivo je da je prva pretpostavka u medijima bila da je Izrael kriv.

  • Možete li opisati kako je došlo do preokreta?

– Počelo je s nekoliko anonimnih OSINT profila, koji su se činili preciznim i strogim, što su karakteristike koje se povezuju s OSINT-om. Jedan je analizirao Al Jazeerin livestream projektila koji je eksplodirao u zraku, sugerišući da su koordinate rakete bile tačno iznad bolnice, što je bez sumnje podržavalo teoriju da je palestinska raketa eksplodirala u zraku i potom izazvala eksploziju na tlu. Drugi je uzeo drugi snimak i izveo isti zaključak.

  • Zar veliki dio fokusa nije, također, bio usmjeren na OSINT vizualne prikaze bolničkog voznog parka, s kraterom koji je izgledao isuviše mali za zračni napad?

– Da. Nakon što su inicijalni anonimni profili iznijeli svoju teoriju, odjednom su svi počeli ishitreno nagađati da je izraelska verzija događaja tačna. To je pokrenulo neki vid grupnog mišljenja gdje su se svi bavili nagađanjem i deduktivnom logikom kako bi potkrijepili tu teoriju bez ikakvih fizičkih dokaza.

  • Možete li to pojasniti? Kako se razvilo grupno mišljenje?

– Jasno je da niko od nas nije direktno svjedočio napadu. Ali znamo da je percipirana strogost OSINT zajednice postala osnova za teoriju zasnovanu na grešci.

Jedna od stvari koja se dogodi kada tzv. stručnjake citiraju je ta da se njihova reputacija vezuje za teoriju, koju potom podržavaju drugi stručnjaci. Ovo je došlo do tačke u kojoj je cijenjena ličnost u OSINT zajednici podijelila snimak The Wall Street Journala koji je tvrdio da prikazuje raketu iz više uglova i veoma uvjerljivo je rekao da je ona uzrokovala eksploziju. A kako je pokazao izvještaj The New York Timesa, to, bez sumnje, nije bilo tako.

  • Da, to je bilo značajno, zar ne? The New York Times je govorio da ‘raketa’ uopće nije palestinska. Bio je to projektil lansiran iz blizine centra Željezna kupola u Izraelu koji je eksplodirao nekoliko kilometara od bolnice Al-Ahli. Bez sumnje, razlog za povratak na početak?

– Stvar je u tome da, jednom kada je The New York Times istupio i demantovao izraelsku tvrdnju da je projektil na snimku Al Jazeere uzrokovao eksploziju, ljudi su počeli tražiti nove racionalizacije kako bi se držali svog zaključka. To je suština teorije zavjere.

  • Kakav zaključak možemo izvući iz svega ovoga?

– Ovo povlači za sobom ozbiljna pitanja o ovim veoma pouzdanim sudovima. Nisu žurili priznati da su sve potpuno pogrešno shvatili. Ili možda sačekati sa sudom do istrage ili nečega sličnog. AP je, na primjer, objavio vlastitu istragu otvorenog izvora, u suštini ponavljajući postojeće teorije, koristeći istu grupu revnosnih stručnjaka. Kada je ova priča propala, okrenuli su se novoj grupi stručnjaka – manjoj i manje vjerodostojnoj – koja je spremna podržati tezu o ‘paloj raketi’.

Stvar je u tome da je sve ovo uspješno stvorilo nejasnu situaciju okruženu dezinformacijama. Očito je da je Izrael napadao bolnice u to vrijeme. Ali, mi sada imamo veliki upitnik iznad tog jednog događaja. Ako postoji sumnja u vezi s ovim događajem, to nekako baca sumnju i na svaki drugi incident.

  • Bolnica Al-Ahli je na neki način postala mjerilo kojoj strani treba vjerovati, zar ne? Mislite li da se klatno jednostavno zaljuljalo na drugu stranu?

