Maier: Rusi negiranjem genocida u Srebrenici opravdavaju Buču

Negiranje genocida u bosanskohercegovačkom gradu Srebrenica iz jula 1995. godine od 2022. godine je postalo snažno prisutno u ruskim medijima i objavama i koristi se kao način opravdavanja optužbi na račun Moskve za masakr počinjen u ukrajinskoj Buči, govori za Al Jazeeru austrijska istraživačica Marina Maier.

Ona je autorica izvještaja o negiraju srebreničkog genocida u Rusiji u posljednjih 20-ak godina. Za naš portal kaže kako ruski mediji zločin, za koji su međunarodni sudovi presudili da je genocid, nazivaju izmišljotinom, laži, zapadnjačkom prevarom…

• Istraživali ste negiranje genocida u Srebrenici i odnos prema njemu u ruskim medijima. Kako je došlo do ovog istraživanja i koji period ono pokriva?

– Prva ideja je bila da pogledamo šta se o Srebrenici priča u medijima na ruskom govornom području uopšte, a gledali smo ne samo ruske medije već i sve objave na ruskom jeziku, i da ove informacije uvrstimo u redovni godišnji izvještaj o negiranju genocida u Srebrenici koji objavljuje Memorijalni centar Srebrenica.

Ali, kako sam nastavila sa prikupljanjem i analizom slučajeva poricanja, shvatili smo da, prije svega, postoji mnogo slučajeva negiranja, da imamo dovoljno ‘materijala’ za rad i, kao drugo, da se mogu identificirati neki posebni obrasci. Prvo je bila napravljena baza izvora na ruskom jeziku sa svim izrazima negiranja koji su dalje kategorisani prema metodologiji koju je razvio Memorijalni centar za svoj redovni godišnji izviještaj.

Stoga je Memorijalni centar odlučio da je bolje da ovaj izvještaj objavi zasebno kako bi informacije o negiranju u ruskom medijskom prostoru što bolje doprle do publike. Redovni godišnji izvještaj koji pokriva prvenstveno medijski prostor bivše Jugoslavije uskoro će objaviti Memorijalni centar.

• Navodite kako ste primijetili neke obrasce, neku terminologiju koja je prisutna kada se govori o Srebrenici u ruskim medijima. Možete li nam to malo objasniti (navodnici, termini mit, provokacija…)?

– Da, događaji u Srebrenici se opisuju kao mit, mistifikacija, izmišljotina, laž, provokacija, zapadna propaganda, fake, djelovanje zapadnih sigurnosnih službi i tako dalje. Vrlo često vidimo “takozvani genocid”, “imaginarni genocid”, “navodni genocid” ili jednostavno “genocid” stavljene pod navodnike.

Ne bih rekla da postoji poseban obrazac o tome kako, ko i kada koristi jednu ili drugu etiketu. Međutim, možemo uočiti trend naginjanja terminima kao što su „zapadna specijalna operacija“, „zapadna provokacija“, „planirana provokacija zapadnih službi bezbjednosti“, „inscenirani masakr“, „najgrandioznija mistifikacija“ u 2022. godini, dok takva terminologija ranije nije bila u širokoj upotrebi.

• Navodite kako se razlikuju određeni periodi i određeni mediji. Tako u izvještaju razlikujete period 2000-2015, potom 2015-2019 (kada ruski predsjednik Vladimir Putin spominje Srebrenicu), te do 2021. i komisije Gideona Greifa. Koje su razlike u ovim periodima, šta se dešava kada je riječ o odnosu prema Bosni i Hercegovini, odnosno Srebrenici?

– Identificirali smo određene periode intenziviranja poricanja koji se mogu pripisati događajima koji su Srebrenicu ponovo doveli u medijski prostor. Tako je 2015. godine ovaj događaj bio ruski veto na Rezoluciju Vijeća sigurnosti, 2021. godine kao što ste s pravom spomenuli objavljivanje izvještaja Greifove komisije, 2022. godine tragični događaji u Buči, Ukrajina.

