Pad Srebrenice: Trajao je pravi lov na ljude iz kolone
Držali smo ranjenika kojem je ljekar rezao nogu ručnom testerom bez anestezije i previjali mrtvo dijete oca koji ga nije želio napustiti, priča Mujo Delić.

„Gdje god pogledaš, mrtvi i ranjeni koji zapomažu. Još vidim one koji traže pomoć. Mnogi su ostali pored ranjenog brata jer ga nisu mogli ostaviti, ali niti nositi. Mnogo je očeva ostalo pored mrtvog sina. Te slike i dalje me proganjaju“.
Ispovijest preživjelog Srebreničana Muje Delića jedna je od hiljada užasnih priča koje su ispisane bošnjačkom krvlju 11. jula 1995. godine. Tada su srpske snage zbrisale gradić na istoku Bosne koji je trebao biti pod zaštitom Ujedinjenih nacija i ubile više od osam hiljada ljudi. Žena, djece, muškaraca…, jednom riječju – Bošnjaka.
Delić je imao sreću da preživi. No, ukupno 21 član njegove porodice nije je imao. Žrtve su krvoprolića koje i danas proganja Delića.
Uoči još jedne godišnjice genocida, Delić je, kao i obično, došao u Bosnu i Hercegovinu iz Velike Britanije, gdje živi, kako bi prisustvovao komemoraciji za hiljade žrtava.
Priča koju nosi u sebi još ga proganja, ali ju je ispričao za Al Jazeeru, jer, kako tvrdi, istina se mora znati, koliko god bila bolna.
„Nakon holokausta nad Jevrejima svijet je rekao ‘nikad više’, a onda nam se 50 godina kasnije dogodila Srebrenica i to na svega 1.000 kilometara od Auschwitza“, priča Delić.
‘Čistili su mi ranu iglom za pletenje’
Kada je počeo rat, imao je 20 godina. Sa porodicom je živio u selu Voljevica u Opštini Bratunac, no pod naletom srpskih snaga došao je “na sigurno” – u Srebrenicu, zonu pod zaštitom Ujedinjenih nacija, koja će se, kako će se ispostaviti, pretvoriti u krvavi spomenik međunarodnog srama i nesposobnosti.
„Kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu, deseci hiljada nas izbjeglica iz susjednih opština spas od srpskih zločinaca pronašli smo u Srebrenci. Nigdje na bosanskohercegovačkom ratištu nije bila tako izražena agresija države Srbije kao sto je bila u istočnoj Bosni, jer mi smo držali prvu borbenu liniju na Drini. Slobodno mogu reći da su branitelji Srebrenice jedno vrijeme ratovali sa Srbijom, ali su uprkos tome jedno vrijeme držali najveću oslobođenu teritoriju“, priča Delić.
No, stanje u Srebrenici počelo se pogoršavati početkom 1993. godine, kada je, govori naš sagovornik, krenula tromjesečna ofanziva na Srebrenicu u kojoj je, dodaje, učestvovalo oko 20.000 srpskih vojnika i više od hiljadu oklopnih vozila.
„U narednoj godini u Srebrenici nismo dobijali nikakvu pomoć. Bili smo gladni, a od medicinske opreme imali smo samo zavoje. Lijekove i injekcije nismo imali. Kada sam ranjen gelerom u nogu, ljekar mi je ranu čistio iglom za pletenje na koju je stavio krpicu i gurao je unutra. I hvala mu na tome, jer mi je tako spasio nogu“, prisjeća se.
Iako i danas osjeća posljedice ranjavanja, Mujo je ipak imao sreću u nesreći, jer nije bio ranjen tako teško kao mnogi drugi u Srebrenici koji su, priča, trpili užasne bolove, a lijekova nije bilo. Ono čemu je svjedočio bilo je strašno.
„Jednom prilikom sam sa drugovima držao ranjenika kojem su ljekari odsijecali nogu jer mu se rana inficirala i ucrvala. Nas deset smo ga držali dok su mu rezali nogu ručnom testerom bez ikakve anestezije. Bilo je i slučajeva kada su ljekari ljudima vadili metke i gelere iz glave ili stomaka. Sve ‘naživo’, bez anestezije“, govori Delić.
‘Lov na ljude’
Sve to što se tada dešavalo je, mišljenja je, bio samo uvod u genocid, odnosno, odgađanje pripremljenog genocida.
„Navodno su nas zaštitili i tako zaštićeni smo doživjeli genocid“, kaže i prisjeća se početka pakla.