– Da, a čak je i The New York Times otišao dalje nego što je bilo potrebno. Njihova istraga je bila čvrsta. Čak su i oni osjećali obavezu riječima podržati teoriju o pogrešno ispaljenoj raketi. Nisu se trebali upuštati u nagađanja. Možda su iz razloga što su je demantovali, osjećali da trebaju dati neku vrstu ustupaka toj teoriji, pa su govorili da je palestinska raketa možda odgovorna, aludirajući na snimak mnoštva palestinskih raketa koje su ispaljene u tom predjelu, ističući da period nakon nije izgledao kao izraelski zračni napad i da Hamas nije pružio dokaze.

  • Dakle, imamo jedan jasan element: da projektil na snimku nema nikakve veze s eksplozijom i potom svu ovu halabuku? Ali, šta je s tvrdnjama Ministarstva zdravstva Gaze o 500 poginulih, koje su kasnije revidirane? Mislite li da je ovo potaklo pokušaje da se diskredituju palestinske tvrdnje?

– Istina, cifra je revidirana, ali je to svejedno bio velik broj. Zanimljiva činjenica u vezi toga je da je ovaj [izraelski] narativ [o palestinskim tvrdnjama u vezi s brojem ubijenih] u kontradikciji sa izjavom visokog američkog zvaničnika koji je rekao da je ukupan broj ubijenih možda veći od cifre koju je navelo Ministarstvo zdravstva u Gazi.

  • Hoćemo li ikada saznati istinu o bolnici Al-Ahli?

– Učiniti situaciju nejasnom oduvijek je ključna izraelska strategija. Postoje ljudi koji i dalje insistiraju da Izrael nije ubio Muhammada al-Durraha. Nakon 20 godina, oni i dalje govore da je snimak djeteta kojeg štiti otac insceniran ili da je ubijen u palestinskoj pucnjavi. Vremenom, fizički dokazi često nestaju i uspomene blijede, pa niko ne može potvrditi ili demantovati šta se desilo. Ista stvar se desila i ovdje. Čak i ako neko dobije zadatak da istraži ovaj slučaj u budućnosti, gdje će pronaći pouzdane dokaze?

  • Koja je glavna lekcija iz svega ovoga?

– Razumijem zašto bi Izrael zataškavao ili zašto bi anonimni profili sumnjivog porijekla mogli podmetati dezinformacije. Brinem se zbog grupnog mišljenja koje je zarazilo OSINT zajednicu gdje su umjesto da osporavaju pogrešna vjerovanja, neki pronašli kreativne načine da održe prevladavajuće tvrdokorne stavove. Postoji posebna potreba u zajednici OSINT da se zaštiti od infiltracije državnih aktera.

Cilj propagande je navesti ljude da djeluju u skladu sa željama propagandiste. Ponekad je cilj samo zamagliti stvarnost kako biste pospješili kognitivnu disonancu vaše publike. Izrael ništa nije morao dokazivati, jer kao i bilo koja strana u sukobu, ima spremnu publiku, predisponiranu povjerovati šta god im kaže. Tako da oni samo daju publici materijal kojim će se suprotstaviti tvrdnjama o masovnim zločinima.

Ovo nije taktika koju koriste isključivo Izraelci. Prije nekoliko godina, Seymour Hersh je napisao članak u Die Weltu, pobijajući optužbe da je sirijska vlada napala Khan Sheikhoun sarinom. Baš kao što su Izraelci iskoristili lažni audiosnimak koji navodno potvrđuje palestinsku odgovornost za napad, Hershova priča o Siriji sadržavala je transkript navodnog razgovora među pobunjenicima koji su planirali napad. I jedno i drugo je razotkriveno i postalo je materijal za satiru. Ali stvar je u tome da su pristalice i izraelskog i sirijskog režima u to povjerovale.

  • Znači li to da vjerujemo u ono u što želimo vjerovati?

– Ako ste ideološki predisponirani da povjerujete u nešto, vaš prag skepticizma postaje izuzetno nizak. Samo prihvatite.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada