Palestinska autorica: Voljeli bi normalan život, u slobodi i dostojanstvu

Nada i ljubav nas drže u Palestini, čuvanje historije je također način borbe protiv okupatora, a muzeji su naročito važni za očuvanje kulturnog, nacionalnog i svakog drugog identiteta jednog naroda, ističe palestinska autorica Nasab Adeeb Hussein.

U razgovoru za Al Jazeeru govori zbog čega se odlučila otvoriti muzej u očevom rodnom selu, kako joj je otac postao prijatelj, iako je preminuo prije tri decenije, te koliko riječi, pisma, tekstovi i nada u bolje sutra znače Palestincima i palestinskim autorima.

• U Vašem pisanju se dobija dojam kako vam je Jerusalem dao mnogo podrške i ljubavi. Koliko sve to utječe na vaše pisanje?

– Život u gradu poput Jerusalema svakako utječe na život i pisanje. To je veoma poseban grad u Palestini i cijelome svijetu po svojoj historijskoj, vjerskoj i političkoj situaciji. Od svog djetinjstva sam željela to razumjeti i biti dio tog života, razumjeti zašto su ljudi ludi za ovim gradom. Pokušala sam to shvatiti otkrivanjem njegovih tajni šetnjama, susretima, kulturnim aktivnostima. Uspjela sam i zaljubila se u grad.

Drugi korak je bio da dozvolim mojim ljudima, svima koji vole ovaj grad i ne mogu doći do njega zbog kontrolnih tački ili političkih razloga, da vide Jerusalem mojim očima i čuju grad i glasove njegovih palestinskih stanovnika kroz moje riječi i moja djela.

U mojoj knjizi-dnevniku Tajne koje Jerusalem i ja čuvamo (objavljena 2016.) pokušala sam dokumentirati svakodnevni život u gradu od 2012. do 2015. i knjiga je postala jaka popularna u Palestini. I dalje pišem ovakve dnevnike koje objavlju i dnevnim novinama.

Do sada sam napisala osam knjiga. U šest njih se Jerusalem spominje kao mjesto ili njegovi ljudi, u tekstovima dvije knjige sa kratkim pričama, knjizi poema, knjizi pisama i među šest spomenutih knjiga su dvije knjige u kojima je grad glavna tema. Prva je dnevnik koji sam spomenula, a druga je istraživanje Palestinsko-izraelski sukob u jerusalemskom kulturnom identitetu u muzeju. Pored toga, Jerusalem zauzima veliko mjesto u mojim narednim knjigama.

• Zadržimo se na spomenutom istraživanju o muzejima, koje je napravljeno i objavljeno 2020. godine. Vi ste otvorili privatni muzej u svome selu juna 2006. kada ste imali 19 godina. Otkud tolika briga za muzeje i zašto su oni bitni u palestinskoj borbi?

– Poznati palestinski filozof Edward Said kazao je: ‘I sjećanje protiv zaborava je vrsta borbe“. U Palestini se suočavamo sa naseljeničkim kolonijalizmom, žele nam oteti ne samo zemlju, već i budućnost i prošlost tako što prave historijski narativ kojim daju Izraelcima historijsko i vjersko pravo na našu zemlju, a ujedno se briše naše prisustvo kao starosjedilačkog naroda na toj zemlji. Kako bi spasili našu kulturu i historiju, moramo ih dokumentirati, spasiti za generacije koje dolaze i pokazati naš narativ kao okupiranog naroda, a za to nam trebaju muzeji.

Proteklo je 17 godina od otvaranja mog muzeja „Stara kuća dr. Adeeba Husseina“ u mom selu Rama sjevero od Jerusalema i vidim koliko je ovo mjesto važno za izgradnju svijesti o našoj historiji i narativu. Okupator, koji govori kako ne postojimo kao starosjedilaački narod, pokušava to dokazati na brojne načine, a jedan od njih je pisanje historije iz svoje vizure i njenom objavom širom svijeta. Također se koristi utjecaj Biblije i time ignorira arapski narod koji živi u Palestini.

Alat neznanja se koristi u muzejima izraelske historije, a u istraživanju koje spominjete sam poredila šest izraelskih i tri palestinska muzeja u Jerusalemu kako bi pokazala kako muzeji utječu na svijest i kako mogu biti alatka podrške cionističkom narativu, kao i judaizaciji identiteta grada. Najveći izraelski muzeji imaju ogromne budžete, dok palestinski muzeji u gradu imaju male budžete. Zbog velikih ograničenja za ulazak u okupiranu Palestinu, izraelska kultura, mediji, muzeji su dostupniji nego palestinski. Na ovaj način se pruža izraelski narativ turistima više nego naš narativ.

