Kakva budućnost očekuje Armence u Nagorno-Karabahu?

Stručnjaci kažu da Armenci imaju minimalan prostor za uvjete i ukazuju na vojne padove jer su tradicionalni saveznici postali sve više udaljeni od njihove borbe.

Ljudi u skloništu u Stepanakertu tokom vojne akcije Azerbejdžana (AP)

Piše: Virginia Pietromarchi

Nakon munjevite vojne ofanzive Azerbejdžana, upitna je budućnost 120.000 etničkih Armenaca koji su većina u regiji Nagorno-Karabah. Posljednji okršaj u višedecenijskom sukobu izbio je u utorak, a završen je dan kasnije kada su armenski separatisti pristali položiti oružje.

Azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev proglasio je pobjedu u borbi za enklavu u četvrtak, kazavši kako je ona sad potpuno pod kontrolom Bakua i kako je ideja o nezavisnom Nagorno-Karabahu konačno poslana u historiju. Obećao je garancije za prava i sigurnost Armenaca u regiji, no višegodišnji govor mržnje i nasilje ostavili su duboke ožiljke.

“Integracija u ovoj situaciji znači samo zarobljavanje”, govori Jani Avanesjan, doktorski kandidat na univerzitetu samoproglašene države Artsakh (Armenci su u Nagorno-Karabahu samoproglasili Republiku Artsakh).

“Ne znam nikoga ovdje, nijednog Armenca u Nagorno-Karabahu koji bi mogao zamisliti integraciju i sigurnost u isto vrijeme”, navodi novinarka Siranuš Sargsjan koja se javila iz Stepanakerta, de facto glavnog grada regije, koga Azerbejdžan nazivaju Khakendi.

Ljudi u skloništima i na ulicama

Zvaničnici Azerbejdžana i Nagorno-Karabaha susreli su se u četvrtak kako bi razgovarali o sigurnosnim garancijama i humanitarnoj pomoći. No, do petka nije bilo dogovora osim ulaska humanitarnog konvoja u regiju.

Separatističke vlasti navode kako je najmanje 25.000 ljudi pobjeglo iz domova zbog ofanzive, te kako je većina komunikacijskih linija prekinuta. Svjedoci iz Stepanakerta za Al Jazeeru govore kako ljudi spavaju u skloništima i na ulicama bez hrane, struje i goriva.

Humanitarna grupa HART, koja je aktivna u regiji 30 godina, upozoravala je na humanitarnu katastrofu zbog devetomjesečne blokade koja je osiromašila sve rezerve. U decembru je Baku zatvorio Lachinski koridor, jedinu cestu koja povezuje Nagorno-Karabah sa Armenijom i tako izazvao humanitarnu krizu.

Stanovnici navode kako su bili uznemireni kada su čuli da se separatističke snage predaju, raseljene osobe su bile na ulicama sa torbama u rukama, a veliki broj ljudi je došao na aerodrom u Stepanakertu koji je pod kontrolom ruskih mirovnih snaga.

Artak Beglarjan, bivši ministar u vladi samoproglašenog Artsakha i šef ureda ombudsmena za ljudska prava tokom rata 2020. godine, pozvao je na globalnu pomoć.

“Bez međunarodnih garancija na najvišem nivou, nemoguće je potpisati dogovor obzirom na dubinu sukoba. Ovdje se ljudi boje da smo u ogromnoj opasnosti od genocida i etničkog čišćenja i zbog toga ogromna većina razmišlja da pobjegne”, rekao je Beglarjan za Al Jazeeru.

Stotine hiljada prognanih

Vlada Armenije saopćila je kako se sprema primiti desetke hiljada ljudi koji bi mogli napustiti Nagorno-Karabah ako im bude nemoguće ostati pod upravom Azerbejdžana.

Iako nema dogovora još uvijek o sigurnosnim garancijama, iz Bakua navode kako će etnički armenski borci, koji su pristali na razoružavanje, imati izbor da odu ili ostanu.

“Dogovorili smo da oni koji polože oružje i ne koriste silu protiv azerbejdžanskih snaga jednostavno budu slobodni i odluče da li će ostati u Karabahu ili otići u Armeniju. To je njihova odluka”, kaže Hikment Hadžijev, vanjskopolitički savjetnik Alijeva.

