Provokacije i prijetnje: Ko će danas zaštititi Srebreničane?

Po vrelom julskom suncu hiljade ljudi pristiglih iz Bosne i Hercegovine i cijelog svijeta prisustvovale su ukopu posmrtnih ostataka 30 nevinih Bošnjaka ubijenih u genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine. Zvaničnici iz cijelog svijeta, civiliziranog svijeta, uputili su poruke mira s ciljem izgradnje boljeg i ljepšeg svijeta u kojem neće biti mjesta ubijanjima, silovanjima, pljačkanjima i genocidu.

Poruke nisu stigle do svih, posebno do onih koji su ih, možda, najviše i trebali čuti i razumjeti. Dok su posljednji posjetioci napuštali Srebrenicu, mjesto najvećeg zločina na tlu moderne Evrope nakon Drugog svjetskog rata, srebreničkom dolinom počele su umjesto poruka mira odzvanjati pjesme s pozivima na nove zločine i veličanje starih.

Teško je i zamisliti život u takvoj sredini. Još teže živjeti njegovu svakodnevicu. To najbolje znaju povratnici u taj grad, koji liježu i bude se u toj atmosferi. I još imaju dovoljno snage i volje da ne odustanu, već se svakodnevno bore za izgradnju normalnog društva u kojem ovakvim užasnim pojavama neće biti mjesta.

Borba za pravednije društvo

Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Srebrenica efendija Damir Peštalić kaže za Al Jazeeru da, ko god ima imalo zdravog razuma, ne može se spustiti na taj nivo.

„Teško je razumjeti, teško je uopšte pomisliti da se nešto ovako može desiti. Kada god pomislimo da nema dalje, da je to neki vrhunac radikalno opredijeljenih ljudi, onda doživite da vam ljudi 11. jula puštaju muziku u dvorištu Pravoslavne crkve. Nema čovjek jednostavno riječi da to objasni. Mi smo skrenuli pažnju, tražili smo odgovor Srpske pravoslavne crkve (SPC) da nam kažu šta se to i zbog čega radi, da se jednostavno oglase“, kaže Peštalić.

Uvijek se pitam, dodaje efendija Peštalić, i uvijek su mi na umu naše majke, žrtve genocida, koje svaki dan borave i spavaju ovdje, kako je njima teško.

„Teško je zapravo i zapitati se kako je njima. Mi, naravno, nismo prepadnuti, mi smo tu, ovdje živimo s našom djecom i, ako Bog da, svi zajedno ćemo se izboriti da se zlo nikad više ne desi, i da sve loše u Srebrenici i oko nje bude prošlost. To je naš put, naše opredjeljenje.“

Peštalić ističe kako ljudima u Srebrenici u ovakvim teškim trenucima mnogo znače poruke podrške i da vide i osjete da su ljudi i mediji uz njih. Ističe nadu da će državne institucije, i sve one koje bi se trebale baviti ovim pitanjem, biti razumne i riješiti ovaj problem.

Uprkos svim problemima, Peštalić ističe kako nema predaje i odustajanja od izgradnje pravednog društva i sredine u kojoj će svi ljudi moći normalno živjeti.

„Mi smo od početka, pogotovo naše majke, to sam isticao mnogo puta, od trenutka kada su se počele vraćati u Srebrenicu, prve pružile ruku da pokažu da je njihova želja pravda, da se institucije i pojedinci koji su činili zločine kazne, a da se svi normalni ljudi, pogotovo djeca koja su se rodila poslije rata i koja će se roditi, žive u miru i blagostanju. Mi smo svih ovih prethodnih godina pravili takav odnos i atmosferu ovdje u Srebrenici. Uvijek smo to željeli i danas to radimo. Ne mijenjamo svoj kurs, jer smatramo da je to jedino ispravno. Naravno, uvijek je to bilo teže s druge strane, ali je bilo ljudi koji su to razumijevali i koji su to htjeli“, kaže on.

Ističe kako je to dobro funkcioniralo dok nisu došle na vlast ekstremne politike, odnosno načelnik Mladen Grujičić koji negira genocid.

„Njegov tim i njegova politika ne razumiju drugog i drugačijeg, ništa ne rade na tom planu, ne podržavaju zajedničke projekte, rade samo jednonacionalno. Zapravo, kvare sve ono što smo mi do sada napravili. Ovakvi incidenti se nisu dešavali prije. Stiče se dojam da ta grupa ljudi okupljenih oko te politike, uključujući i SPC, koja je i sinoć pokazala da je glavni pokretač i motor svih tih ekstremnih stvari… Teško je sve to izbalansirati, ali ćemo se i dalje boriti i raditi i vjerovati da je moguće, uz pomoć svih onih koji treba da se uključe, napraviti sredinu u kojoj je moguće normalno živjeti“, zaključuje efendija Damir Peštalić.