Muzeji pokazuju kulturni, historijski, nacionalni identitet, pomažu ljudima da osjete kolektivni ponos, zbog toga su muzeji jako važni u Palestini gdje se borimo za njen palestinski identitet.

• U junu ste posjetili Sarajevo, koga mnogi nazivaju ‘evropskim Jerusalemom’. Da li ste posjetili tamošnje muzeje?

– Posjetila sam Sarajevo jer je na mene utjecala knjiga Edina Krehića Čuvaj se. Željela sam doznati više o ratu u Bosni i šta se dešavalo u Sarajevu tokom opsade. Neke odgovore sam našla u Muzeju Sarajeva pod opsadom, to je jako važan muzej po meni, sa puno informacija i priča iz perioda 1992-1995. Mnoge sam stvari morala zamišljati dok sam čitala knjigu, no u muzeju sam ih vidjela i bolje razumjela.

Sa druge strane, taj muzej izaziva jake emocije, pokazuje desetke priča stanovnika Sarajeva koje su pune tužnih detalja i treba vam više od jednog dana da sve pročitate. Jako je važno dokumentirati ratne priče kako bi razumjeli šta se desilo i izvukli lekcije.

U gradu postoje još dva muzeja o ratu – Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida i Muzej ratnog djetinjstva koje nisam posjetila. Opsada Sarajeva je novi muzej otvoren u martu 2023. i mislim kako u Palestini trebamo takve muzeje, da prikažemo našu historiju i priče o ‘Nakbi – Godini 1948. – Okupaciji Palestine’. Divim se kulturnoj strani Sarajeva, sa mnogo muzeja koji pokazuju mnoge periode i mjesta za upoznavanje historijskog i kulturnog identiteta Sarajeva.

• Rama, neispričana priča je istraživanje koje je objavljeno 2020. u kojem se kombinuje Vaš i rad Vašeg oca dr. Adebba Husseina. Kako to da ste pričali o životu svoga oca koji je preminuo kada ste bili dijete? Da li ste uspjeli prenijeti željenu priču?

– Moj otac je rođen 1929. i svjedočio je okupaciji svoje domovine. Čudesno je izbjegao smrt nekoliko puta i znao je koliko je važno dokumentirati i spašavati našu historiju, te je na brojne načine dokumentirao historiju svog sela. Prvi način je bio kao hobi, pravio je fotografije od 1944. kada je bio dijete, a kada je diplomirao i postao zubar 1963. je počeo istraživati u evropskim bibliotekama.

Potom je intervjuirao seljane 1979. godine, sakupljao identifikacijske papire, papire o imovini, pisma njihova i planirao to sve objaviti u knjizi koja bi predstavila porodično stablo i korijene seljana, sa pričama o njihovim životima. Preminuo je sa 64 godine, nije završio knjigu niti renoviranje stare porodične kuće.

To je bio težak projekat za mene, imala sam šest godina kada je preminuo i znala sam koliko je kuća njemu bila važna. Zato sam radila na završetku renoviranja i napravila od nje muzej koji sam ranije spomenula. Počela sam 2016. izučavati njegove papire, pokušavati razumjeti njegove misli i istovremeno raditi na projektu koji prikazuje život u galilejskim selima. Tako da sam proširila istraživanje svojim stavom da mi Palestinci moramo pisati vlastiti kolektivni narativ, napravila sam selo modelom Palestine i da njegova priča reflektira priču svih Palestinaca.

Rama, locirana u središtu Galileje između Akre i Safada, bila je centralno područje za sva okolna sela za učenje, zdravstvo, kupovinu… Mogla se razvijati i postati veliki grad, ali je izraelska okupacija 30. oktobra 1948. obustavila ovaj razvoj. Umjesto njega, neke seljane su otjerali izraelski okupatori, mnogo zemlje je oduzeto, izbjeglice iz obližnjih uništenih sela su došli ovdje. Veliki jevrejski grad je napravljen na arapskoj zemlji kod Rame kako bi se judaizirala Galileja, a nastankom desetaka naselja na otetoj zemlji, Rama je prestala biti glavni centar područja.

Uključenjem očeve u zajedničku priču, uspjela sam ga boje razumjeti i postali smo dobri prijatelji iako je umro prije tri decenije. Knjiga na 640 stranica, koju je objavio moj muzej u saradnji sa izdavačem Tibaq iz Ramale, pokazuje efektivnost muzeja koji provodi istraživanja u Galileji.

Mislim da smo otac, ja i ostala ekipa uspjeli napisati priču i spasiti sjećanje jednog sela, promovirati zajednicu, izgraditi jaču svijest o svome palestinskom identitetu i pokazati važnost istraživanja i pisanja kolektivnog palestinskog narativa.

