Diplomatski mir ili sizifovski rat u Ukrajini

Kad je krajem februara prošle godine Vladimir Putin naredio svojim trupama da pređu granicu sa Ukrajinom i počnu ono što su nazvali „specijalna vojna operacija“, svijet je zanijemio, a Rusi mislili kako će svoju ukrajinsku avanturu završiti brzo i gotovo bezbolno. Međutim, Ukrajinci, snažno podržani Zapadom, predvođenim SAD-om i Velikom Britanijom, pokazali su se tvrđim orahom nego što se očekivalo. Uprkos žestini otpora i podršci koju imaju, ipak nisu uspjeli u potpunosti zaustaviti prodore i potisnuti rusku vojsku sa svoje teritorije.

Nakon 18 mjeseci razarajućih borbi, ratu se i dalje ne nazire kraj. U procesu smo iscrpljivanja protivnika u kome i jedni i drugi vide svoju priliku za ostvarivanje bolje pregovaračke pozicije. Neki vojni analitičari predviđaju da ćemo u ovoj fazi ostati još najmanje godinu dana, te da se bitke krucijalne za ishod cjelokupnog rata neće desiti sve do potkraj 2024.

Svakom sedmicom potreba za uspostavom mira, makar krhkog, se povećava. No, svake sedmice taj mir djeluje manje moguć nego li je bio prethodne. Razlog tome je dvojak – i Rusija i Ukrajina imaju razloge zbog kojih i dalje vjeruju da mogu ostvariti apsolutnu pobjedu, a u isto vrijeme ulog postaje sve veći i obje strane po svaku cijenu moraju izbjeći poraz.

Postoji 1.600 nuklearnih razloga, instaliranih na projektile, te krhki ego jednog autoritativnog vladara i cjelokupnog njegovog naroda, zbog kojih Rusija sebi neće dozvoliti apsolutni poraz u Ukrajini. Sa druge strane, stoji hrabar i izdržljiv narod, potpomognut sa preko 100 milijardi američkih dolara „investiranih“ u spas Ukrajine i zaustavljanje Rusije.

Sva žrtva koju podnosi ukrajinski narod, kao i sav novac će postati uzaludni, dok će se cjelokupni liberalno-zapadni sistem naći pred urušavanjem, ukoliko Zapad dozvoli slom ukrajinske odbrane i poklekne pred imperijalističkim pohodom u 21. vijeku na teritoriji Evrope. Ovakva postavka sama po sebi vodi u pat poziciju i teško je da će bilo koja strana nakon svega uloženog odustati prije nego iscrpi sve mogućnosti i tako osramoćena napustiti najsjajniju pozornicu na svjetskoj areni prepustivši protivniku uspjeh.

Kako nazad kada se pređe linija bez povratka?

Lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma, govorio je Mark Fisher 1989. godine. Isto tako, kada pogledamo trenutnu situaciju na terenu i raspoloženje koje vlada u ruskom i ukrajinskom taboru, možemo reći da je lakše zamisliti kraj svijeta – ono što nam možda i slijedi ukoliko rat krene određenim tokom – nego diplomatsko okončanje rata u Ukrajini.

Vladajuće strukture obje sukobljene strane su izrazile svoju želju i predanost miru, ali sa zahtjevima koje druga strana pod trenutnim okolnostima zasigurno neće prihvatiti. Udaljenost ovih zahtjeva postavlja teško pitanje da li se može iznaći ponuda dovoljno privlačna obojima da polože oružje i načine ustupke.

Zahtjevi koje je postavio Volodimir Zelenski će biti teško prihvatljivi za Rusiju u ovom trenutku. Između ostalog, Rusija bi morala vratiti novopripojene teritorije Ukrajine, uključujući i Krim, anektiran prije devet godina; pristati da plaća vojnu reparaciju Ukrajini te izručiti pripadnike svoje armije protiv kojih Ukrajina raspiše optužnice. U momentu kada vojska, ekonomija i cjelokupni sistem u Rusiji nisu pred potpunim kolapsom, a teško je vjerovati da će biti u doglednom periodu, ovi zahtjevi teško mogu biti osnov za pregovore. Jednako nerealno je očekivati i da će Ukrajina koja uspješno odolijeva ruskoj agresiji već 18 mjeseci pristati da preda 22 posto teritorije koju je Rusija prošle godine proglasila anektiranom, pogotovo jer još uvijek drže poprilične komade četiri anektirane pokrajine.

