Prusac je nekad bio živopisna čaršija, danas nema ni običnog dućana

Ako hoćeš da saznaš, prije svega o Bosni, pa i o Pruscu, onda uzmi krampu i kopaj – uvijek ćeš naći neki dokaz, kaže Sakib ef. Began, imam Handanija džamije.

Stari grad Prusac najpoznatiji je po Ajvaz-dedinoj stijeni i Ajvatovici, najvećem dovištu muslimana u Evropi i jednom od najstarijih u Bosni i Hercegovini (Reuters)

“Prusac je nekad bila živopisna čaršija koju su ljudi, kada je nauka u pitanju, poredili sa Sarajevom i Mostarom. Osam mahala imale su svoje dućane, svoje zanate kao što je tabački, svoje obrazovanje, dvije medrese (srednje škole) i visoku školu – Darul Hadiz, Hasan Kjafije Pruščaka. Danas je to čaršija koja nema ni običnog dućana”.

Ovo su riječi Sakiba ef. Begana, imama Handanija džamije (Handan-begova, Handan-agina, Hajdar Ćehajina ili Čaršijska džamija), koja je sagrađena 1616. godine i proglašenom nacionalnim spomenikom. Njegove riječi najbolje opisuju trenutno stanje u jednom od najstarijih gradova u Bosni i Hercegovini, kojeg su osnovale Osmanlije.

Prusac je muzej na otvorenom

Stari grad Prusac najpoznatiji je po Ajvaz-dedinoj stijeni i Ajvatovici, najvećem dovištu muslimana u Evropi i jednom od najstarijih u Bosni i Hercegovini, a nekadašnji je vojni, administrativni i naučni centar Skopaljske doline, te kulturni i vjerski centar Bosanskog pašaluka. Ispitali smo kako ovo mjesto koje se nalazi u gornjem toku rijeke Vrbas, između Bugojna i Donjeg Vakufa, živi mimo Dana Ajvatovice.

“Prusac je muzej na otvorenom. Ako hoćeš da saznaš, prije svega o Bosni, pa i o Pruscu”, kaže ef. Began, “onda uzmi krampu i kopaj – uvijek ćeš naći neki dokaz”.

Efendija Began imam je džamije Handanija

Poručuje da ovdje spomenici šuteći govore. Svaki radoznali musafir koji dođe ovdje, ako ima naučnu podlogu, samo će se “sageti i pročitati na nišanu određeni rukopis ili znakove iz bogumilskog vremena”. A taj spomenik govori dovoljno o sebi.

“Mislim da nemamo više takvih ‘rudara’ koji bi se bavili iskopavanjem i istraživanjem te vrijednosti. To je Allahova volja. Možda neće ovako stalno biti, možda je ovo kriza i razuma, i uma, i duše, biološka kriza… To omladine što je ostalo moramo sačuvati”, ističe ef. Began koji je nakon završetka Gazi Husrev-begove medrese, jedno vrijeme obavljao imamsku službu u Prijedoru i Sloveniji, pa se vratio u svoje rodno mjesto – Prusac.

Za većinu mladih i one koji su se obrazovali, veli, da su svoje znanje odnijeli, nažalost, diljem svijeta, a da je “Prusac ostao potpuno gluh”.

“Ponekad vam je neprijatan strah kad usred dana nemate koga da sretnete. To je onaj belaj koji nosi kompletna naša država, pa i Prusac. Ono što je osvježenje u vrijeme Ajvatovice je da dođe svijet, Prusac pokaže da ima pokazati šta u smislu trgovine, u smislu škrte tradicije, a kad sav taj svijet ode, onda još veću razliku osjećamo između tog živopisnog dijela i svakodnevnice prusačke”, objašnjava ef. Began.

Na pitanje da li bi se obezbjeđenjem radnih mjesta mogla zadržati omladina u Pruscu, odgovorio je da ne zna. Objasnio je da njegov mekteb ima laptope, internet, pametnu tablu, grijanje, ali da nemaju ono što je osnovno – djece.