Nagorno-Karabah je međunarodno priznat kao dio Azerbejdžana, ali je većinom naseljen etničkim Armencima koji su se dugo borili za nezavisnost od Bakua. Početkom 1990-ih, armenske snage su preuzele punu kontrolu nad enklavom i okolnim teritorijama, te tako izazvale egzodus Azerbejdžanaca.

Prema podacima UN-ovog ureda za ljudska prava, Azerbejdžan je prihvatio više od 800.000 interno raseljenih osoba 1994. godine. Više od 300.000 etničkih Armenaca je iz Azerbejdžana pobjeglo u Armeniju.

No, dinamika sile u regiji se promijenila u decenijama koje su uslijedile. Resursima bogati Azerbejdžan koristio je prihode od nafte i plina za jačanje svoje vojske, istovremeno jačajući veze sa međunarodnim silama, naročito susjednom Turskom. Sa druge strane, Armenija je bila sve više izolirana i ekonomski oslabljena.

Pitanje dijaloga

Stoga je 2020. godine, kada je Azerbejdžan pokrenuo još jednu vojnu operaciju u Nagorno-Karabahu, uspio brzo preuzeti kontrolu nad distriktima u i oko enklave, te ponovo naseliti neke od interno raseljenih Azerbejdžanaca na toj teritoriji.

Na taj način su godine rasprava o autonomiji za Nagorno-Karabah i posebnim pravima njenim stanovnicima, bačene u smeće, ističe Artin Dersimonijan, saradnik euroazijskog programa Institutta Quincy za odgovornu državotvornost.

“Od tada je Azerbejdžan postao daleko arogantniji, ohrabreniji svojom pobjedom i smatra Nagorno-Karabah unutarpolitičkim pitanjem – takvim da niko nema prava diktirati kome će se i kakva prava omogućiti”, ističe.

“Azerbejdžan je istrajan u odbijanju svih razgovora o zaštiti prava manjina, iako se to može promijeniti vanjskim pritiskom. No, bez obzira na to, čak i ako bude širi spektar garancija, oni (Armenci Nagorno-Karabaha) neće vjerovati da će ih Baku provoditi.”

No, Esmira Džafarova, članica odbora Centra za analizu međunarodnih odnosa, govori kako je Azerbejdžan dugo tražio dijalog koji su odbijali separatisti.

“Pod današnjim uvjetima su pristali na razgovore. Azerbejdžanske vlasti su napravile planove za njihovu reintegraciju, za kulturalna i obrazovna prava i o svemu tome se sada razgovara i sigurna sam kako će obje strane naći zajednički stav u narednim danima”, ističe Džafarova koja je bivša azerbejdžanska diplomatkinja i savjetnica u Ministarstvu energije.

Protesti u Erevanu

Stručnjaci kažu da Armenci Nagorno-Karabaha imaju minimalan prostor za neke uvjete i ukazuju na vojne padove jer su tradicionalni saveznici postali sve više udaljeni od njihove borbe. Istovremeno, Vlada Armenije se našla u ranjivoj poziciji jer je pokušala smanjiti međunarodnu izolaciju i ovisnost o Rusiji.

Demonstranti u armenskoj prijestolnici Erevanu danima na ulicama zahtijevaju ostavku premijera Nikola Pašinjana zbog njegovog rada u krizi. U maju ove godine su mediji prenijeli Pašinjanov stav koji je rekao kako je njegova Vlada priznati Nagorno-Karabah kao dio Azerbejdžana ako Baku bude garantirao sigurnost etničko armenske populacije.

“Pašinjan je shvatio kako mora odlučiti između borbe za nezavisni Nagorno-Karabah i vlastite države – i odabrao je Armeniju”, navodi Marie Demulin, direktorica programa za širu Evropu pri Evropskom vijeću za vanjske odnose.

U međuvremenu se i tradicionalna regionalna sila Rusija, koja je zaglibila u ratu u Ukrajini, također odmakla i smanjila svoju ulogu na kretanju ljudi u regiji.

“Ne bih očekivala previše iz ovih razgovora jer imamo neuravnoteženu računicu i Azerbejdžan nema velikog interesa u njima. On će svakako početi proces reintegracije na terenu bez obzira na zahtjeve Nagorno-Karabaha”, ističe Dumolin.

Izvor: Al Jazeera