Može li se Putin oporaviti od Wagnerove pobune?

Dok su se oklopna vozila pobunjenih plaćenika grupe Wagner 24. juna kotrljala prema Moskvi, Rusija je bila na ivici, a svijet je zapanjeno posmatrao.

Predvođeni šefom Wagnera i ugostiteljskim tajkunom Jevgenijem Prigožinom borci, njih nekoliko hiljada, okrenuli su se protiv ruske vrhovne komande i bez napora zauzeli Rostov, veliki grad na jugozapadu zemlje, prije nego što su počeli brzo napredovati prema glavnom gradu.

Na nacionalnoj televiziji je predsjednik Rusije Vladimir Putin opisao pobunjenike kao “izdajnike”.

Prigožin je u međuvremenu poricao da je pokrenuo vojni udar i pobunu je nazvao “maršem za pravdu”.

Činilo se da ništa ne može zaustaviti pobunjenike koji su uspjeli oboriti nekoliko vojnih aviona.

Je li Putina trebao svrgnuti pobunjenik kojeg je sam stvorio? Da li bi izbile borbe na Crvenom trgu?

Do večeri je neposredna prijetnja Putinu nestala, nakon što je bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko posredovao u dogovoru između Kremlja i Prigožina, koji je naredio svojim ljudima da se povuku i očito se pristao preseliti u Bjelorusiju, u egzil.

Ipak, 6. jula Lukašenko je dao još jednu objavu – Prigožin se vratio u Sankt Peterburg u Rusiji.

Iako su detalji dogovora između Putina i šefa Wagnera nejasni, čini se da su Prigožin i njegovi pobunjenici, barem za sada, izbjegli bilo kakvu kaznu od ruskog vodstva.

Zapravo, Putin se čak susreo s Prigožinom nakon pobune, 10. jula, tvrdi Kremlj.

Koliko je ozbiljno pobuna olabavila Putinov željezni stisak nad Rusijom?

Može li ruski lider povratiti grubi autoritet s kojim je držao vlast više od dva desetljeća?

Ili bi Prigožinova pobuna mogla biti priprema bine za uklanjanje bivšeg agenta KGB-a sa mjesta ruskog predsjednika?

A kako bi mogla izgledati postputinovska Rusija?

Kratak odgovor: Putin je vjerovatno bio nepovratno oslabljen pokušajem pobune i svojim pitomim odgovorom, kažu analitičari.

Iako se, možda, neće suočiti s neizbježnom oružanom pobunom, rani dokazi upućuju na to da bi mu pobuna mogla oduzeti podršku dijelova ruske elite koji su do sada bili uz njega.

Ipak, oni koji bi potencijalno mogli zamijeniti ruskog predsjednika vjerovatno neće ponuditi suštinski liberalniju alternativu Putinu.

‘Putin nije tako jak’

Historičari su primijetili da su prethodne pobune vojnih oficira u Rusiji ubrzale kolaps sistema.

Godine 1917. general Lavr Kornilov marširao je na tadašnji glavni grad Sankt Peterburg u posljednjim danima Prvog svjetskog rata.

Kasnije te godine boljševici su preuzeli vlast.

Nakon još jednog pokušaja državnog udara 1991. godine uslijedio je raspad Sovjetskog Saveza.

Naravno, moderna Rusija sasvim je drugačije mjesto od onoga što je bila prije jednog stoljeća, ili čak prije 32 godine.

No, vjerovatno je još krhka.

Sve donedavno Putin je mogao održavati delikatnu ravnotežu između vladanja nad vojskom, poslovnim mogulima, obavještajnim službenicima i drugim interesima s jedne strane, dok im je, također, dopuštao određeni stepen autonomije – poput kralja i njegovih lordova.

Prigožinova pobuna poremetila je tu ravnotežu.

“Pobuna je pokazala da Putinov utjecaj na vlast nije tako jak kao što se vjerovalo”, rekao je ruski ekonomista i profesor na Univerzitetu u Chicagu Konstantin Sonin.

“Drugi politički akteri bili su izuzetno spori u reagiranju i na Wagnerove pokrete, i na Putinovo obraćanje. Da je Prigožin samo bio odlučniji, moguće je da bi se elite okrenule protiv Putina.”

Spekulacije – a možda i puste želje nekih na Zapadu – da će dijelovi ruske elite smijeniti Putina kruže od početka invazije na Ukrajinu.

Oštre sankcije Zapada isključile su Rusiju iz velikih dijelova globalne ekonomije.

Procurjeli telefonski razgovor između dvojice ruskih poslovnih ljudi ove godine sugerira da su mnogi privatno nezadovoljni koliko ih košta Putinov rat.