Konkurirati većem centru je teško

“Ljudi su, čini mi se, labilni u svojoj vjeri, pa misle – kad dobije sina valja to hranit’. Da sam tako razmišljao u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu o tome kako ću hraniti svog oca a on kako će hraniti mene, obojica bi umrli od gladi. Ali, imali smo obojica svoju nafaku. Međutim, taj slabi odnos prema samom sebi i porodici je najveći problem.

Kako zadržati mlade? Ne znam imamo li ih uopšte pravo zadržavati ako neko ima na drugoj strani bolju šansu za afirmaciju u kulturi, u poslu. Na kraju krajeva, meni je to teško reći, zato što je moj jedini sin u Austriji. Da je ovdje kod mene, čekao bi marku da mu dadnem da ode na kafu.

Hvala dragom Bogu, ostao je na liniji – ima tri sina i nije im dao austrijska imena, već se zovu Osman, Hamza i Bilal. On nosi tu kulturu iz mahale što je učio ovdje. Ponuditi nešto ovdje i konkurirati Sarajevu, Mostaru, bilo kojem većem centru teško je jer mi nemamo mehanizme, a niti instituciju koja će se baviti tim”, smatra ef. Began.

Mirnes Ivković iz Prusca kaže da se svijet snalazi, da ko hoće raditi da ima, a ko neće da nema novca.

“U nas omladina k'o omladina – ode vani. Neće niko da radi kod nas, ni u susjednim mjestima, jer su male plate. Ko može, ode vani raditi. Nekad su se bavili poljoprivredom, sijali, ali tanko je to”, kazuje nam Ivković.

Mirnes Ivković

Objašnjava da su u mjestu nekad radila četiri kafića, a da radi trenutno jedan i da je i on pred gašenjem jer nema prometa.

“Bez obzira na sve što sam rekao, svoju budućnost vidim u Pruscu. Da mi ponude ne znam ti šta, ne znam koliku platu, ne bi otišao odavde. Ja sam naučio živjeti i sa 100 maraka i sa 1.000 maraka. Nije naravno isto živjeti kada imaš manje ili više, ali sam naučio i znam se prilagoditi”, ističe Ivković.

‘Ajvatovački biseri’ kao svijetli primjer

Prusac je kroz svoju historiju mijenjao nazive. Zvao se Akhisar, Terra bianca, Prussena, Prensa, Fortezza bianca, Castel bianco, Acmar, Biograd… Svaki naziv je nosio svoju kulturu i način življenja u prusačkim mahalama.

Prilikom posjete gradu Akhisaru u Turskoj (Prusac se po Ajvaz-dedi, koji je porijeklom iz pomenutog turskog grada, zvao Akhisar što u prevodu znači bijeli grad), Sakib ef. Began iz tamošnje arhive dobio je knjigu koja govori o jednom od njegovih predaka – Muhamed-begu koji je živio prije 300 godina. Istražio je i pronašao njegov nišan. U knjizi je opisano da je Prusac, koji je bio centar tadašnje vlasti, bio pod kontrolom Muhamed-bega. Tu se, pojašnjava, počelo odmotavati klupko njegovog porodičnog stabla.

Prusac i dalje ima svoje spomenike, ali nema institucija koje će prozvoditi kadrove koji će moći nositi određene aktivnosti, pa čak i posao, zanimanje.

(Reuters)

Mladi u Pruscu se okupljaju kroz udruženje “Ajvatovački biseri”, koje ima kulturne i folkornu sekciju, a baštine mnogo toga – od Ajvatovačke ilahije do uspavanke. Uspješni su u tom što rade. To je jedan od načina da dobiju šansu da pokažu neke kreativnosti i van svog mjesta. Bili su nedavno u Jablanici, idu uskoro nastupati u Zenicu…

I to je jedan od načina borbe da se mlađima pruži nešto više – da mjesto koje nema prodavnice, a moglo bi ostati i bez jedinog kafića, donese neke nove stvari i sadržaje, te da nadu omladini koja tu živi.

Izvor: Al Jazeera

Vaša dnevna doza vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada