Begičević: Dayton je kompromis koji je zaledio ratne aktivnosti

Pravo na papiru ne znači ništa ako stvarni život govori drugu priču, smatra dr. Alma Begičević sa Katedre za sociologiju Univerziteta Loyola u Chicagu.

Dejtonski mirovni sporazum je napravljen kao kompromis koji je zaledio ratne aktivnosti i doveo ih u mrtvu tačku, tvrdi Begičević (AP - Arhiva)

Akademske struje Globalnog sjevera zamišljaju balkanizaciju kao proces razlaganja molekula u svoje atomske jedinice, time pretpostavljajući da su one uvijek bile sociološki, etnički, historijski, kulturološki, lingvistički slične ili pak homogene, govori dr. Alma Begičević sa Katedre za sociologiju Univerziteta Loyola u Chicagu.

Prema njenom mišljenju, Balkan, isto kao i Srednji zapad u Americi, naprimjer, sastoji se od država koje imaju posebne specifikacije vrijedne izučavanja.

Balkan se sastoji od država koje imaju svoje posebne specifikacije vrijedne izučavanja, objašnjava Alma Begičević (Ustupljeno Al Jazeeri)

“Tako je Bosna i Hercegovina država i društvo za sebe, Slovenija, Srbija, Hrvatska, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Kosovo i Albanija su za sebe. Iako se nalaze u blizini jedna druge, sve ove zemlje imaju osobite prošlosti i smjernice historijskog, kulturološkog, društvenog-ekonomskog i političkog razvoja“, kaže ona.

Značaj medija i objektivnog informiranja

Osvrnuvši se na to koliko je Bosna i Hercegovina odmakla od ratnih ‘90-ih, ističe da se to može mjeriti po osnovu niza faktora, a na prvom mjestu izdvaja slobodu medija, što je jedno od osnovnih mjerila demokratije.

“Treba se zapitati da li su informacije kojima se obavještava građanstvo objektivne, gdje se nalaze sjedišta medija, ko ih finansira te da li su finansijeri medija u službi političkih centara. Postojeću matricu senzacionalizma i političke propagande u svrhu zastrašivanja naroda treba zamijeniti informativnim i objektivnim pristupom izvještavanju, edukacijom stanovništva te zaštitom novinara. Kvalitet javnog informiranja svakako da može biti bolji.“

Kao sljedeći faktor navodi značaj poštenog sudstva i jednakopravnost među spolovima.

“Nezavisno sudstvo, vladavina zakona i mogućnost sudija da se snažno odupru političkim pritiscima je također važno mjerilo napretka. Jesu li žene zastupljene u političkim vrhovima i imaju li utjecaja na donošenje važnih odluka“, pita Begičević.

Smatra da je važna i politička participacija te dodaje da je izborni sistem u Bosni i Hercegovini vrlo složen, što pokazuje podatak da je na prošlim izborima učestvovalo 35 posto građanskog tijela.

“Sigurno da bi edukacija i mobilizacija građana u slobodnom odlučivanju i biranju reprezentativnog tijela mogla biti bolja, posebno po pitanju glasačkog tijela koje nalazi izvan Bosne i Hercegovine. Bolja edukacija za veći odziv je neophodna za razvoj demokratije“, napominje.

Raznolikost, ravnopravnost i inkluzija

Obrazlaže da segregaciju i diskriminaciju možemo najjasnije vidjeti kad postavimo pitanja mogućnosti ravnopravnog učestvovanja heterogenog društva u demokratskim procesima.

“Pravo na papiru ne znači ništa ako stvarni život govori drugu priču. Sloboda kretanja, da se govori sopstveni jezik, da se ima povjerenja u vlasti i ima pristupa historijskim činjenicama te ravnopravno učestvuje u reformama putem izabranih delegata govori puno više. Stanje možete samo cijeniti kad pogledate ko su visoko rangirane osobe u politici, sudstvu, bankarstvu, umjetnosti, ekonomiji, edukaciji, entitetskoj i općinskoj upravi i ostalim institucijama i koliko ima manjinskih predstavnika, jer tako možete mjeriti i vidjeti ko oblikuje vlast i ima mogućnost da uzrokuje istinske promjene.“

Upozorava da su nesvjesne predrasude složeniji problemi, odnosno kad čovjek misli da ono što radi je u redu, a pri tome ne daje isti tretman svima zbog historijski ukorijenjenih predrasuda.

“Termin Diversity, equity, and inclusion (raznolikost, ravnopravnost i inkluzija) zapravo znači razvoj svijesti o prošlosti i transformacija kulture putem empatije, poštovanja i želje za preispitivanjem podsvjesnih predrasuda da bi se suočilo s predrasudama i srušile prepreke koje onemogućuju historijskim manjinama i ženama da se uključe i održe na visoko rangiranim pozicijama, umjetničko-kulturnom životu,  nauci i društvu. Sam zakon nije dovoljan ako se u svakodnevnom životu ova prava ne mogu primijeniti. Evropski sud za ljudska prava je donio niz odluka u kojima se Bosna i Hercegovina tereti za kršenje prava manjina u svom ustavnom okviru i to se pitanje treba riješiti“, rekla je Begičević.

Nastavlja kako proces tranzicijske pravde i izgradnje mira na Balkanu vidi kao neki dijalektički proces, u kojem svaki pomak naprijed proizvede svoju sopstvenu negaciju.

