‘Talasi poput planine’: Libijac govori o trenucima užasa u Derni

Piše: Abdulaziz Basha

“Zvuk jake eksplozije i talasi poput planine koji zaklanjaju horizont nosili su stambene zgrade, automobile i zemlju te rušili sve što im se našlo na putu. Na trenutak sam pomislio da svjedočim strahotama smaka svijeta. Brat i ja smo požurili da priteknemo u pomoć komšijama čiji se stan našao pod vodom. U tom trenutku nisam mogao ni pretpostaviti da će poplave pogoditi i naš stan iz kojeg sam otišao i da će odnijeti živote mojih roditelja, sestre i njene kćerkice”.

Libijac Muhammad Qatish, jedan od preživjelih u katastrofi, kaže da ne može zaboraviti prizore u prvim trenucima tragedije koja je zadesila libijski grad Dernu. Za Al Jazeeru je govorio o patnjama koje je proživljavao u tim teškim časovima.

Tridesetčetvorogodišnji Qatish je otac dvoje djece. Živio je u stanu u zgradi od šest spratova. Tu je živjelo još šest porodica, među kojima i njegovi roditelji, porodica njegovog brata i rođaka. Muhammadov stan se nalazi u blizini Male brane na rijeci Wadi Derna (koja je samo 12 kilometara udaljena od brane Abu Mansour) u naselju Al-Maghar na planinskoj padini grada.

Muhammad Qatish priča kako je voda poplavila stan njegovih komšija, koji se nalazio u nižoj oblasti. Sve se to dešavalo na samom početku tragedije, prije nego što se brana srušila. Kada je s bratom otišao da pruži pomoć komšijama i spase ih, nije ni pomišljao da bi voda mogla stići i do njegovog stana, jer se zgrada nalazila na uzvišenju. Nedugo nakon toga Muhamed je čuo glasnu eksploziju, otprilike u 2:30 poslije ponoći.

“Nikad ranije nisam čuo takav zvuk. Počela je odjekivati vriska komšija i čula su se upozorenja da dolaze poplave zbog čega se potrebno skloniti na sigurno mjesto.”

Muhammad kaže kako se odmah okrenuo i ugledao je visoke talase koji sakrivaju horizont, visoke poput planine. Nosili su stambene zgrade, automobile i zemlju. Pomislio je da svjedoči užasima smaka svijeta. Prestravljen prizorom potrčao je s bratom do najbliže visoke zgrade. Bježali su pred vodenom stihijom dok nisu stigli do petog sprata.

U tim trenucima, kaže Muhammad, razmišljao je samo o tome kako da izvuče živu glavu. Ostao je zaklonjen u zgradi, pratio je šta se dešava i čekao se nivo vode spusti. U tom momentu nije imao nikakve informacije o onome što se dogodilo njegovoj porodici koju je ostavio kod kuće.

Gubitak porodice

Čim je nivo vode počeo opadati, Muhammad i njegov brat su požurili kući. Po dolasku su otkrili da su voda i blato zakrčili prizemlje zgrade. Tu su bili njegovi roditelji i sestra s kćerkom, koja je došla posjetiti roditelje.

Muhammad je zajedno s bratom razbio prozor na drugom spratu i ušli su u zgradu. Uspjeli su se probiti do mjesta gdje se nalazila njihova porodica, ali su ih pronašli mrtve.

Muhammad je u toj noći izgubio četvero članova svoje porodice i dom. Sada se suočava s brojnim patnjama, što je sudbina i ostalih raseljenih osoba koje su preživjele katastrofu koja je pogodila grad. Trenutno živi u jednom stanu u Istočnoj Shihi u gradu Derni, gdje se smjestilo pet porodica sa 24 člana.

Muhammad je radio u prodavnici tekstila u gradu i sada je izgubio jedini izvor primanja. Kaže da zahvaljujući naporima humanitarnih timova ne oskudijevaju u osnovnim potrebama. Trenutno im jedino treba smještaj za njihove raseljene porodice, jer nisu u mogućnosti plaćati kiriju za iznajmljivanje stana.

Tragedija raseljenih osoba

Brojni stanovnici u Libiji trenutno dijele sudbinu Muhammada Qatisha. Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije Ujedinjenih naroda, više od 38.640 ljudi raseljeno je zbog poplava koje su se dogodile u predjelima Zelenih planina u Libiji.

U tom kontekstu, Mohamed Douma, ministar za vodne resurse u vladi kojeg je imenovao Parlament i član Odbora za upravljanje krizama, rekao je da se radi na stambenom zbrinjavanju raseljenih, pri čemu je potrebno voditi računa o socijalnim prilikama i uvjetima raseljenih porodica u procesu stambenog zbrinjavanja.

U razgovoru za Al Jazeeru, Douma je dodao da se škole i javni objekti trenutno koriste za smještaj raseljenih i za privremeno rješavanje problema stambenog zbrinjavanja. Također, potrebno je razmisliti o načinima osiguravanja privremenog smještaja raseljenih kako bi se škole i javni objekti mogli vratiti pružanju svojih usluga.

Što se tiče glavnih odredišta prema kojima idu raseljene osobe, glasnogovornik Libijske uprave za humanitarnu pomoć u Bengaziju Muhamed al-Warfalli kaže da se radi na prikupljanju podataka o broju raseljenih prema gradovima i regijama u kojima se smještaju. Prema njegovim riječima, gradovi Benghazi, Al-Qubba, Al-Bayda, Tobruk i Ajdabiya primili su veliki broj osoba, pored toga da je dosta osoba raseljeno unutar grada Derne.

Al-Werfalli je objasnio da pojedine raseljene osobe odlaze u određena područja jer tamo imaju rodbinu i prijatelje.

Pomoć

Ministar Mohamed Douma potvrdio je da ne postoje tačni brojevi i statistički podaci o broju raseljenih lica i količini pomoći s kojom do sada raspolažu nadležni organi. Ističe da se proces organizacije upravljanja kriznim situacijama poboljšava, umjesto nasumične raspodjele pomoći i zadovoljavanja potreba raseljenih osoba posljednjih dana.

“Moramo pomno pratiti zdravstvene i ekološke uslove u gradu, a to su dva pitanja koja nas sada najviše brinu”, rekao je Douma.

Muhamed al-Warfalli je istakao da pomoći s kojom raspolaže Libijska uprava za humanitarnu pomoć dovoljna za najviše četiri mjeseca, te da će kriza u Derni i gradovima u oblasti Zelene planine trajati oko dvije godine. Neophodno je da libijska država napravi planove kako bi se zadovoljile potrebe raseljenih osoba u okviru dugoročnog strateškog plana, kazao je.

Libijska uprava za humanitarnu pomoć radi na prikupljanju pomoći u velikim skladištima u gradovima Benghazi, Derna i Shahat, što podrazumijeva pomoć koju pružaju države, međunarodne organizacije, institucije, lokalne vlasti i građani unutar Libije, navodi Al-Werfalli.

Libijska uprava za humanitarnu pomoć sarađuje s brojnim međunarodnim organizacijama s kojima ima partnerstva i sporazume o saradnji, među kojima se posebno ističu Visoki komesarijat Ujedinjenih naroda za izbjeglice i Svjetski program za hranu.