I dok se broj navodnih ratnih zločina Rusije u Ukrajini povećava, a Putina optužuje Međunarodni krivični sud (ICC) iz Haga, drugi će biti oprezni da se ne bi smatrali saučesnicima.

Prigožinova pobuna pokazuje da se igrači s dovoljno snage mogu i hoće zauzeti za sebe, prema mišljenju analitičara.

Činjenica da oružana pobuna nije potpuno ugušena, već da je postignuto dogovoreno rješenje, ostavlja mogućnost drugima da pokušaju isto.

“Elite još ne razumiju šta Putin radi da spriječi takvu situaciju u budućnosti”, rekao je analitičar Krizne grupe Oleg Ignatov.

“S njihove tačke gledišta, njegov odgovor na krizu zasad izgleda slab.”

Pukotine u zdanju Kremlja

Neposredno nakon prekinutog puča, mnogi lokalni čelnici širom Rusije snimili su poruke, potvrđujući podršku Putinu, dok je sam predsjednik hvalio vojsku jer je spriječila građanski rat – iako nije jasno šta je tačno učinila.

Ali, dok Kremlj insistira na tome da je rusko vodstvo ujedinjeno iza Putina, dokazi otkrivaju pukotine u tom narativu.

“Vjerujem da indolentan odgovor elite, kada je Putinu njihova podrška bila najpotrebnija, dovoljno govori”, kazao je politolog Aleksandar Đokić.

“Od 83 ruske regije, ne više od deset guvernera javno je govorilo u prilog Putinu.”

Đokić je istakao da su gubernator Moskve Sergej Sobjanjin i premijer Rusije Mihail Mišustin bili potpuno tihi tokom pobune.

“Vidjeli smo kako oligarsi, poput Vladimira Potanina i Arkadija Rotenberga, koji je vrlo blizak Putinu, odmah bježe iz zemlje dok je trajala pobuna”, rekao je Đokić.

Potanin je drugi najbogatiji čovjek u Rusiji, procijenjen na 23 milijarde dolara, dok je Rotenberg, koji se obogatio u građevinarstvu, Putinov bivši partner u džudu.

“Moramo shvatiti da racionalni, tehnokratski dijelovi Putinovih elita nisu razočarani nedostatkom demokratije i kršenjem ljudskih prava u Rusiji ili ratnim zločinima u Ukrajini. Oni se boje da više neće imati sigurnu budućnost s Putinom“, dodao je Đokić.

“Prigožinov postupak mogao je samo učvrstiti taj osjećaj.”

U tom kontekstu neki, poput historičara Andreja Zubova u nedavnom intervjuu za web-stranicu Vertska, predviđaju da dolazi promjena vlasti u Moskvi, i to bi se moglo dogoditi za nekoliko mjeseci, možda čak i sedmica.

No, drugi analitičari tvrde da potencijalni izazivači među ruskom elitom moraju razmotriti složeniji skup kalkulacija prije nego što stave na rizik svoju privilegiju obračunavajući se s Putinom.

Sprema li se još jedan pokušaj državnog udara?

Frustracija Putinom i zabrinutost zbog toga može li još zaštititi njihove interese, stvarni su među bogatim i utjecajnim Rusima.

U Spectatoru je sigurnosni stručnjak Mark Galeotti napisao da, za razliku od Putinovog unutrašnjeg kruga, koji se većinom sastoji od bivših oficira KGB-a ogorčenih zbog raspada sovjetskog carstva, mlađa generacija nije toliko “udata“ za putinizam zbog bilo koje ideologije, već zato što je to bio najlakši način za napredovanje.

Sada su na gubitku.

“Putin pokušava prikazati pobunu kao izolirani događaj koji se objašnjava Prigožinovim karakterom, a ne sistemskim problemima”, kazao je Ignatov.

Ipak, iako malo ko prihvata tu priču, “to ne znači da je njegova moć ugrožena”, dodao je.

Kao što je politolog Ilija Matvejev istakao u Riddle Russia, mnogi tek trebaju biti lično sankcionirani.

A za one koji su se suočili sa zapadnim sankcijama, ne postoji jasan put da se njihova imena izbrišu s crne liste, što destimulira razdor.

Ono što će zabrinuti Putina jednako onoliko koliko i sam pokušaj pobune je lakoća kojom su Wagnerovi borci preuzeli kontrolu nad vojnim štabom u Rostovu, rekli su analitičari, jer bi to moglo ukazivati na to da je Prigožin imao simpatizere u vojsci.

The New York Times je, pozivajući se na američke obavještajne službe, izvijestio da je barem dio ruskih sigurnosnih službi znao za zavjeru.

Zračno-svemirski zapovjednik Sergej Surovikin danima nije viđen u javnosti i navodno je pritvoren.

“Čini se da je neko znao, ali nije ništa učinio, a neko nije znao, posmatrao je i nije ništa učinio”, rekao je Ignatov.

