Bivši nizozemski šef odbrane otkriva: UN je izdao Srebrenicu, nadali su se progonu, a ne pokolju
Nizozemski ministar odbrane iz 1995. ukazuje kako su se SAD, Francuska i Velika Britanija dogovorile da se ne izvode zračni udari na srpske snage iako je to bilo obećano ‘plavim šljemovima’.
Do pada Srebrenice i genocida u tom bosanskohercegovačkom gradu jula 1995. godine dovela je izdaja Ujedinjenih nacija, Vijeća sigurnosti UN-a i članica Vijeća koje su prekršile obećanje i nisu poslale zračne udare na snage Vojske Republike Srpske pod komandom ratnog zločinca Ratka Mladića, kaže Joris Voorhoeve, bivši nizozemski političar, diplomata i penzionirani profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Leiden.
Voorhoeve je jula 1995. godine bio ministar odbrane Nizozemske, države čiji su vojnici bili pripadnici mirovnih snaga u Srebrenici. Za Al Jazeeru govori kako su oni tada bili pod komandom francuskog generala Bernarda Janviera i britanskog general-pukovnika Ruperta Smitha, koji nisu naredili zračne udare do samog pada Srebrenice.
Naš sagovornik ukazuje kako su se velike sile – Sjedinjene Američke Države, Francuska i Velika Britanija – dogovorile da se ne vrše zračni udari na srpske snage, iako je to bilo obećano slabo naoružanim pripadnicima UNPROFOR-a. Također, Voorhoeve navodi kako ni vlasti Bosne i Hercegovine nisu djelovale na pravi način kada je u toku bio napad na Srebrenicu.
- U prošlosti je bilo dosta govora kako je nizozemska Vlada u to doba, kada ste bili ministar odbrane, mogla uraditi više da pomogne Srebrenici. Da li danas dijelite to mišljenje?
– Nizozemska nije bila strana ovog rata, Vijeće sigurnosti UN-a jeste. Ujedinjene nacije su ‘posudile’ vojnike za (slabo naoružane) ‘plave šljemove’ od Nizozemske i oni su bili pod komandom britanskog i francuskog generala, dvojice čelnika UNPROFOR-a.
- Sa današnje distance – da li je Srebrenica izdana, prodana?
– Da, teško je izdana. Nije prodana.
- Ko ju je izdao?
– Izdali su je Vijeće sigurnosti UN-a, generalni sekretar UN-a i članice države Vijeća koji nisu ispunili obećanje da će na vrijeme poslati zračnu podršku slabo naoružanim mirovnim snagama u slučaju da srpski borci napadnu.
Nizozemska je tražila zračnu podršku, ali je nismo dobili na vrijeme. Ona je došla jako prekasno i to samo četiri aviona. Bila je to nedovoljna akcija koja se desila u rano poslijepodne 11. jula kada su Srbi već osvojili mjesto.
- Od genocida je prošlo 28 godina. Vaši vojnici su bili u Srebrenici i često ih se krivi da su mogli uraditi više. Kako gledate na tu situaciju sa današnje distance?
– Niko drugi nije kriv nego Ratko Mladić i njegove ubice. Enklava je bila pod zaštitom Vijeća sigurnosti UN-a koje je obećalo Vladi Nizozemske i mom prethodniku na mjestu ministra odbrane da će se poslati zračne snage u slučaju da Srbi zaprijete napadom. To obećanje je prekršeno.
Francuski i britanski komandanti na čelu „plavih šljemova“ UN-a nisu uradili ništa. Britanac je otišao na odmor nekoliko dana ranije, kada se napad već spremao. Francuski najviši komandant UNPROFOR-a nije uradio ništa sve dok Mladićeve snage nisu već bile u enklavi i zračni udari nisu imali više smisla.
- Postoje navodi kako su dva nizozemska vojnika nestala nekoliko dana nakon 11. jula 1995. godine. Da li su oni mogli upozoriti, javiti da Vojska Republike Srpske masovno ubija Bošnjake?
