Prekid vatre u Nagorno-Karabahu: Je li rusko prisustvo na Južnom Kavkazu dovedeno u pitanje?

Piše: Fahim Al-Sourani

Separatističke vlasti u Nagorno-Karabahu brzo su proglasile prekid vatre, a Azerbejdžan je obustavio, kako je to nazvao, „lokalne antiterorističke operacije“ u toj regiji, što je uslijedilo nakon postizanja sporazuma koji su predložile ruske mirovne snage. Ovakva dešavanja su otvorila vrata za brojna pitanja o „iskri“ koja je zamalo zapalila treći rat u oblasti oko koje se Azerbejdžan i Armenija spore već decenijama.

Jedan od najvažnijih aspekata problema koji se tiču Nagorno-Karabaha je mogućnost da situacija u ovoj oblasti izmakne kontroli i možda preraste u sveobuhvatan rat. To bi predstavljalo ozbiljan izazov za Rusiju, koja tamo ima više od hiljadu vojnika u mirovnoj misiji, a povjerena im je zaštita stanovnika regije od posljedica vojnih sukoba koji bi mogli ponovo izbiti.

Antiruske izjave koje je nedavno iznio armenski premijer Nikola Pašinjan postavljaju pitanja o nastavku utjecaja Moskve u regiji u budućnosti i hoće li ona ostati neutralna u pogledu budućnosti svojih odnosa sa obje strane, posebno u svjetlu tenzija koje su nedavno značajno eskalirale između Moskve i Erevana.

Između dva izazova

Moskva se nalazi pred dva izazova. Prvi je da zadrži svoj imidž i status na Kavkazu kao „naoružani“ garant azerbejdžansko-armenskih dogovora. Drugi izazov je rizik od izbijanja novog rata u regiji, što predstavlja prijetnju budućnosti ruskog prisustva na tom prostoru koja se proteže vijekovima unazad.

O tome govori i činjenica da Moskva žuri predstaviti svoju inicijativu za prekid vatre, iako je zaokupljena ratom u Ukrajini.

Moskva istovremeno želi povećati svoj utjecaj na Kavkazu, uprkos tendenciji azerbejdžanske strane da dominira ovim vojnim i političkim sukobom, nakon što je Erevan priznao suverenitet Bakua nad regijom. To znači da će sve promjene koje se tamo dogode biti isključivo unutrašnje azerbejdžansko pitanje.

Na meti

Potpisivanje Praške izjave 2022. godine predstavnika Erevana i Bakua dovelo je do priznavanja Alma-Atske deklaracije iz 1991.

Prema toj deklaraciji, Republika Nagorno-Karabah smatra se teritorijom Azerbejdžana. Deklaracija je generalno ograničavala sposobnosti ruskih mirovnih snaga, istovremeno pružajući osnovu Bakuu za izvođenje vojnih operacija.

Zbog toga stručnjak za strateške poslove Roland Begamov naglašava da svaki pokušaj destabilizacije Južnog Kavkaza ne treba posmatrati izvan konteksta pokušaja da se Rusija protjera iz regije, te kako bi se suprotstavilo tome da Moskva i Peking iskoriste ovu ključnu regiju u budućnosti za realizaciju transkontinentalnih geopolitičkih i ekonomskih projekta.

Ponovo Ukrajina

Begamov vjeruje da će u narednih nekoliko mjeseci u Armeniji izbiti “obojena revolucija”, što će dovesti do uspostave nove vlast koja će više odgovarati američkim željama i remetiti računice Moskve na Južnom Kavkazu.

Moguće je da će se odnosi s Erevanom pogoršati ako se nastavi saradnja sa Zapadom i prevaziđu okviri ograničenih zajedničkih vojnih vježbi sa Sjedinjenim Američkim Državama, na način da se dovede u pitanje ruska baza u Armeniji i uputi zahtjev za pridruživanje Sjevernoatlantskom savezu (NATO).

Takav scenarij, navodi se, bio bi sličan procesu srozavanja odnosa s Ukrajinom prema opciji rata.

Vojno prisustvo

Trenutno se u armenskom gradu Gjumriju nalazi 102. ruska vojna baza. Ugovor o osnivanju ove baze sklopljen je između Erevana i Moskve 1995. godine. Baza sadrži dva vojna garnizona sa oko 4.000 vojnika, koji su smješteni u Gjumriju i glavnom gradu, Erevanu.

Dvije zemlje su 27. septembra 1996. godine potpisale novi sporazum o raspoređivanju ruskih baza u Armeniji, a 1999. godine su unesene brojne izmjene i dopune u ovaj sporazum, na osnovu kojih se predviđa povećanje ruskog vojnog prisustva u republici.

Prvobitno je ugovor o upravljanju bazom zaključen na period od 25 godina, a potom je produžen na još 49 godina (do 2044.) tokom posjete tadašnjeg ruskog predsjednika Dmitrija Medvedeva Armeniji 2010. godine.

Oni ostaju

Bez obzira na ono što se dešava sada i u budućnosti u rusko-armenskim odnosima, to ne bi trebalo utjecati na vojnu bazu u Armeniji, ističe vojni analitičar Ivan Petrov.

Kaže kako su prethodne vlasti u Erevanu bile svjesne koliko je važno prisustvo vojne baze radi sigurnosti zemlje, zbog čega nisu uzimale novac od Rusije u zamjenu za korištenje baze, već naprotiv – snosile su troškove njihovog prisustva.

Nastavlja da je trenutno raspoloženje u armenskom društvu prema prisustvu ruskih snaga postalo veoma nejasno, posebno uz značajno pojačavanje antiruskog raspoloženja, što nailazi na odziv među Armencima. Pored toga, političko vodstvo u Erevanu počinje se okretati prema Zapadu, što je postalo očiglednije u posljednje vrijeme.

Kaže da Moskva nema namjeru odmah napusti teritoriju Armenije, te da planira ostati najmanje do 2044. godine. Erevan jača svoje kontakte s „neprijateljima“, što treba posmatrati kao neprijateljsku odluku. Također, baza, koja je opremljena naprednim sistemom protivzračne odbrane, ne služi samo za sigurnost Rusije, već i za sigurnost same Armenije.