• Može li umjetnik, pjesnik, pisac donijeti promjenu, promijeniti svijet? Možemo li se barem nadati da svojim riječima može prenijeti istinu narednim generacijama?

– Naravno, trebalo bi biti tako, ali ovisi o mnogo faktora: ko je pisac, kada je pisao i koliko je njegova riječ jedinstvena i smislena u to doba.

Nekada riječ ili umjetničko djelo dobija pažnju i utječe na nacije dugo nakon smrti vlasnika, a najbolji primjer za to je Isus. U palestinskom slučaju su pjesnici i pisci imali veliki udio u širenju priče o pravima Palestinaca na vlastitu zemlju i oni su dio borbe protiv izraelske okupacije. Neki od njih su Samih Al Kassem, Ghassan Kanafani, Mahmoud Darwesh…

Vjerujem da je riječ, da je tekst veoma jaka i utjecajna akcija koja širi vašu poruku prvo vašem narodu i naciju, a potom i drugima, te širi vašu istinu i može donijeti promjenu. Ako se to ne desi tokom mog života, može se desiti nakon moje smrti jer će moja riječ živjeti vječno i biti dio moje domovine, kulture i historije mog naroda.

• Napisali ste Izvinjenje narodu svijeta. Zašto? Možete li nam reći više o toj poemi?

– Tu sam poemu napisala januara 2018. nakon jednogodišnjeg čitanja lista The New York Times i gledanja kanala National Geographic. Primijetila sam koliko se ostatak svijeta brine zbog klimatskih promjena, koliko pažnje privlači izum autonomnog automobila, otkrivanja svemira, traženja života na Marsu…

O tome ne pričamo u Palestini, daleko smo od otkrivanja tajni svemira ili pravljenja autonomnog vozila. Ne da nismo pametni ili da nemamo potrebne mentalne vještine nego smo blokirani okupacijom na brojne načine. Na primjer, ako me zaustavljaju na kontrolnim tačkama dok idem na univerzitet, na posao, kući ili svojoj porodici i ako se ne osjećam sigurno, što je među osnovnim potrebama života prema Maslowu, ne mogu misliti kako ću izmisliti automobil koji će se sam voziti ili šta će se desiti ako meteor pogodi našu planetu.

Ova poema sadržava i pisma narodima svijeta kako bi oni razumijeli nas kao okupirani narod, da im kažemo kako smo mi pametan narod i kako znamo o novim dostignućima mnogo, ali kao Palestinci imamo druge stvari na pameti koje su važnije, poput slobode i sigurnosti. Tako ćete naći da se ova fraza ponavlja:

„O, narodi svijeta oprostite mi,
Jer imam druge stvari na umu,
Mene brine…“

Izvinjenje je ironično jer neke od država svijeta svjedoče šta je „Izrael“ uradio u mojoj domovini, ne samo ljudskim bićima već i prirodi i životinjama i to ih nije ponukalo da nam pomognu.

Zaključna poruka poeme je da bi i mi Palestinci voljeli imati normalan život bez oružja, bez zidova ispred nas, bez briga i voljeli bi da se ostvare naši snovi o sigurnosti i dostojanstvu i slobodi, te da ako ćemo umirati, voljeli bi umirati od ljubavi.

• Šta je nada za palestinskog (i svakog drugog potlačenog) pisca? Ima li nade za bolji svijet za naših života?

– Uvijek ima nade, nade za bolji život, bolju budućnost i u dubini duša nade za našu slobodnu državu Palestinu. Istovremeno, svaki dan se suočavate sa činjenicom da živite pod okupacijom ili u čudnoj zemlji kojoj ne pripadate ili pod opsadom. Postoje brojni načini da poginete, ne osjećate se sigurno. Zapravo, kada mislim o svojoj sudbini, najčešće se pitam kako ću umrijeti umjesto da mislim kakav će mi biti život. U ovoj atmosferi se ponekad osjećam bez nade, pogled ka budućnosti je tako čudan… Tražiti da imamo našu slobodnu Palestinu, kakva je bila prije 1948. godine, izgleda ludom idejom i većinom ne pričamo o tome, ali nada i dalje živi u nama.

Ne mislim da će se uskoro promijeniti situacija na bolje – prije će ići na gore. Kao ljudska bića se nadamo da ćemo preživjeti, no ono što meni daje nadu i drži me u Palestini je ljubav. Ljubav ima veoma jaku energiju da drži ljude uvezanim, to je ljubav prema mojoj porodici, prijateljima, čitateljima, mome narodu. To je ljubav prema svim mjestima koja imaju korijene u sjećanju, to je ljubav prema vezi sjećanja i današnjice. Ljubav i riječi, zbog njih ostajem u Palestini i nadam se boljem sutra.