– Prije nego su napali Srebrenicu, Mladićeve snage su zatvorile 40 nizozemskih „plavih šljemova“ i tada nisam mogao dobiti informacije. Prve potpune informacije o masovnim ubistvima koja su počinile Mladićeve snage dobio sam augusta 1995. kada je SAD poslao Vijeću sigurnosti špijunske snimke iz zraka.
Britanski general mi je 22. jula kazao kako je najmanje 2.000 muškaraca ubijeno između 11. i 15. jula. Pokazalo se kako je to daleko veća cifra.
- Devet puta ste tražili zračne udare u Srebrenici jula 1995. godine. Zašto nije došlo do njih? Zbog dogovora francuskog generala Janviera sa Mladićem? Zašto su SAD, Velika Britanija i Francuska bili protiv vojne akcije u Srebrenici?
– Postojao je dogovor od 28. maja 1995. između Velike Britanije i Francuske, uz pristanak SAD-a, da se ne vrše zračni udari protiv srpskih snaga jer je bilo većih komplikacija u aprilu te godine.
- Da li je i Mladić bio dio tog dogovora?
– Ne, to je bio sporazum tri spomenute države u kojem on nije učestvovao. Više o tome sam pisao u mojoj knjizi Sigurne zone (Veilige Gebieden) iz 2015. godine.
- Možete li nam ukratko reći koje su to bile komplikacije iz aprila 1995. odnosno nešto više od tom dogovoru?
– Aprila 1995. je UNPROFOR izveo zračne udare na Mladićeve snage. Tada je on naredio svojim vojnicima da uhvate francuske i britanske mirotvorce i zavežu ih za stubove kako bi poslao poruku ovim državama da su njihovi vojnici u položaju u kojem se ne mogu braniti.
Ovo je bila velika uvreda za nekada velike sile. Predsjednik Francuske Jacques Chirac i britanski premijer John Major tražili su od američkog predsjednika (Billa Clintona) da pristane na to da se više ne izvode takve akcije kako bi se izbjeglo dalje brukanje. Amerikanci su pristali. Na tom sastanku niko od učesnika nije govorio o situaciji u Srebrenici, Žepi i Goraždu.
- Kako godine prolaze, da li dolazi do novih informacija o dešavanjima prije, tokom i nakon srebreničkog genocida?
– Mnogo informacija se pronalazi. Treba pogledati dokumentarni film iz 2015. godine Zašto je Srebrenica morala pasti, Barta Nijpelsa i Huuba Jaspersa. Veliki dio međunarodnih medija je bio jako u krivu 1995. godine. Nisu shvatali šta se zaista desilo i krivili su nizozemske „plave šljemove“, koji nisu bili pod mojom već pod komandom britanskih i francuskih generala. „Plavi šljemovi“ su ranije dobili naredbu UNPROFOR-a da ne pucaju na srpske snage osim u samoodbrani.
- Zašto je Srebrenica morala pasti, da iskoristimo ime dokumentarca?
– Autori ovog odličnog filma smatraju kako su ključne države željele jednostavniju geografsku podjelu, a istočne enklave su bile kao talačke situacije koje su paralizirale UN. Sam UN je bio talac srpskih političara i vojske. No, ključne diplomate i političari se nisu pitali na vrijeme šta će Srbi uraditi kada osvoje enklavu.
Moj zaključak je da su ključni donositelji odluka smatrali kako će stanovnici Srebrenice biti samo protjerani u centralnu Bosnu i da će biti tek nekolicina žrtava.
- Dakle, nije bilo scenarija u zapadnim prijestolnicama da će Mladić i njegove snage pobiti Bošnjake Srebrenice, Žepe (pa i Goražda), ako te ‘sigurne zone UN-a’ završe u njihovim rukama?
– Niko tako nije razmišljao, koliko znam. Niko, od ljudi sa kojima sam razgovarao, nikada nije ni pomišljao da će Mladić narediti masovna ubistva.