“Prigožin je imao široke veze u eliti. O svom nezadovoljstvu i planovima mogao je razgovarati s mnogim ljudima. Mislim da dio vojske i vodstva FSB-a nije mogao biti nesvjestan toga.”

“Putin se ne suočava s neposrednom oružanom prijetnjom – jedina sila koja ima brojnost i slobodu djelovanja je ona koju vodi [čečenski vođa Ramzan] Kadirov, no oni ne bi mogli lagano trčati do Moskve poput Wagnera”, kazao je Ignatov za Al Jazeeru.

“Prava prijetnja Putinu nije da će se vojska okrenuti protiv njega, nego da ga ona neće podržati u budućoj krizi.”

Takva podjela među elitom bila je čest faktor iza “obojenih revolucija” u drugim bivšim sovjetskim zemljama, zbog čega su se demonstranti mogli suprotstaviti represivnoj državnoj sigurnosti.

Ali, šta je s Putinovim ugledom među masama?

“Šutnja ljudi u gradovima koje je Wagner kontrolirao ili kroz koje je prošao u maršu prema Moskvi govori da postoji prešutna podrška Wagnerovoj stvari”, rekao je Sonin.

“Možda i nezadovoljstvo Putinovim vodstvom.”

I dok je Putin na vlasti već skoro četvrt stoljeća, rat u Ukrajini i ruske borbe tamo mogle bi biti prekretnica za mnoge ljude koji su ga ranije podržavali.

“U ruskom društvu postoji potražnja za snažnim, karizmatičnim i autoritarnim vođom, koji može poboljšati rat i vratiti ponos ruskih građana na njihovu vojsku i zemlju”, kazao je Ignatov.

“To je zahtjev koji Putin sada ne može ispuniti i to će mu postajati sve veći problem.”

Rusija poslije Putina?

Sve češći ukrajinski prekogranični upadi, uključujući krajnje desničarske ruske grupe koje se bore na strani Kijeva, uzdrmali su osjećaj sigurnosti koji su Rusi osjećali pod vlašću Putina koji je autoritet izgradio na obnovi zakona i reda nakon anarhičnih 1990-ih godina.

S obzirom na to da njegove pristalice rat u Ukrajini smatraju egzistencijalnim, šta bi se dogodilo da ruska vojska bude teško potučena na bojnom polju?

“Ako postane jasno da se Putin neće izvući iz rata potpisivanjem nekakvog novog Minskog sporazuma, ako se ukrajinska vojska približi Krimu i bude u stanju učinkovito ga staviti pod opsadu, to bi moglo imati ozbiljne posljedice za političku stabilnost Rusije”, smatra Đokić.

Sporazumi iz Minska potpisani su 2014. godine, s ciljem okončanja rata u Donbasu između Ukrajine i naoružanih grupa koje podržava Rusija.

“Ovo bi bila savršena prekretnica za elite da zaustave još jedan val mobilizacije i eskalacije rata”, dodao je.

To bi moglo potaknuti napore za izolaciju Putina “i traženje istinskih mirovnih pregovora”.

Ekonomski kolaps bi, također, mogao natjerati na takav odgovor šire ruske elite, rekao je Đokić.

Ono što je manje jasno jeste hoće li kraj Putinove vladavine, kad god se to dogodi, iz temelja promijeniti politički smjer Rusije.

Neki, poput Zubova, predvidjeli su da će, kad se elita okrene protiv Putina, to dovesti do kraja rata i, možda, do liberalizacije Rusije.

Drugi su manje uvjereni da su oni koji bi mogli preuzeti vlast sakriveni golubovi koji samo čekaju trenutak da rašire krila.

Prigožin se pozicionirao kao još veći jastreb od Putina, žaleći se da se rat ne vodi dovoljno žestoko.

Može li još agresivnija, militaristička frakcija preuzeti vlast?

“Liberali su uglavnom izvan Rusije, neorganizirani su i imaju vrlo ograničen utjecaj na događaje u zemlji”, kazao je Ignatov.

“Pobijedit će oni koji su u zemlji. Možemo zamisliti novu koaliciju snaga sigurnosti i tehnokrata, ili koaliciju snaga sigurnosti i radikalnih pristalica rata.”

Ipak, sljedeća moguća grupa ruskih čelnika mogla bi biti pragmatičnija prema Ukrajini i sukobu sa Zapadom.

“Ne mislim da bi liberalna frakcija mogla prevladati sama od sebe”, rekao je Sonin.

“Međutim, vjerovatno je da bi bilo koji novi vođa trebao izgraditi široku koaliciju na koju bi se mogao osloniti i stoga će morati učiniti značajne ustupke prema liberalnim, neizolacionističkim i protržišnim snagama.”