Put istine i pravde

Almasa Salihović, glasnogovornica Memorijalnog centra Srebrenica, kaže u razgovoru za Al Jazeeru, da ovo nije prvi put da se dešavaju ovakve grozne stvari, bilo je toga i prethodnih godina.

„Jednostavno ne znam kako da nazovem ovo, provociranje ili veličanje zločina. Kada živite u okruženju koje većinski negira genocid, onda nas ovakvo nešto i ne iznenađuje. Ukoliko neko ne poštuje bol jednog naroda samo jedan dan u godini , bez obzira da li priznavali genocid ili ne, šta čovjek može reći na sve to“, kaže Salihović.

Dodaje kako ljudi u Srebrenici nisu iznenađeni te da je ranijih godina bilo i mnogo gorih pjesama.

„Čudan je neki osjećaj, nakon 11. jula i dženaze takve stvari dolaze samo kao so na ranu koja je tu već 28 godina. Nismo uopšte optimistični da će se tu nešto promijeniti u narednim godinama sve dok politički vrh ne prizna zločin genocida. Dok se to ne dogodi, ne možemo očekivati ni od lokalnih vlasti niti od običnih građana da istupe i kažu da neće više biti dio ovakvih manifestacija, pogotovo na ove dane“.

Građani bošnjačke nacionalnosti u Srebrenici, kada se dese ovakve stvari, podnesu prijave policiji, ali na entitetskom nivou nema nekih reakcija ni sankcija. Ona ističe kako su neke pjesme kojima se veličaju zločini, a koje su se mogle čuti ranije, donekle zaustavljene, što ne ulijeva neku veliku nadu, ali joj je drago da je to makar malo smanjeno.

„Kada su se ljudi počeli vraćati u Srebrenicu početkom 2000-ih godina, borili su se i tada s istim problemima, kao i danas. Svjesni smo okruženja u kojem se nalazimo, svjesni smo njihove retorike i narativa, negiranja zločina genocida, tako da nam to nije ništa novo. Međutim, snage nam ne nedostaje. Tu smo gdje smo, znamo da smo na strani istine i pravde, nećemo prestati govoriti o tome, a svakome ostaje da razmisli o tome šta radi i koji put slijedi. Dvadeset osam godina nakon genocida imamo jednako snage, možda smo sada i još odlučniji da nećemo odustati i nastavit ćemo širiti istinu i razvijati kulturu sjećanja na sve žrtve genocida i zločina u BiH“, zaključuje Almasa Salihović.

Stalne provokacije

Suljo Čakanović, povratnik u Srebrenicu, koji živi svega nekoliko stotina metara od Memorijalnog centra u Potočarima, kaže kako jedino oni koji žive u Srebrenici mogu razumijeti s čime se sve suočavaju povratnici.

„Volio bih da su danas ostali ovdje svi oni što su se jučer gurali u prvi red i da vide kako žive Bošnjaci u Srebrenici dan poslije. Do sada su s provokacijama uvijek čekali dan poslije obilježavanja genocida, Petrovdan je 12. jula, i uvažavam to njihovo obilježavanje, ali ove godine su krenuli s obilježavanjem i provociranjem dan ranije, na sam 11. juli. Naravno, da to nije nimalo prijatno, to je provocirajuće i namjerno smišljen projekat da se s time počne na 11. juli kada se obilježava stradanje i održava dženaza stradalim Bošnjacima u julu 1995. godine. Jučer smo ukopali 30 naših dječaka, staraca, muškaraca, i odmah nakon toga počelo je slavlje ispred Pravoslavne crkve u Srebrenici, i to ne doprinosi ničemu, a pogotovo ne pomirenju i povjerenju“, govori za Al Jazeeru Suljo Čakanović.

Čakanović ističe kako se ovdje ne radi o nekom neznanju, već o smišljenom projektu te da to nije nikakva slučajnost.

„Ono što ja često govorim, negiranje genocida i ratnih zločinaca je posljednja faza genocida, ali poslije tog negiranja i veličanja ratnih zločinaca  dolazimo do sada neviđene i najgore faze, a to je žal što nisu ubili još više ljudi, odnosno što nisu pobili sve“, kaže on.

Čakanović živi u blizini Memorijalnog centra u Potočarima i svakog jutra kada se probudi prvo što ugleda jesu Centar i hiljade bijelih nišana.

„Navikao sam da živim s tim, ali teško se navikavam da živim da me provociraju baš u ove dane kada nam je najteže. Neću se nikada na to naviknuti i uvijek ću se buniti protiv toga. Živimo u entitetu Republika Srpska gdje su povratnici Bošnjaci i Hrvati manjina, i u svakom segmentu života su potpuno diskriminirani“, zaključuje Čakanović.

Srebrenica u kalendaru nadležnih, koji imaju mehanizme da zaustave ili kazne one koji negiraju genocid i veličaju ratne zločince, postoji samo 11. jula kada su u mezarju upaljene kamere. Dan nakon toga ostaju rijetki povratnici koji još imaju i snage i volje boriti se za bolji i pravedniji svijet.