FP: Pobuna Wagnera mogla bi ojačati Iran u Siriji

Kada je pobuna Jevgenija Prigožina u Rostovu na Donu u Rusiji počela 23. juna, ruska vojna policija u Siriji uhapsila je najmanje četvoricu najviših čelnika grupe Wagner i odvezla ih u zračnu bazu Hmeimim na zapadnoj obali zemlje kao mjeru predostrožnosti.

Više izvora je izjavilo za Foreign Policy putem poruka preko aplikacije za razmjenu šifriranih poruka da ih sve još drže u zatvorenom objektu u Hmeimimu; međutim, još nije objavljena nikakva javna naznaka o njihovom boravištu.

Dom za nekoliko hiljada ruskih vojnika i vanjskih saradnika, Hmeimim je ruski komandni i kontrolni centar u Siriji i logistički štab za sve Wagnerove operacije u inostranstvu.

Sa svoje dvije velike trake za slijetanje, to je najveći ruski objekat izvan bivšeg Sovjetskog Saveza koji može servisirati i puniti gorivom teške avione koji prevoze velike količine oružja i osoblja. Wagnerovi letovi za Libiju, Mali, Sudan, Centralnoafričku Republiku, pa čak i Venecuelu polaze iz Hmeimima preko aviona ruskog ministarstva odbrane prije nego što stignu na svoja konačna odredišta. Ako Kremlj uskrati Wagneru pristup ovom objektu, Prigožinovo globalno carstvo će se zaustaviti.

Jedna od ključnih komponenata u odbrani interesa Moskve

Kao i u samoj Rusiji – gdje su policija i Federalna služba sigurnosti izvršile raciju u sjedištu grupe i zatvorile njene podružnice – Wagnerovim čelnicima u Hmeimimu je navodno dat ultimatum da potpišu nove ugovore s ministarstvom odbrane ili da se vrate kući. Međutim, nakon godina iscrpljivanja u redovima ruskih posrednika u Siriji, Wagnerove snage čine jednu od ključnih komponenti onoga što je ostalo štiteći interese Moskve u toj državi, što Prigožinu daje značajnu prednost koja će vjerovatno odgoditi naglo slamanje njegovog utjecaja.

Trenutno Wagner ima između 1.000 i 2.000 vojnika raspoređenih u Siriji, koji se nalaze u središtu mnogo veće mreže od više od 10.000 lokalnih privatnih vojnih saradnika koji pomažu u čuvanju infrastrukture nafte, plina i fosfata u pustinji te zemlje, navodi se u tekstu na Foreign Policyju.

Wagner plaća sirijskim privatnim vojnim saradnicima dijelom iz prihoda ostvarenih od ovih objekata, od kojih je većina u vlasništvu ili pod upravom kompanija povezanih s Genadijem Timčenkom – jednom od najbližih osoba od povjerenja ruskog predsjednika Vladimira Putina za kojeg stručnjaci tvrde da je nadzirao njegovo lično bogatstvo – i Wagnerove fiktivne kompanije.

Kako je Rusija jedan od najvećih svjetskih izvoznika energije i roba, prihodi ostvareni od prirodnih resursa Sirije su zanemarivi za rusku državu. Međutim, za sirijski režim oni su očajnički neophodan izvor strane valute, a kontrola Moskve nad njima daje Rusiji prednost koju može koristiti da osigura da Damask ne odustane od svojih geostrateških obaveza prema Kremlju u bilo kojem poslijeratnom scenariju.

Ove obaveze uključuju očuvanje prava Rusije da koristi Hmeimim kao lansirnu rampu za projiciranje moći u Africi i, što je još važnije, pristajanje nuklearnih brodova u sirijsku luku Tartus. Ovo posljednje je jedno od najvećih geostrateških dostignuća Moskve od 1970-ih i omogućava Rusiji da vrši nuklearno odvraćanje duž južnog krila NATO-a.

Bez obzira na to što pojedini Wagnerovi lideri odluče, osigurati da Rusija zadrži utjecaj nad Damaskom znači osigurati lojalnost hiljada sirijskih privatnih vojnih saradnika kojima Prigožin komanduje. Bilo kakvu pauzu ili smanjenje podsticaja za ove snage uzrokovano konfuzijom u Moskvi će prihvatiti glavni rival Rusije, Iran, koji bi ovim borcima mogao ponuditi oružje i bolju platu.

Borba oko strateških resursa

Iako su partneri u podršci sirijskom predsjedniku Basharu al-Assadu, Rusija i Iran su u žestokim sukobima u Siriji od 2017. U 2018. godini njihovi posrednici su imali nasilne sukobe oko kontrole nad sirijskim rezervama fosfata i nastavili su se boriti oko drugih strateških resursa.

Ova borba za zaštitu svoje pozicije iritirala je Moskvu, posebno zato što su njene nade za političko rješenje sukoba pale. Ruske kompanije bi vjerovatno zaradile ogroman novac ako bi se ukinule sankcije Siriji, a Putin godinama vrši pritisak na Assada da to osigura. Ali takva rezolucija i injekcija zapadne razvojne pomoći nisu se desili.