Općenito, kada se opisuju ti periodi, otvoreno i paušalno negiranje između 2000. i 2015. može se pratiti do opskurnih i marginalnih medija, nekih blogova, internet foruma i tako dalje. Iako je jedna akademska konferencija na visokom nivou ponudila prostor za poricanje izraza nekih učesnika 2009. u Moskvi.

U 2015. smo bili svjedoci reakcija na veto, ali prilično pristojnih. U 2019. godini, kao što ste spomenuli, predsjednik Vladimir Putin je Srebrenicu pomenuo u ukrajinskom kontekstu na način koji je Srebrenicu jasno prikazao barem kao masakr, masovno ubijanje ljudi što je u suprotnosti s daljim razvojem poricanja 2022. godine.

Godine 2021. su bile reakciji na izvještaj komisije, u marginalnim masovnim medijima iznijeti su neki stavovi otvorenog negiranja. Istovremeno, održane su akademske konferencije posvećene izvještaju komisije na kojima su pojedini učesnici iznosili stavove negiranje. Želim da istaknem da ne govorimo o svim učesnicama konferencije. Štaviše, u nekim slučajevima se radilo o negiranju u vidu punog prihvatanja zločina, ali dovođenja u pitanje njihove pravne definicije kao genocida.

U aprilu 2022. godine uočili smo oštar nalet poricanja genocida koji se dogodio u roku od nekoliko dana u raznim masovnim medijima.

• Šta se dešava 2022. godine, naročito tokom invazije na Ukrajinu i aprilskog povratka Ukrajinaca u Buču?

– U aprilu 2022. svijet je svjedočio šokantnim fotografijama iz malog grada Buča u Ukrajini. U ovom trenutku se čini da je zločine počinila ruska vojska koja je neposredno prije toga napustila grad. Moramo sačekati nezavisnu i nepristrasnu istragu i krivično gonjenje, ali u ovom trenutku možemo reći da se čini da se zločini mogu pripisati ruskoj vojsci. U svakom slučaju, ruska strana negira počinjenje zločina.

Srebrenica je spomenuta u nizu argumenata koji su izneti da bi se ovaj stav potkrepio na ovaj način: Ruska strana događaje u Buči naziva provokacijom koje su pripremile zapadne bezbjednosne službe da bi diskreditovale rusku vojsku, a ovdje poređenje sa Srebrenicom dolazi na scenu. Buču nazivaju izmišljotinom u stilu Srebrenice, ističe se da Buča i Srebrenica imaju isti nacrt, isti „rukopis zapadnih službi bezbjednosti“.

U aprilu 2022. godine identifikovano je oko 35 slučajeva takvog negiranja. Ovo je impresivan broj, s obzirom da smo identifikovali oko 78 slučajeva od 2000. do 2023. godine ukupno.

• Koje formulacije se tada koriste? Spomenuli ste u izvještaju i Zapad i tajne službe, ‘prašnjave fascikle’, Mariju Zaharovu…

– Naglasila bih da Srebrenica se spominje među ostalim “argumentima”. Ako pogledamo Telegram objavu portparolke ruskog Ministarstva vanjskih poslova Marije Zaharove, postaje jasno da je poricanje Srebrenice samo jedan od argumenata između ostalih optužbi kolektivnog zapada. Predložila je da se prvo traže glavni direktori sceniranja u Srebrenici i odgovorni za trgovinu organima na Kosovu pod krinkom američkih zvaničnika i tako dalje. Dakle, vidite da Srebrenica nije samostalan argument.

Drugi stavljaju Srebrenicu u red zajedno sa provokacijama protiv Assada, epruvetom sa hemijskim oružjem koje kasnije nije pronađeno u rukama Colina Powella, malezijskim Boeingom, tragedijama u Račku i Markalama i tako dalje. Ima eksperta koji sugerišu da se Srebrenica smatra velikom specijalnom operacijom koja se dugo pripremala, u kojoj su učestvovale specijalne službe niza zemalja, pa čak i šefovi država.

Dakle, uočava se trend korištenja teorija zavjere i optuživanja zapadnih službi bezbjednosti, i u tom smislu, negiranje utvrđenih događaja u Srebrenici ide u prilog argumentaciji ruskoj poziciji o Buči.