Ono što se mora desiti prije nego li dođe do dugotrajnog mirnog rješenja jeste uspostava promjene svijesti u kojoj će akteri biti spremni za pregovore, praćeni uspostavom prekida vatre pod patronatom UN-a, popunjenim osobljem iz neutralnih zemalja oko kojih se obje strane slože.

Nakon što se trenutni mir ostvari, može se krenuti ka kreiranju trajnog. Ukrajina neće odustati od teritorijalnog integriteta i gotovo svi koji trenutno pozivaju na prekid sukoba su saglasni da Rusija mora odustati od teritorijalnih dobitaka u Ukrajini do kojih su došli uz dosta žrtve. Nakon ovog ustupka, da bi došlo do uspješne reintegracije istočnih pokrajina u ukrajinski sistem, bit će potreban pomak i sa ukrajinske strane. Ustavne promjene koje će garantirati veće slobode za navedene pokrajine koje će uključivati pravo na jezik, religiju i proporcionalniju zastupljenost u odlučivanju, također će se morati dogovoriti.

NATO kao ‘crvena linija’

Da bi Rusija uopšte dala ovaj ustupak i prepustila teško osvojeni teritorij, morat će imati dovoljno jak poticaj. Argument koji bi „spasio obraz“ Rusije i prikazao kako ne napuštaju svoju ukrajinsku avanturu kao potpuni gubitnici, što bi bilo neprihvatljivo i za rusku vlast, ali i za rusku javnost. Poticaj ovog razmjera bi svakako moglo biti rješavanje jednog od glavnih razloga invazije. Ukrajinski zahtjev za pristupanje NATO-u je ono što je za Rusiju bila crvena linija i kada bi se Ukrajina odrekla aspiracija ka članstvu u Atlantskom savezu, Rusija bi mogla reći da je ovim sukobom uspjela osigurati svoju sigurnost na duge staze i tako imati častan izlaz iz sukoba.

Status Krima djeluje kao mogući kamen spoticanja u kreiranju trajnog mira na istoku Evrope. Krim jeste ilegalno anektiran, reintegracija u ukrajinsko društvo bi bila nemoguća. Rusija je anektirala Krim prije više od devet godina i uspostavila svoj sistem na poluotoku. U ovom periodu je naseljen i veliki broj Rusa, prema različitim istraživanjima broj varira između 350 i 600 hiljada novih stanovnika iz unutrašnjosti Rusije. Prisilnom reintegracijom bi Ukrajina sebi stvorila dodatni problem u funkcioniranju, jer je i prije aneksije, područje Krima vodilo politiku u kontrastu s ostatkom zemlje.

Poslije pada komunizma, na Krimu je još cijelo desetljeće pobjeđivala komunistička partija, dok je kroz cjelokupno trajanje moderne Ukrajine, Krim uvijek bio proruski orijentiran. Stoga, ukoliko bi se Rusija obavezala da svojim prisustvom na Krimu neće ometati ukrajinske aktivnosti u Crnom moru, Krim više može poslužiti Ukrajini kao pregovaračka poluga nego što bi služio kada bi se ponovno našao u njezinom sastavu. Garancije Ukrajini bi morale biti donesene.

Drugi kamen spoticanja jeste procesuiranje ratnih zločinaca iz Rusije. U pravednom svijetu, moralo bi doći do ovog razvoja događaja i bilo bi pošteno da oni budu procesuirani. Ipak, naučili smo kroz historiju da ruka pravde ne stigne uvijek baš odmah. Kako kaže Marcus Tullius Cicero, cijenjeni državnik iz antičkog Rima, nepravedan mir je bolji od pravednog rata. Nemoguće je očekivati da će Putin, ali i ostatak ruskog vodstva, pristati da izručuju svoje vojnike u ovom trenutku, pa je stoga nerealno postavljati kao zahtjev bez kog se ne mogu zaustaviti ratna djelovanja. Ostaje nam samo da se nadamo da će doći neka sretnija vremena u kojima će to biti moguće.

Pale su teške riječi, desili se još teži zločini, no diplomatija je jedino rješenje da krvoproliće prestane u skorijem periodu. U protivnom ćemo gledati snimke razrušenih objekata i uništenih života još dugo vremena.