Do 2021. Rusija je počela smanjivati podršku mnogim svojim posrednicima u dijelovima zemlje koje više nije smatrala strateškim, od kojih su mnogi promijenili kurs i iskazali lojalnost Iranu kako bi nadoknadili izgubljene plate. Ovaj proces se ubrzao nakon invazije Moskve na Ukrajinu u februaru 2022.

Brza normalizacija koja je viđena posljednjih mjeseci između Assadovog režima i država Arapske lige krajnja je mjera Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Jordana da obuzdaju Iran nakon što su prihvatili činjenicu da Rusija možda više ne posjeduje sredstva za to.

Trenutno su Wagnerovi plaćenici i njihova mreža izvođača na naftnim i plinskim nalazištima širom Sirije jedna od nekoliko ključnih komponenti onoga što je ostalo od gole okupacije Rusije. Djelimično podržani nezavisnim i održivim tokom prihoda, do sada su se pokazali u velikoj mjeri otpornim na iranske korake.

Međutim, padne li još jedan stub Putinovog režima, to bi se moglo promijeniti, s Wagnerovim sirijskim plaćenicima koji idu istim putem kao i mnogi drugi bivši ruski posrednici. Primjera ima na pretek.

U aprilu 2021. Rusija je ignorisala zahtjeve za podršku milicije koju podržavaju plemena koja se bori protiv kurdskih snaga koje podržava SAD u sjeveroistočnoj Siriji. Nakon što su poraženi i protjerani iz svojih domova, plemenski borci otvorili su svoja vrata Iranu, koji je dopremio velike količine teškog naoružanja i opreme i nadoknadio izgubljene plate grupe.

Agresivna ruska kampanja

Osma brigada sirijske vojske nekada je bila najlojalnija ruska jedinica u okviru oružanih snaga na jugu Sirije. Međutim, krajem 2021, Moskva je postala frustrirana svojim neuspjehom da pošalje dovoljno vojnika za borbu protiv grupe ISIL i prepolovila je plate toj grupi. Do 2022. godine potpuno je prekinula kontakt, a sada se Osma brigada bori za sirijsku Vojno-obavještajnu upravu, jednog od najmoćnijih iranskih posrednika, i koja je u velikoj mjeri umiješana u regionalnu trgovinu drogom zajedno s Hezbolahom i drugim grupama.

Slično, u julu 2022. godine, milicije Snaga nacionalne odbrane u istočnom Deir Ezzoru predvođene Hassanom al-Ghadbanom prekinule su veze s Moskvom nakon što im ona nije isplatila plate šest mjeseci. Grupa se ubrzo nakon toga spojila s Četvrtom divizijom, jednom od elitnih sirijskih jedinica koje podržava Iran, predvođenom Maherom al-Assadom – bratom sirijskog predsjednika Bashara al-Assada – koja se nalazi na vrhu lanca sirijske trgovine drogom.

Ako Rusija izgubi lojalnost sirijskih plaćenika koji čuvaju energetsku infrastrukturu zemlje, Moskva više ne bi mogla garantovati da bi mogla nastaviti prisiljavati Asada da dopusti Kremlju da koristi sirijsku teritoriju kako bi ugrozio NATO i proširio se širom Afrike.

Nakon poraza grupe ISIL 2018. godine, Rusija je poduzela agresivnu kampanju ponovnog ustrojstva i reforme oronule sirijske vojske, za koju se Moskva nadala da će se s njom udružiti kao njen glavni klijent u poslijeratnom scenariju. Sirijski generali koji su govorili ruski unaprijeđeni su i očistili stotine visokih oficira, zaplijenili oružje i vojne iskaznice od milicija koje podržava Iran i uhapsili njihove finansijere.

Program je izazvao val nasilja protiv ruskih snaga i njihovih zastupnika od strane grupa koje podržava Iran, a koje su odbile da se razoružaju i umjesto toga ubrzale svoju infiltraciju u sirijske institucije.

Do 2020. Rusija je odustala. Ograničeno ekonomskom krizom uzrokovanom pandemijom COVID-19 i neuspjehom da postigne bilo kakav privid reda, rusko ministarstvo odbrane smanjilo je svoje napore i okrenulo se vlastitoj mreži privatnih vojnih saradnika kako bi izgradilo neregularne snage koje će upravljati svojim sada usko definiranim interesima.

Wagnerova regrutacija sirijskih plaćenika

Ovaj pomak je ubrzan ratobornim stavom Rusije prema Turskoj, sa čijim zastupnicima je Moskva vodila dva odvojena sukoba 2020, stvarajući hitnu potrebu za novim regrutima. Između decembra 2019. i augusta 2020, Wagner je regrutovao hiljade sirijskih plaćenika preko više od deset privatnih sigurnosnih firmi, da se bore u Libiji protiv vlade koju podržava Turska, zajedno sa odmetnutim ratnim zapovjednikom Khalifom Haftarom.