„Te 1995. je (osuđeni ratni zločinac Ratko) Mladić počeo krvavu operaciju ‘Krivaja 95’ na zaštićenu zonu UN-a u kojoj je ubio više od 8.000 ljudi. Izdržali smo do 11. jula kada je Vojska Republike Srpske okupirala grad. Dana 10. jula pokušali smo posljednji put odbraniti Srebrenicu, u akciji koju je vodio moj prijatelj Ekrem Malagić, koji je tog dana poginuo. Upravo sam ja to morao saopštiti njegovom ocu. Počeo sam plakati, a on me zagrlio tako čvrsto da i sada osjetim njegovo drhtuće tijelo. Pitao me je gdje je njegovo tijelo da ide da ga donese. I donijeli smo ga“, priča Delić.

Dan poslije, uslijedio je potpuni užas.
„Nismo imali druge opcije nego da pokušamo najduži proboj, od preko 100 kilometara. Odlučeno je da pravac kretanja kolone bude prema slobodnoj teritoriji Tuzle. UNPROFOR-u smo morali predati svo naoružanje, ali smo zadržali nešto pješadijskog oružja i sa njim krenuli prema slobodi, tražeći proboj kroz tada četvrtu vojnu sile u svijetu, JNA (Jugoslovenska narodna armija, op. a.). Krenuli smo 12. jula. Ja sam bio na čelu kolone, kao izvidnica, jer je teren bio težak, a morali smo izbjegavati puteve i otvoreni prostor. Sakrivali smo se po šumama i potocima, ali bilo je teško sakriti kolonu od 10-15 hiljada ljudi. Počeo je pravi lov na ljude iz povorke“, govori.
Bili su, dodaje, meta zasjeda, granatiranja i paljbe iz svog oružja koje je posjedovao neprijatelj.
„Bilo je mnogo mrtvih i ranjenih. Stotine. Prvi dan su razbili kolonu, na koju su bacali i bojne otrove. Po šumama su ostavljali kanistere sa zatrovanom vodom. Gladnim i žednim ljudima bilo je teško objasniti da kanisteri ne rastu po šumama. Ko je popio tu vodu, otrovao se. Osim toga, srpski vojnici su se preko megafona predstavljali kao neki od naših komandanata i tražili da ljudi izađu iz šume“, kaže Delić.
‘Neće tebe babo ostaviti’
Scene koje su uslijedile, bile su užasne. Delić se prisjeća najtežih trenutaka.
„Jedan od težih bio je kada me jedan od ranjenika prozivao imenom i tražio pomoć, ali ja sam mu mogao samo pocijepati majicu da ga previjem i reći da iza nas ide brigada zadužena da nosi ranjenike. Takav je bio dogovor, ali čitava ta brigada je nastradala. Mnogi su ostajali sa ranjenim članovima porodice, iznemogli da ih nose, ali ne želeći ih ostaviti. Vidio sam oca koji je nosio mrtvog sina, bez ijedne noge i molio nas da mu pomognemo i da ga previjemo. Tako mrtvog, previli smo ga, a otac mu je govorio: ‘Neće tebe babo ostaviti’. Nije mu bilo niti 15 godina“, govori Delić.
Do zadnje linije koja je preživjele dijelila od slobodne teritorije, došli su 16. jula.
„Usput smo došli do jednog ručnog bacača plamena i jednog punjenja. Momci su tražili da ja pucam, jer nam je to posljednja nada da preživimo. Bio sam uplašen i odbio sam, ali niko drugi nije znao. Promašio sam. Drhtao sam, lice mi je gorilo, znoj oblijevao. Tišina, tuga, panika. Ipak smo uspjeli doći do posljednje linije i spojiti se sa našim snagama na slobodnoj teritoriji, koje su nam pomogle da se probijemo“, riječi su Delića.
Danas, 28 godina kasnije, Mujo i dalje proživljava srebrenički horor, ali se i dalje aktivnostima u Velikoj Britaniji bori da se on ne zaboravi i trajno pamti kao jedan od najstrašnijih događaja na tlu moderne Evrope.
„Proći će još mnogo, mnogo vremena. Mnogo će vode proteći, historičari će napisati mnoge knjige, režiseri snimiti filmove, dok istina o genocidu u Srebrenici i brutalnoj agresiji na državu Bosnu i Hercegovinu, koju su izvršile srpske snage, ne dobije svoj finalni epilog. Srebrenica je postala globalna simbolika pokušaja uništenja jednog evropskog naroda na kraju 20. stoljeća“, kaže.
„Ne smijemo zaboraviti, ali ne smijemo zločincima nikada oprostiti i moramo ih zauvijek proganjati, kako bi odgovarali za veliko zlo u srcu Evrope“, zaključio je Mujo Delić.