Vodenice stare dva stoljeća melju žito na Vrandučkoj rijeci

U nekoliko stotina metara bilo je nekad 14 vodenica, devet u Vranduku, tri u Ljubetovu i dvije u Donjoj Bistrici. Preživjela ih je polovina, a u funkciji su njih četiri u kojima se i dalje melje žito

Mlin Dizdar jedan je od nekoliko mlinova na Vrandučkoj rijeci (Ustupljeno Al Jazeeri)

Na Vrandučkoj rijeci nalazi se sedam vodenica starih više od 200 godina od kojih su četiri još u funkciji.

Pet vodenica je u Vranduku, a dvije u Ljubetovu, mjestima udaljenim dvadesetak kilometara od Zenice, grada kojem i pripadaju teritorijalno.

Na samom ušču Vrandučke rijeke u rijeku Bosnu nekada se nalazio veliki han koji je izgrađen krajem 18. stoljeća, a bio u upotrebi do 1949. godine. Bilo je to svratište u kome su bile štale za konje, torovi za sitnu i krupnu stoku, kafana sa hranom za goste, smještaj na dvije etaže.

Agini mlin pravo na korištenje ima 12 poredovnika i to određenim danima(Al Jazeera)

Uz rijeku je do ‘70-ih godina prošlog stoljeća bilo u funkciji 14 vodenica – devet ih je bilo u Vranduku, tri u Ljubetovu i dvije u Donjoj Bistrici.

Osman-aga i zapovjednik tvrđave

“Dvije vodenice napravljene su između 1780. i 1800. godine. One su još uvijek ‘žive’ i u funkciji. To su prve dvije vodenice kada idete uzvodno. Zovu se Agini mlin i Dizdar. Prvu je napravio Osman-aga, a drugu turska vojska. Dizdar je inače zapovjednik tvrđave u Omanskog carstvu. Dizdari su zapovijedali vojnom posadom u tvrđavi, ali i naseljem oko tvrđave. A znamo da je u blizini Stari grad Vranduk, banski i kraljevski grad koji su uspjele zauzeti samo Osmanlije”, priča nam Midhat Šarić, osamdesetosmogodišnji Zeničanin koji je rođen u ovom kraju, a koristi Agini mlin.

U svega nekoliko stotina metrara tu su još mlinovi Dronja, Novak i Mališkan, te dva Ljubetovska mlina koja nemaju zvanične nazive.

“Zemlju za gradnju svih vodenica dao je Osman-aga koji je bio pradjed moje žene. Došao je navodno 1780. godine iz turske vojske i živio u Vranduku. Napravio je han i prvu vodenicu”, kaže Šarić. Pojašnjava da je ovu priču čuo od svog punca Saliha, a on od svog oca Omera koji je bio agin sin.

Midhat Šarić pokazuje kako radi mlin (Al Jazeera)

Prema njihovim pričama Osman-aga je 1800. ili 1801. godine iz Hercegovine, gdje je živjela njegova sestra, donio u Vranduk i zasadio po sadnicu kestena, kruške jerbasme i oraha. Od tada do danas ih ima u ovom kraju.

Kada je u pitanju Agini mlin pravo na njegovo korištenje ima 12 poredovnika i to određenim danima. Huseinagići imaju na raspolaganju tri dana u sedmici, Mujezinovići i Imamovići po dan, a ostali po nekoliko sati u preostala dva dana.

“Rođen sam u blizini. Dolazio sam kao dječak tu stalno. Punica me voljela, kao da je slutila da ću joj postati zet. Sada imam pčele iznad mlina. Od svih kuća koje su oko prvog mlina imam ključeve”, objašnjava deda Mido, kako ga odmilja zovu.

U ratno vrijeme mlinovi radili danonoćno

Dvojica ljudi iz Vranduka bili su mobilisani u ratu i zaduženi da melju za potrebe vojske i stanovnika. To su bili Suljo Huseinagić u Agini mlinu i Nevzet Imamović u mlinu Dizdar. U to ratno vrijeme mlin je radio maltene po 24 sata dnevno.

“Zadovoljstvo je raditi u vodenici, ali je i teško. Ima posla i obaveza. Mora se stalno pratiti kako melje, da neće zapeti, gdje zaglaviti”, kaže Suljo Huseinagić. “Ljudi nisu svjesni koliko vrijede ovi mlinovi, koliko mogu valjati kada zatreba. U funkciji su još četiri mlina.

Dedo Mido na ulazu u Agini mlin (Al Jazeera)

Pogonska struktura vodenice se sastoji od vodeničnog točka, mlinskog kamena i nasipnog koša. Vodeni mlaz se preko badnja usmjerava na vodenični točak, koji pokreće žrvanj. Da bi pokretački mlaz bio što snažniji, provodi se kroz drvenu cijev. Nazubljeni mlinski žrvanj rotira na fiksiranom, ravnom mlinskom kamenu, a zrnevlje žita iz nasipnog koša ulazi u otvor na sredini žrvnja. Žrvanj melje zrna u prah − brašno, koje pada u kupac (sanduk za prikupljanje mliva).

Nakon velikih poplava 2014. godine, vodenica Agini mlin bila je do pola zatrpana. Porodice Huseinagić i Ibrahimagić koji tu žive su čistili teren, a imali su podršku od članova Saveza izviđača Grada Zenica koji su im pomogli. Zenički skauti su godinu dana kasnije imali projekat “Moje prvo brašno”. Dovodili su grupe djece u mlin i mljeli kukuruz i pšenicu, da im pokažu proces dobijanja brašna.

Vranduk – kapija Bosne

Stari grad Vranduk vjerovatno je podignut krajem 14. stoljeća na strateški važnom putu. Od osnivanja do 1463. godine, Vranduk je banski, a zatim kraljevski grad. Bio je jedini utvrđeni grad u župi Brod, jednoj od sedam župa srednjovjekovne Bosne.

Ime Vranduk se prvi put spominje 1410. godine. U njemu su bosanski kraljevi primali izaslanstva, potpisivali ugovore i izdavali povelje. Brat kralja Tomaša, Radivoj, se u dokumentima spominje kao ”knez od Vranduka”. Osmanlije su zauzele Vranduk 1463. godine, a u svom pohodu na Bosnu 1697. godine, uočivši težinu osvajanja, Eugen Savojski je zaobišao Vranduk.

Pogonska struktura vodenice se sastoji od vodeničnog točka, mlinskog kamena i nasipnog koša (Al Jazeera)

Početkom 18. stoljeća utemeljena je Vrandučka kapetanija. Austrijske trupe su 1878. godine zauzele grad i u njemu držale posadu do 1890. godine kada je napušten.

Iz Muzeja grada Zenica koji upravlja srednjevjekovnom tvrđavom Vranduk, a koja je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, navode kako je u zapisima i bilješkama koji su sačuvani, Vranduk opisan kao kapija Bosne ili najtvrđi njen dio, jer je odolijevao brojnim protivnicima koji su dolazili sa svih strana svijeta. Radi se o jednom od srednjovjekovnih bosanskih gradova koji je predstavljao područje s vrlo bogatim političkim, ekonomskim i kulturnim životom.

Zbog svega navedenog trebalo bi se više pažnji posvetiti zaštiti vodenica na Vrandučkoj rijeci kod Zenice koje su preživjele ratove, poplave, ali i šest država, te i dalje prkose vremenu.

Izvor: Al Jazeera