Od pridruživanja Švedske NATO-u zapravo profitira SAD

Piše: Dominic Sansone

Donekle iznenađujućim potezom, Turska je odlučila podržati kandidaturu Švedske za pridruživanje NATO-u. Predstojeći prijem Švedske učiniti će je 32. državom koja se pridružila Svjernoatlantskom savezu.

Obraćajući se 10. jula, šef NATO-a Jens Stoltenberg objavio je da je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan odustao, ili barem odbacio svoje prethodne rezerve i „složio se da što prije proslijedi protokol o pristupanju Švedske Velikoj narodnoj skupštini i sarađuje blisko sa Skupštinom kako bi se osigurala ratifikacija.“ Ova vijest je za mnoge bila neočekivana, posebno imajući u vidu činjenicu da je samo nekoliko sati ranije Erdogan tražio članstvo Turske u EU kao preduslov za njenu podršku ulasku Švedske u NATO.

Inicijalna kandidatura Štokholma za prijem u NATO datira od maja 2022, kao odgovor na rusku invaziju na Ukrajinu. Međutim, Ankara je oklijevala da podrži prijavu te skandinavske države zbog njenog neuspjeha da se obračuna s članovima PKK-a (Kurdska radnička partija). Švedska ima neke od najvelikodušnijih zakona o azilu u EU i prihvatila je milione izbjeglica u posljednjih nekoliko decenija, među njima i mnoge Kurde. Ankara tvrdi da neki od ovih pojedinaca imaju veze sa PKK i da nakon toga djeluju iz Švedske kako bi planirali napade i sijali politički haos u Turskoj. Erdogan je također kritikovao odbijanje Švedske da odlučno osudi nacionalističke demonstracije koje uključuju spaljivanje Kur'ana.

Ali, različite opstrukcije su očigledno raščišćene nakon što se Stoltenberg kasnije tokom dana sastao i sa Erdoganom i sa švedskim premijerom Ulfom Kristerssonom. Nije bilo naknadnih najava u vezi sa željom Turske da se pridruži EU. Umjesto tog, čini se da je drugi faktor koji je utjecao na odluku Ankare da odugovlači ponudu Švedske, želja da se osigura dogovor za avione F-16 iz Sjedinjenih Američkih Država u zamjenu za obećanje da neće biti korišteni kao prijetnja Grčkoj, odigrao veću ulogu. Bidenova administracija je radila na sporazumu sa četiri zemlje koji bi otvorio put prodaji F-16, tako da je napredak na tom frontu svakako mogao biti iskorišten kao adut za navođenje Turske da potpiše članstvo Švedske u NATO-u.

Geopolitičko cjenkanje ne bi trebalo biti iznenađenje i ono samo ponovo potvrđuje vjekovnu maksimu da ne možeš dobiti nešto za ništa. Još važnije, međutim, predstojeći prijem Švedske je dokaz povećane posvećenosti kolektivnoj sigurnosti koja je zahvatila Evropu nakon ruske invazije. Švedska sa sobom donosi populaciju od 10 miliona, BDP od preko 500 milijardi dolara, a nedavno se obavezala da će povećati svoju potrošnju na odbranu na najmanje dva posto (mjerilo koje bi svaka članica NATO-a trebala ispuniti).

Nažalost, ova činjenica neće utjecati na podsticanje SAD-a da se odvoji od Evrope i podrži stvaranje nezavisnijeg sigurnosnog okvira za nju. Kolektivni BDP NATO-a bez SAD-a trenutno iznosi 20.100 milijardi dolara u poređenju sa ruskim koji iznosi 1.600 milijardi dolara, a broj stanovnika je 585 miliona (znatno više od 146 miliona u Rusiji). Iako se još jedna ekonomski razvijena država članica pridružuje Sjevernoatlantskom savezu, doprinos švedske kapljica je u moru NATO-ovog već velikog fonda resursa. Logika nezavisne Evrope postoji od 1991, ali politička volja da se smanji krajnje napuhana odbrambena uloga SAD-a na ovom kontinentu ne postoji u Washingtonu, kao ni u Berlinu ili Briselu.

Težina prodaje oružja

Rasprava u vezi prodaje F-16 u ovom pogledu značajnija je od jednostavnog procesa natezanja prilikom postizanja kompromisa koji je neizbježan dio svakog međunarodnog sporazuma. Umjesto tog, težina američke prodaje oružja i izgled za osiguravanje povoljnih uslova od strane Ankare ukazuje na veliki faktor koji diktira američku vojnu potrošnju sa Evropom posebno, ali i svijetom općenito. Američka vojna potrošnja trenutno iznosi gotovo 800 milijardi dolara u poređenju sa potrošnjom NATO-a bez SAD-a, koja iznosi 300 milijardi dolara. Ipak, u dijelu neameričke NATO potrošnje, Turska je daleko najveći doprinosilac. Washington je oštro kritikovao tursku kupovinu ruskih raketa zemlja-zrak S-400 2019. Nakon tog su Turskoj uvedene sankcije.

Izgledi za članstvo u EU bez sumnje su snažan ekonomski podsticaj za Tursku, ali možda je i povratak naklonosti SAD-a odigrao ulogu. Nije neobično zamisliti da SAD govori Ergodanu da privremeno odustane od razgovora o EU, prihvati neke političke stavovde iz Švedske, bude zadovoljan sa uopćenim izjavama protiv islamofobije i nakon tog dobije povoljnu ponudu za kupovinu američkih aviona. Nedugo nakon što je Turska dala zeleno svjetlo za prijem Švedske, Bidenova administracija je najavila finalizaciju sporazuma o prodaji F-16, kao i američku podršku nastojanjima Ankare da modernizuje vojsku.

Niko, uključujući i one na pozicijama moći, ne pokušava sakriti ulogu američke prodaje oružja u diktiranju šire transatlantske politike. Moralne nedoumice na stranu, nema ništa sporno u tome da Washington prodaje oružje kako bi ostvario geopolitički utjecaj; međutim, važno je biti svjestan ove dinamike ako se žele razumjeti međunarodni razvojni tokovi u njihovoj cjelosti.

Nema sumnje u stvarnost hegemonističke kontrole SAD-a nad evropskim sigurnosnim okruženjem. To ne znači odbacivanje ideoloških veza Washingtona s evropskim kontinentom, niti pristupanje posvećenosti liberalnoj demokraciji sa cinizmom. Krajnja američka i evropska podrška Ukrajini trebala bi odagnati svaku sumnju u to da li je Zapad zaista uvjeren u njene principe. Ali, razvoj događaja sugeriše da je Washington zapravo pravi pobjednik, kako ekonomski tako i ideološki.

Od arktičkih rubova Skandinavije, preko kontinentalnog središta, pa do rubova Anadolije, prisutan je izljev novopronađene posvećenosti odbrani principa nacionalnog suvereniteta. Iako je invazija na Ukrajinu nedvosmisleno zbližila evropski kontinent, ona je isto tako pojačala američku kontrolu nad ovim sve učvršćenijim blokom. Da li to suštinski uopće koristi građanima SAD-a, jedinima prema kojima vlada po Ustavu ima obavezu, zapravo je sasvim drugo pitanje.