Žrtve u BiH zaslužuju finansijsku odštetu

“Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju [ICTY] i Međunarodni sud pravde [ICJ] u Hagu bili su krucijalni za uspostavljanje historijskih činjenica, ali je pri tome svijet potpuno zaboravio na važnost kompenzacije žrtava. Riječi kojima su međunarodni tribunal i sud za međudržavne sporove dosudili političkim liderima, pojedinim ratnim zločincima i državama odgovornost za krivična djela i nesprječavanje genocida su se opovrgnule propuštenom prilikom da se pokrene stvarno suočavanje i putem finansijske odštete žrtvama i Bosni i Hercegovini, da bi se platilo za to što su nasilno izgubile članove porodice, domove, njive, šume, komšiluke, naselja, dijelove tijela, emotivni mir  te osjećaj pripadanja“, podvlači sagovornica.

Mišljenja je da je ovaj proces sada zaglavljen na mrtvoj tački.

“Bosanskohercegovački državljani, posebno žene, nevjerovatno su pripomogli razvoju međunarodnog krivičnog prava time što su hrabro dali izjave i svijetu predočili sve gnusne zločine koje su preživjeli.“

Uvjerena je da je Dejtonski mirovni sporazum napravljen kao neki kompromis koji je zaledio ratne aktivnosti i doveo ih u mrtvu tačku.

“Očekivano je bilo (mada i ne-realistično) da će se na osnovu ovog sporazuma društvo moći razviti i preuzeti pitanje ljudskih prava i ustavnih promjena u svoje ruke. No, za to je neophodna građanska kritička svijest naroda koji poštuju sebe, ali i druge, imaju sposobnost suosjećanja s osobama koje su najviše oštećene (one koji su izgubili dom, članove familije ili su postali fizički i mentalno nesposobni da se uključe u društvo), imaju viziju zajedničkog života na bazi razvijanja infrastrukture, nauke, tehnološkog razvoja, otvorenog društva i želju da se suoči s genocidnom prošlosti“, smatra Begičević.

Opasne etnonacionalističke politike

Ukazuje da su edukacija glasačkog tijela, slobodni mediji i puno uključivanje dijaspore neophodne za pomak naprijed.

“Dejtonski sporazum je teško prerasti, jer sa sobom nosi cijelu mašineriju koja ga nadzire i polarno različite stranke koje su ga pod pritiskom potpisale, a uvijek su imale druge ciljeve“, tvrdi sagovornica.

Prema njenim riječima, dok god građani nemaju mogućnost da izaberu progresivne vlasti koje im nude ekonomski i društveni razvoj, političku participaciju i otvoreno društvo, dotle su etnonacionalističke politike opasne.

“Kad se građanska svijest razvije i bude vođena željom za aktivnim učešćem u globalnim savremenim strujama koje vode ka urbanizaciji, edukaciji, tehnologiji, boljem zdravstvu, prevozu, zapošljavanju, kvalitetu zraka, društveno ekonomskim pravima, umjetnosti i kulturi, kao i svijesti da se političari koji ne izvrše obećane ciljeve trebaju izglasati sa vlasti, stare politike više neće biti imati posebnog značaja.“

Govoreći o budućnosti regije, poručuje da svaka promjena počinje s vizijom.

Balkan treba biti regija otvorenih društava

“Zapadni Balkan bi poželjno bila regija otvorenih društava, u kojima sve susjedne države poštuju integritet jedna druge i okrenu se gradnji puteva, mostova, razvoju ekonomije i akademsko naučnoj saradnji. Idealno bi bilo, po pitanju Balkana, u nekoj bližoj budućnosti biti svjedok uvezivanju infrastrukture i ekonomije, tako da jednog dana možete lako i jeftino doći u Skoplje, Ljubljanu, Kotor, Prištinu ili Tiranu i naučiti pomalo novog jezika, otići na vikend u posjetu prijateljima, šoping, raditi zajedno istraživanje, pokrenuti firme ili naći posao preko ljeta“, naglašava Begičević.

Ocjenjuje da proces urbanizacije, tehnološkog razvoja, nauke i heterogenizacije društva koji je zaustavljen ratom ‘90-ih još uvijek kaska u Bosni i Hercegovini, iako priznaje da pomaka ima najviše u Sarajevu, gradu koji se razvija nevjerovatnom brzinom, a može nastaviti još i bolje.

“Nakon 30 godina od Dejtonskog mirovnog sporazuma, ustavne reforme zahtijevaju novi poredak, koji bi omogućio uključivanje i ravnopravno učešće građana u Bosni i Hercegovini, ali i onih koji su izvan zemlje. Dok se stvara moralna panika po pitanju odljeva stanovništva, malo fokusa ima na rješavanju društveno-političkih prepreka za održiv povratak, posebno visoko obrazovanog kadra“, kaže sagovornica.

Mladi kada odu vanu trebaju steći nova znanja

Zaključuje da je poželjno da se mladi otisnu u svijet i steknu nova znanja, ali i da oni koji su već stekli ta znanja mogu suučestvovati u napretku društva i prijenosu znanja u Bosni i Hercegovini onima koji nemaju priliku za edukacijom i profesionalnim razvojem u inozemstvu.

“Put ka uspostavljanju demokratske države u Bosni i Hercegovini bio bi put ka jednakim političkim, građanskim i socioekonomskim i kulturnim pravima, načelima nediskriminacije i veći fokus na glasanje putem konzulata i poštanskih programa, slobodu povratka kući i aktivno učešće u političkim procesima bez prepreka, uz građansko obrazovanje, informiranje i mobilizaciju stručnosti i resursa. Time bismo mogli omogućiti demokratsku državu, temeljenu na vladavini zakona i ustavu koji otvara prostor za nediskriminirajuće političko učešće i razvoj u kojem je omogućen pozitivan održiv mir.“

Izvor: Al Jazeera