Baldasar: Sjećanje na Srebrenicu je civilizacijsko, a ne političko pitanje

„Cijela Hrvatska, baš kao i svi sa prostora bivše zajedničke države, moramo uvijek voditi računa o tome i stalno podsjećati naše mlade na nešto što se strašno desilo, na genocid u Srebrenici“.

Direktno, upravo ovim riječima odgovorio je Ivo Baldasar, nekadašnji gradonačelnik Splita na pitanje o 11. julu i najvećem zločinu nakon holokausta na tlu Evrope.

O opomeni cijelom svijetu da se čuvena izreka „Nikad više“ pred očima, gotovo u direktnom TV prijenosu, istopila u bosanskom gradiću, gdje su ubijana djeca, žene, starci… I gdje se, opet pred kamerama, odigrava posljednja faza genocida – njegovo negiranje, prijeteći novim ratnim požarom nakon što je jedva ugašen.

Kako Baldasar danas, u takvom vremenu, promišlja o genocidu koji se desio na pragu 21. stoljeća u Evropi? Upravo je on, među prvima, podržao organizaciju mimohoda ulicama Splita u znak sjećanja na genocid u Srebrenici. Prvi „Mimohod 8.372“ održan je 11. jula 2013. godine, nepunih mjesec dana po njegovom preuzimanju četverogodišnjeg mandata koji je proveo kao čelni čovjek tog dalmatinskog grada.

„Split se mora solidarizirati“, kaže Baldasar u telefonskom razgovoru na koji je odmah pristao.

Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Splita i Koordinacija bošnjačkih organizacija za grad Split i Splitsko-dalmatinsku županiju, koji su organizatori mimohoda, imali su odličnu saradnju sa Baldasarom koji je sve četiri godine mandata gradonačelnika bio učesnik mimohoda, a kasnije je dolazio u nekoliko navrata i kao obični građanin.

Pamtimo njegovu izjavu 11. jula 2013. godine: “Moja generacija i ja smo mislili da je to davna prošlost iz Drugog svjetskog rata. Nažalost, u ovom ratu na pragu 21. stoljeća dogodio se u Srebrenici pokolj nevinih ljudi”.

• Podržali ste među prvima organizaciju splitskog mimohoda, a u znak sjećanja na Srebrenicu.

– Pitanje je civiliziranosti, a ne politike, obilježavanje genocida u Srebrenici. Učestvovao sam na mimohodu sve četiri godine svog mandata kao gradonačelnik, a dolazio sam i kasnije. Išao sam i u Bosnu, između ostaloga na jednu manifestaciju koja je bila vezana za obilježavanje tragedije u Srebrenici.

• Šta znače za Vas Vukovar i Srebrenica? Koliko je važno podsjećati da se tako što zaista više nikad i nigdje ne ponovi?

– Treba stalno podsjećati na ono što se desilo. U Hrvatskoj svi znaju šta je Vukovar, ali i svi znaju šta se dogodilo u Srebrenici. U prvom slučaju je bila strašna bitka, neravnopravna, Davida i Golijata; u drugom slučaju je bio klasični genocid nad nedužnim stanovništvom, golorukim i nenaoružanim. To se ne smije zaboraviti. I treba se prisjećati ovih simbola stradanja u dvije države da se nikad više takvo što ne ponovi. Da bi mogao nastaviti živjeti moraš oprostiti, ali ne smiješ zaboraviti.

• U Bosni i Hercegovini postoje oni koji negiraju ili relativiziraju genocid i stradanja ljudi. Vaš pogled?

– Negiranje genocida, negiranje stradanja na svim stranama, ponovit ću – to je pitanje civilizacije. Ako to negiraš, onda negiraš samoga sebe. Da ne govorim o onima koji su preživjeli bol. Ne mogu razumjeti nikako, a osobito ne mogu razumjeti one koji pokušavaju razbijati Bosnu i Hercegovinu.

• Koliko je bitno za ljude na ovim prostorima da su povezani, pogotovo u vremenima koja su ovdje nekako uvijek burna?

– Mi živimo stoljećima tu zajedno. Države su se i mijenjale u konačnici. Bili smo u zajedničkoj državi, pa odvojeni, pa opet u zajedničkoj državi, sada smo opet odvojeni… Razni ljudi žive zajedno. I to ne može ništa promijeniti. Treba živjeti zajedno bez obzira na te granice. Iznimno bih volio da Bosna i Hercegovina uđe u Europsku uniju.

Čini se da hrvatska politika, i oni bivši i ovi sadašnji, žele da i Bosna i Hercegovina uđe i u Europsku uniju i u šengen. S tim bi se, siguran sam, riješilo puno tih problema. Bolje rečeno: problemi bi se izbrisali k’o gumicom.

• Je li lakše ljudima iz Hrvatske sad kad su u EU i kako vidite Bosnu i Hercegovinu na tom putu?

– Mislim da je puno lakše živjeti u Europskoj uniji. Svima. Odnedavno je Hrvatska i u šengenu. Onaj ko se želi kretati vidi koliko je lakše, koliko smo svi skupa dobili. A dobili smo zaista puno. Ne samo u novčanom smilslu, nego u smislu da se osjećamo dijelom veće cjeline, znamo da ćemo dobiti i potporu ako bude trebalo. Pogodnija je situacija. Najiskrenije, želio bih i Bosni i Hercegovini da što prije uđe u Europsku uniju, i u šengen. Navikao sam odlaziti kod prijatelja, moram prolaziti graničnu kontrolu, moram paziti kad se vraćam da slučajno nešto ne stavim što se ne smije prenijeti preko granice. Ovamo letim u Njemačku, ili u Španjolsku i nema kontrole, nitko te za ništa ne pita, prolaziš – dolaziš. A ovdje živi prvi susjed, tvoj narod na neki način, a moraš prolaziti kontrole.