Alibašić: Lobiranje BiH u svijetu ne smije biti svedeno na volonterizam

„Sjedinjene Američke Države igrale su ključnu ulogu u stabilizaciji Zapadnog Balkana tokom i nakon ratova ‘90-ih. Angažman SAD-a uključivao je diplomatske inicijative i vojne intervencije. Danas se američka uloga fokusira na poticanje demokratije, ekonomski razvoj i integraciju zemalja regije u euroatlantske strukture. Na nedavnom sastanku s predstavnicima State Departmenta u Washingtonu sam čuo ponavljanje ovih stavova i o podršci Bosni i Hercegovini“, govori dr. Haris Alibašić, vanredni profesor u programu za javnu upravu na Univerzitetu Zapadne Floride.

Kako je ranije radio za Misiju Ujedinjenih nacija, Sjevernoatlantski savez (NATO) i Ured Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini (OHR), napominje da se javni stav SAD-a prema Bosni i Hercegovini odražava kroz podršku stabilnosti, prosperitetu i euroatlantskim integracijama, ali i da već dugo vremena postoji potreba za preispitivanjem i unapređenjem dejtonske strukture.

„Iako je Dejtonski sporazum donio mir, složenost istog koči efikasno upravljanje. Osim toga, postojanje Ureda visokog predstavnika (OHR) s evidentnim nedostacima u transparentnosti upravljanja samo dodatno potkrepljuje argument za neophodne reforme. Cilj ovih reformi mora biti osiguranje dugoročne održivosti države. Iako su susjedne zemlje – Srbija i Hrvatska potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma i stoga obavezne poštivati suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, lideri ovih zemalja udružuju se s istomišljenicima unutar BiH kako bi oslabili bosanskohercegovačke državne institucije“, smatra sagovornik.

Ističe da Bosna i Hercegovina kao država alarmantno zanemaruje potrebu za lobiranjem, uprkos svojoj ogromnoj geostrateškoj važnosti i inherentnoj složenosti situacije.

„Još specifičnije, lobiranje se ne smije svesti na volonterizam. Iako se lobiranje može vidjeti kao skupo i često politički osjetljivo, dugoročna korist koja proizlazi iz izgradnje čvrstih odnosa s glavnim svjetskim akterima je neprocjenjiva. Strategija lobiranja treba da uzima u obzir specifične interese i izazove Bosne i Hercegovine na međunarodnoj sceni. U SAD-u, moć lobiranja ne samo da je ključna, već je često presudna za osiguranje neophodne podrške i dubokog razumijevanja izazova s kojima se zemlja bori.“

Cijeniti jedinstvenost svake države unutar regije

Poručuje da Zapadni Balkan, bogat svojim različitostima i potencijalima, predstavlja regiju koja je ujedno suočena s brojnim izazovima.

„Dok je regionalna saradnja važna, imperativ je priznati i cijeniti jedinstvenost svake države unutar regije te se usredotočiti na jačanje specifičnih potencijala koje svaka od njih nudi. Prije razmatranja sveobuhvatne regionalne saradnje, potrebno je razumjeti i osnažiti individualne kapacitete svake države. Države koje se posebno ističu u ovom kontekstu su Bosna i Hercegovina, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Crna Gora. Na ove zemlje se izvana vrši intenzivan pritisak, kako od strane međunarodne zajednice tako i od susjednih država“, kaže Alibašić.

Dodaje da postoji goruća potreba za rješavanjem unutrašnjih političkih i ekonomskih izazova, stabilnosti ovih država, međusobne saradnje, a koje su od presudne važnosti za njihov napredak.

„Dodatno, geopolitičke promjene i novi globalni izazovi, kao što su migracije, energetska sigurnost i digitalizacija, utječu na dinamiku na Zapadnom Balkanu. Iako se očekuje da će se trendovi integracije ovih zemalja u Evropsku uniju i NATO nastaviti, rastući utjecaj drugih globalnih aktera, poput Kine i Rusije, te rat u Ukrajini, u regiji mijenjaju tradicionalne geopolitičke veze i partnerstva“, navodi sagovornik.

Ocjenjuje da su međudržavni odnosi dinamični i podložni promjenama.

„Tradicionalne sile poput SAD-a, Kine i Rusije zadržavaju ili jačaju svoj utjecaj, ali i pojedine druge države i regionalni blokovi sve više jačaju svoj položaj na globalnoj sceni. Teško je jednoznačno odrediti koja zemlja vodi glavnu riječ, jer to ovisi o specifičnom geografskom kontekstu i pitanju. Situacija u Ukrajini dodatno komplicira globalnu političku sliku i aktuelne međudržavne odnose u svijetu, a i veliki materijalni i politički resursi se izdvajaju za rat u Ukrajini.“

Ciljevi održivog razvoja od ključne važnosti

Nastavlja da je u 2022. godini, kao Fulbrightov stručnjak, služio u Uredu premijera Kosova za strateško planiranje, gdje je radio na usklađivanju Nacionalne razvojne strategije i Nacionalne energetske strategije sa Ciljevima održivog razvoja Ujedinjenih nacija.

„Ciljevi održivog razvoja su od ključne važnosti jer predstavljaju univerzalni okvir za kreiranje bolje i održive budućnosti za sve. Definiraju 17 ciljeva za globalne izazove, poput siromaštva, nejednakosti, klimatskih promjena i socijalne pravde. Mnoge države usvajaju ove ciljeve kao temelj svojih nacionalnih razvojnih strategija. Međutim, stepen njihove realizacije ovisi od dostupnih resursa, političke volje i specifičnih nacionalnih okolnosti“, obrazlaže Alibašić.

Prema njegovim riječima, ratovi drastično usporavaju društveni razvoj, uzrokujući ljudske gubitke, uništavanje infrastrukture i prekidanje obrazovnog i ekonomskog sistema.

„Za postkonfliktnu obnovu neophodna je rekonstrukcija infrastrukture, psihosocijalna podrška žrtvama, uspostava pravne države i ekonomska revitalizacija“, jasan je sagovornik.

Imajući u vidu da je u Grand Rapidsu u Michiganu bio odgovoran za politike i programe vezane za energiju, održivost, zakonodavne poslove i klimatsku otpornost, kaže da klimatske promjene predstavljaju ozbiljnu i dugoročnu prijetnju.

„Povećanje globalne temperature, ekstremni vremenski uvjeti i porast morske razine samo su neki od izazova s kojima se suočavamo. Ove promjene dovode do narušavanja ljudskog zdravlja, nestanka staništa i oskudice resursa. S ekonomske strane, posljedice uključuju oštećenje infrastrukture, smanjenje poljoprivredne produktivnosti i povećane troškove zdravstvene zaštite.“

S obzirom na to da je i autor dvije knjige: Sustainability and Resilience Planning for Local Governments: The Quadruple Bottom Line Strategy (2018) i Strategic Resilience and Sustainability Planning: Management Strategies for Sustainable and Climate-Resilient Communities and Organizations (2022), tvrdi da povećanje pripremljenosti i otpornosti na katastrofe zahtijeva višesektorski i sveobuhvatan sistemski pristup koji se paralelno planira s održivim razvojem.

„Ključni elementi uključuju edukaciju građana, izgradnju otporne infrastrukture, obnovljivu energiju, razvijanje sistema za rano upozoravanje te ulaganje u istraživanja. Međunarodna saradnja i razmjena resursa i informacija esencijalni su za efikasan odgovor na katastrofe“, zaključuje Alibašić.