Subašić: Putin podrškom Dodiku demonstrira moć Rusije da brani svoje interese

„Dovodeći u pitanje norme i pravila međunarodnog poretka, Rusija je otvorila ‘Pandorinu kutiju’ nesređenih odnosa među ključnim akterima na međunarodnoj razini i prouzročila iznimnu razinu nesigurnosti među ostalim državama koje su se oslanjale na relativno stabilne međunarodne odnose u posljednjih nekoliko desetljeća“, smatra dr. Mate Subašić, predavač ruske politike i međunarodnih odnosa na Manchester Metropolitan Universityju.

Kako se u svom radu bavi pitanjima uloge etničkog identiteta i nacionalizma u međunarodnim odnosima s posebnim fokusom na jugoistočnu i istočnu Evropu, dodaje da je ruska invazija na Ukrajinu generirala relativno dugoročnu neizvjesnost u međunarodnim odnosima, što se prelijeva na međudržavne, kao i unutardržavne odnose.

„Svjedočimo i sveobuhvatnoj sekuritizaciji međunarodnih i unutardržavnih odnosa, koji se očituju i u preispitivanju savezništava, redefiniranju interesa i osmišljavanju novih strategija za ostvarivanje tih interesa. U konačnici, međunarodni i državni akteri zaokupljeni su osmišljavanjem obrambenih i sigurnosnih politika, što potiskuje ulogu države u osiguravanju ekonomskog blagostanja i prosperiteta. Sigurnost se prestaje mjeriti kućnim budžetom“, kaže Subašić.

Prema njegovim riječima, vojna pobuna Wagnera, osim što je doprinijela dojmu da ruska vojna i politička elita nisu ujedinjene kao što se prethodno vjerovalo, ukazuje na dvije stvari.

„Prvo, sustav parainstitucionalnih organizacija, čija je uspostava u svim sferama politike jedno od ključnih obilježja Putinove vladavine Rusijom, dugoročno može postići ‘efekt bumeranga’, ako one steknu dovoljno moći da mogu samostalno djelovati. Drugo, pobuna Wagnera važan je podsjetnik za sve ostale države koje se oslanjaju na privatne vojne kompanije koliko je teško uspostaviti kontrolu nad plaćeničkim postrojbama“.

Ocjenjuje da je pobuna Wagnera „iznimno značajna“, imajući na umu da je to bio prvi ozbiljni izazov autoritarnom poretku pod Putinovim vodstvom.

„Bez obzira na to što postoje različita mišljenja o razlozima pobune kao i konačnom neuspjehu, činjenica je da je država ovu opasnost shvatila ozbiljno i time odala dojam nesigurnosti kakav u Rusiji nismo vidjeli barem od 2011. godine“, kaže Subašić.

Rusija ima veoma nizak vanjski dug

Nastavlja da je teško procijeniti koliko je Vladimir Putin spreman daleko ići, posebno što su i napad na Ukrajinu i aneksija Krima bili neočekivani.

„Međutim, kada je riječ o financiranju rata, bitno je prisjetiti se da Rusija, za razliku od mnogih europskih država, ima veoma nizak vanjski dug (u odnosu na bruto domaći proizvod, BDP) koji se sustavno smanjivao još od 1999. godine kada je bio veći od 90 posto, da bi u 2020. godini iznosio nešto manje od 20 posto (usporedbe radi prosječan vanjski dug zemalja članica Europske unije iznosi iznad 80 posto)“, objašnjava.

Podsjeća i da je Rusija od 2008. godine uspostavila Fond nacionalnog blagostanja u koji su se prilijevali viškovi prihoda od nafte i plina.

„Iako su ekonomske sankcije Zapada imale značajan utjecaj na mogućnost ulaganja tih sredstava, kao i na mogućnost zaduživanja na međunarodnom tržištu, činjenica je da Rusija ima dovoljno prostora da nastavi invaziju. Doduše, pitanje je da li ima i kapacitet za proizvodnju vojne opreme kakva bi bila potrebna za ostvarivanje proklamiranih ciljeva u Ukrajini“.

Smatra da se nakon prvobitnog šoka Rusija, ipak, uspjela othrvati sankcijama i to zahvaljujući činjenici da je sankcije nametnuo samo Zapad, a ne šira međunarodna zajednica.

„Iako je Rusija izvozila manje nafte, ukupno je od nje zaradila više s obzirom na višu cijenu koja je uslijedila nakon invazije na Ukrajinu. Osim toga, nakon prvotnog šoka, rusko se gospodarstvo moralo okrenuti drugim tržištima, kojima se, poput kineskog, Rusija približavala već od prvih sankcija nakon aneksije Krima. Možda najupečatljiviji detalj izbjegavanja sankcija – kako Rusije, tako i drugih država – jeste trgovanje preko posrednika poput, na primjer, Kazahstana i Bjelorusije ite ostalih država koje s jedne strane još posluju s Rusijom, a s druge strane posluju i sa Zapadom. Primjerice, izvoz manjih kamiona iz Njemačke u Rusiju je uistinu prestao, ali je Njemačka istovremeno počela izvoziti čak i veću količinu navedenih kamiona u Armeniju, odakle se kamioni potom izvoze u Rusiju“, navodi Subašić.

Opasno promovirati autoritarni diskurs

Napominje da je posljednjih nekoliko desetljeća ruski utjecaj na Zapadnom Balkanu rastao proporcionalno s nekonzistentnošću politike EU-a i Sjedinjenih Američkih Država prema regiji.