Tokom borbi, Wagner je preuzeo kontrolu nad dva velika naftna polja, izvoznim postrojenjimaa i petrohemijskim kompleksom, što predstavlja ključnu prednost koju je ova grupa koristila da selektivno manipuliše energetskim tržištima nametanjem blokada. Tokom istog perioda, milicije koje podržava Wagner učestvovale su u kraćem sukobu protiv pobunjenika koje podržava Turska u sirijskoj pokrajini Idlib, što je rezultiralo velikim teritorijalnim dobicima za Assadov režim.

Nakon ovih kampanja, Rusija je ubrzo bila prisiljena na ponovnu mobilizaciju, ovaj put protiv grupe ISIL u centralnoj Siriji. U osam mjeseci od avgusta 2020. do marta 2021, ta grupa je izvela eksplozije iz udaljenih dijelova pustinje i ubila više od 460 vojnika i civila i ranila stotine drugih. Većina napada koncentrisana je oko postrojenja za preradu plina i naftnih polja u zemlji, što je bio pokušaj IISL-a da iznudi novac od kompanija koje su upravljale njihovom proizvodnjom.

Napadi grupe ISIL predstavljali su direktnu prijetnju ključnim interesima Rusije, a Moskva je iscrpila sve opcije kao odgovor. Privatne vojne kompanije koje su regrutovale Sirijce za borbu u Libiji oživjeli su širom zemlje, a regruti su obučavani u Suqaylabiyahu, velikom pravoslavnom gradu na periferiji pustinje gdje je Rusija regrutovala svoje najlojalnije plaćenike. Rusko ministarstvo odbrane postavilo je ultimatum lojalnim jedinicama unutar sirijske vojske: šaljite borce ili prestanite primati plate.

Na kraju, prvi put od 2017. godine, ruske jedinice koje se bore u pustinji udružile su se s iranskim posrednicima, uključujući afganistanske šiitske milicije. Tokom prva tri mjeseca 2021. godine, ove udružene snage uz podršku ruskih zračnih snaga bombardovale su ISIL, tjerajući mnoge njene borce u Irak ili dijelove sjeveroistočne Sirije pod kontrolom Kurda.

Sada je očuvanje ove mreže plaćenika izgrađene tokom 2020. ključno za osiguravanje nesmetanog rada sirijskih energetskih i fosfatnih rezervi, što je od tada postalo glavni prioritet Rusije. Iran je u međuvremenu iskoristio priliku da ‘skine oronulu fasadu Moskve’ i ukloni bivše posrednike kojima Kremlj više ne može priuštiti pokroviteljstvo.

Slaba pozicija Rusije

Wagnerove snage i Sirijci s kojima sklapaju ugovore su plaćenici i po definiciji se bore za materijalnu dobit. Neki, kao što su pravoslavni kršćani u Suqaylabiji i susjednim gradovima, ili osjećaju neku srodnost s Rusijom ili je vide kao bedem protiv širenja iranskog šiitskog sektaštva. Međutim, ako Moskva u potpunosti pritisne Prigožina, svi Wagnerovi posrednici bit će primorani donositi praktične odluke.

Od petorice Wagnerovih vođa u Siriji uhapšenih krajem prošlog mjeseca, dvojica su bila smještena u Hmeimimu, jedan u Damasku, jedan u naftom bogatoj provinciji Deir Ezzor, a posljednji u Suqaylabiyahu. Ako se njihov pritvor oduži, Kršćani iz Suqaylabiyaha i druge grupe mogu se naći na udaru primamljivih iranskih ponuda.

Iran bi također uskoro mogao biti u boljoj poziciji da daje takve ponude. Nakon mjeseci tihih pregovora, Sjedinjene Američke Države su krajem juna nastavile indirektne razgovore s Teheranom kako bi istražile ponovno pokretanje nuklearnog sporazuma ili njegovu zamjenu privremenim sporazumom. Kao mjera dobre volje, SAD je nedavno pristao da odmrzne i pusti 2,7 milijardi dolara duga iz Iraka iranskim bankama. Teheran je na sličan način zatražio oslobađanje sedam milijardi dolara južnokorejskog duga zamrznutog sankcijama, nudeći u zamjenu oslobađanje pritvorenih američkih državljana.

Međutim, trenutna slaba pozicija Rusije mogla bi odgoditi sve drske korake za obuzdavanje Prigožinove pozicije u Siriji. Ruska okupacija nije vođena težnjom za profitom, a dopuštanje Prigožinu da nastavi da ubire skromno bogatstvo je mala cijena koju treba platiti kako bi se osiguralo da se prisustvo Moskve na Mediteranu zadrži netaknuto. Učini li suprotno, Kremlj rizikuje stvaranje jaza koji će iranski posrednici uskoro iskoristiti.