Tek poslije pada Srebrenice su shvatili šta bi se moglo desiti u Goraždu. Zbog toga su se vlade NATO-članica konačno suočile sa stvarnošću i odlučile na konferenciji u Londonu oko 22. jula da se Goražde mora braniti iz zraka od srpskog napada. To je glavni razlog zašto Mladić nije pregazio i Goražde.
Često diplomate i političari iz demokratskih država pate od optimistične pristranosti i teško im je zamisliti kako okrutne diktature mogu biti. Tu lekciju, nažalost, moraju učiti opet i iznova.
- Danas kada pogledate unazad, kako se osjećate? Dolazili ste u Bosni i Hercegovinu, ali Srebrenicu i napisali knjigu o tome. Kako iz današnje perspektive gledate na juli 1995. godine, Srebrenicu, Žepu, Goražde, Sarajevo?
– To je apsolutni neuspjeh UN-a. To možete pročitati i u UN-ovom izvještaju napravljenom nekoliko godina nakon užasa. Nizozemsku je prevarilo Vijeće sigurnosti UN-a.
Slučajno se desilo da nisam podržavao slanje „plavih šljemova“ i kritizirao tu odluku u International Spectatoru 1993. godine, ne znajući da ću godinu dana kasnije biti ministar odbrane. Naslijedio sam problem koji je nastao odlukom mog prethodnika.
- Da li su bosanskoheercegovačke vlasti mogle uraditi više jula 1995. godine?
– Svakako da su mogli. Tadašnje bosanske vlasti nisu poduzele prave odluke, samo su prebacili problem srpske agresije UN-u. Treba pogledati izvještaj Instituta NIOD o Srebrenici na 3.500 stranica. Tamo ima mnogo objašnjenja.
Načelnik Srebrenice, očajan, zvao je ured predsjednika Bosne i Hercegovine u danima prije srpskog napada i tražio instrukcije. Rečeno mu je kako se predsjedniku ne smije smetati i nije dobio nikakav odgovor. Drugi čelnik Srebrenice je pokušao doći do drugog ministra u Sarajevu – rečeno mu je kako je on na ručku i da mu se ne smeta.
U Srebrenici je bilo najmanje 5.000 dobro naoružanih Bošnjaka, u enklavu je došlo dosta kineskog i iranskog naoružanja. No, noć prije srpskog napada, gotovo 10.000 Bošnjaka je napustilo enklavu i krenulo ka centralnoj Bosni, a neko od oružja koje su nosili nije bilo ni otpakovano. Mladić je to primijetio i od 12. do 15. jula počeo pucati na te ljude.
Informiran sam da je komandant bosanske armije naredio im da napuste enklavu kako bi se spasili vojnici. Ranije u proljeće 1995. je vojni šef Srebrenice već napustio grad sa nekim od podređenih komandanata. Ostavio je Srebrenicu bez efikasne komande odbrane.
Nakon pada enklave, dugo sam (privatno) razgovarao sa bosanskim ministrom koji je tada bio odgovoran za veze sa UN-om. On mi je rekao kako Sarajevo nije dalo naredbu za efikasan odgovor na srpski napad. Mladić je imao do 1.500 vojnika u tom području. Taj bosanski ministar mi je rekao i kako je Vlada BiH imala sastanak nakon pada kako bi doznali šta se zaista desilo. Učesnici su napustili sastanak jako nesretni i razočarani, rekao mi je.
Nemam informacije kako su provjereni potezi vlasti iz Sarajeva, to trebaju bosanski istražitelji provjeriti i napisati potpunu historiju. No, takva historija će biti za mnoge mučna i bit će otpora. Samo hrabri istražitelji i novinari to mogu uraditi. Mnogo toga ima za reći prije nego ključni političari i diplomati dođu u situaciju da se pogledaju u ogledalo i kažu: „Pošten sam i potpuno otvoren prema ovoj užasnoj historiji“. Mnogi od njih su već i umrli.
Najlakše je kriviti „Plave šljemove“ koji nisu krivi za srpske genocidne poteze, već su bili razoružani i nemoćni da zaustave srpske ubice.