„Tri vrste utjecaja (međunarodno-politički, gospodarski i ideološki) isprepleteni su i međusobno se nadovezuju. Rusija se na međunarodno-političkom planu fokusirala na Zapadni Balkan kako bi demonstrirala svoju moć i inzistirala na multilateralnoj politici nasuprot unilateralnom utjecaju zapadnih saveznika. Na tom putu se Rusija suprotstavila međunarodnom priznanju Kosova i kontinuirano produbljivala odnose s onim akterima na Zapadnom Balkanu koji su implicitno protiv pristupanju Europskoj uniji i Sjevernoatlantskom savezu (NATO), a u skladu sa smjerom vanjske politike koju je inicirao Vladimir Putin i koja je za cilj imala predstaviti Rusiju kao relevantnog aktera na međunarodnoj sceni“, objašnjava Subašić.

Ne krije da je ekonomski utjecaj Rusija ostvarila kroz investicije ruskih kompanija na Zapadnom Balkanu, koje su pod utjecajem države poput Gazproma i Sberbanke, računajući da će se „gospodarski utjecaj preliti na politički utjecaj nad izvršnim vlastima“ u državama Zapadnog Balkana te podršku stanovništva jačanju veza s Rusijom nauštrb veza sa Zapadom.

„Međutim, ideološki utjecaj, koji je za razliku od međunarodno-političkog i gospodarskog utjecaja relativno neopipljiv, može imati mnogo značajnije negativne posljedice po države Zapadnog Balkana. Naime, Rusija se, kao i u nekim zemljama diljem Europske unije, predstavlja kao protuteža politikama ljudskih prava na kojima se temelje Europska unija i NATO, a koja opravdava konzervativno uređenje društva sklono autoritarnom tipu vlasti i ograničavanju ljudskih prava. Imajući na umu izazove s kojima su se zemlje Zapadnog Balkana suočavale u prošlosti i dosad uložen trud u odnosu na zaštitu ljudskih prava, iznimno je opasno promovirati autoritarni diskurs koji teži ograničavanju temeljnih ljudskih sloboda i drugih vrijednosti koje su ključne za očuvanje demokracije“.

Prema njegovim riječima, ruska invazija na Ukrajinu doprinijela je preispitivanju ruskog utjecaja na Zapadnom Balkanu.

„Posebno je to primjer u Srbiji, imajući na umu da Rusija inzistira na kosovskom presedanu kao opravdanju za anektiranje Krima i invaziju, čime indirektno uvažava međunarodni status Kosova i time dovodi u pitanje potporu dijela stanovništva u Srbiji koji je privržen Rusiji. Međutim, i u drugim zemljama se, također, preispituje utjecaj Rusije i potencijal za destabilizaciju koji Rusija posjeduje u pojedinim državama“, jasan je Subašić.

Moguć put prema EU-u

Mišljenja je da se odnos Milorada Dodika, predsjednika bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, i ruskog predsjednika Vladimira Putina zasniva na međusobnim interesima.

„S jedne strane, u nedostatku potpore međunarodnih aktera, ali i u vezi sukoba s raznim međunarodnim akterima koji su angažirani u Bosni i Hercegovini, Dodik pribjegava Putinu i koristiti ga za legitimaciju svoje vladavine u Republici Srpskoj, bilo kroz političku potporu ili kroz razne financijske potpore. S druge strane, Putin kroz podršku Dodiku demonstrira moć ruske države da brani svoje interese tamo gdje ih smatra legitimnima. Unatoč povijesnoj, religijskoj i kulturnoj povezanosti, čini se da je glavni cilj odnosa između dvojice aktera ostvarivanje ciljeva koji im pruža dojam moći, posebno u očima stanovništva“, tvrdi Subašić.

Ponavlja da je politika EU-a prema zemljama zapadnog Balkana u posljednja dva desetljeća bila izrazito nekonzistentna, što je u konačnici otvorilo put Rusiji da ostvari utjecaj, posebno u odnosu na aktere koji su skeptični prema integraciji u Uniju, ali i demokratizaciji društva.

„Nažalost, trebala se dogoditi invazija na Ukrajinu da bi se Europska unija angažirala da potakne daljnje procese integracije, posebno Bosne i Hercegovine. I unatoč tome što se pristupanje Europskoj uniji za mnoge države regije i dalje čini teško dostižno, primjeri Crne Gore, Albanije i Sjeverne Makedonije pokazuju, ipak, da je put prema Europskoj uniji moguć, što je najvažnija poruka, imajući na umu da se nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju proces pristupanja nije činio realnim, što zbog nedostatka napretka unutar samih zemalja, što radi nesigurnosti unutar Europske unije o mogućnostima proširenja“.

Na kraju upozorava da su etnonacionalističke politike na Zapadnom Balkanu jednako opasne kao takve politike bilo gdje u Evropi.

„Ono što je opasno jest što se pojavom takvih politika u pojedinim državama Europske unije legitimira nastup sličnih aktera na Zapadnom Balkanu. Iako (etno)nacionalizam još nije mainstream u Europskoj uniji, teško se može zanemariti jačanje partikularnih interesa nerijetko vezanih za jednu državu ili etničku skupinu. Nažalost, dok je u prošlosti proces integracije u Europsku uniju podrazumijevao, među ostalima, i ublažavanje nacionalističke retorike, teško je zamisliti da Italija ili Mađarska inzistiraju da se buduće potencijalne članice odreknu svog nacionalizma“, zaključuje Subašić.