• Koliki je značaj ovih nastojanja da se relativizira, umanji, negira genocid u Srebrenici? Koliko je sve to bitno ruskoj propagandi na Balkanu?

– Prvo, pogledajmo Rusiju ili šire potrošače takvih informacija koji govore ruski. Mislim da bi ovo negiranje trebalo da zabrinjava posebno s obzirom na to da genocid u Srebrenici redovno nije bio toliko prisutan u ruskom medijskom prostoru kao na Balkanu.

Po mom ličnom mišljenju, mlade generacije u Rusiji uopšte ne znaju mnogo o ratu u bivšoj Jugoslaviji i takvo paušalno poricanje je jednostavno kontraedukativno i dezinformisanje. Ako potražite na internetu “Srebrenički mit” ili “Srebrenička laž” ili nešto slično na ruskom jeziku lako ćete pronaći članke, konferencije, blogove… Ovo je zabrinjavajuće.

Kada se osvrnemo na rusku propagandu na Balkanu, takvo negiranje je u skladu sa poricanjem stavova pojedinih političara u regionu i može poslužiti kao važna komponenta izgradnje partnerstva ili negubljenja postojećih partnera u regionu, na primjer. Međutim, čini mi se, a to je samo moje lično mišljenje, da je primarni cilj upotrebe ovog negiranja bio izgradnja uvjerljivijeg argumenta koji bi podržao ruski stav o događajima u Buči. Srebrenica je stavljena u jedan lonac zajedno sa ostalim argumentima koji su uglavnom zasnovani na nekakvim teorijama zavjere.

• Ove godine je objavljen Vaš izvještaj o ruskoj propagandi i negiranju srebreničkog genocida. Kakve su bile reakcije, naročito jer ste iz Austrije, zapadne evropske države?

– Trenutno nema mnogo reakcija. Kada je riječ o nivou EU, Misija EEAS u Bosni i Hercegovini i portal EU vs Disinfo objavili su kratku obavijest o izvještaju; neki poljski mediji objavili su kratki članka o izvještaju. Možda treba da sačekamo malo. Pokušat ću da na to skrenem više pažnje u akademskim krugovima.

U oktobru ove godine u Nirnbergu će se održati veliki akademski forum o negiranju genocida, na njemu će se razgovarati i o Srebrenici, što pokazuje da je tema i dalje veoma važna u evropskom i međunarodnom prostoru.

• Na kraju, kako komentirate djelovanje ruske propagande u Bosni i Hercegovini, da li su ljudi svjesni koliko je ona aktivna?

– Naravno, ne mogu da komentarišem šta ljudi čitaju i misle, potrebne su ozbiljne društvene studije da bi se procenio ovaj razvoj događaja. Postoji dosta analitičkih izvještaja o ovoj temi koji ukazuju na intenziviranje produkcije ruskih medija na Balkanu od početka rata, na primjer. Tako da sa sigurnošću možemo reći da Balkan ostaje definitivno područje od interesa za Rusiju.

Što se tiče ruskih propagandnih medija na Balkanu uopšte, postoje neki veći igrači na ovom polju i ljudi naravno mogu da uzimaju informacije od njih. Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, nemoguće je ruske medije koji su aktivni u ovoj oblasti ograničiti samo na ovu zemlju. Zbog jezičkih mogućnosti, ljudi u Bosni i Hercegovini lako mogu pratiti ruske medije koji imaju sjedište u Srbiji, na primjer. Granice medijalnog prostora su fluidnije u regionu.

Vrlo često čujem da se ljudi danas izgube u velikoj količini informacija i žele da dobiju informacije sa barem “dvije različite strane” kako bi sami donijeli odluku o situaciji, što u početku nije loša ideja. Međutim, u tako osjetljivom regionu kao što je Bosna, gdje nisu zaliječene rane iz rata, proces pomirenja je težak, funkcioniranje države je zasnovano na etničkim podjelama, uticaju izozemskih medija koji se podržavaju jednu, recimo, grupu, takav uticaj medija mogao bi imati negativne efekte na podjelu stanovništva u Bosni i Hercegovini.