Fotograf Philipp von Recklinghausen: U Srebrenici sam vidio kraj svijeta

Slušajući priče izbjeglica koje su devedesetih dolazile u Njemačku, fotograf Philipp von Recklinghausen odlučio je doći u Bosnu i Hercegovinu kako bi iz prve ruke saznao šta je rat i zašto ljudi pucaju jedni na druge.

U trenutku donošenja te odluke, koja je u velikoj mjeri utjecala na njegov život, imao je 23 godine. Prvo je stigao u Zagreb, no u UN-ovoj bazi su odbili dati mu novinarski pasoš ili akreditaciju s kojom bi mogao ući u ratnu zonu. Potom odlazi u Split, odakle se autostopom prebacuje do Bosne i Hercegovine.

“Prvo sam došao u Tuzlu, odakle sam išao na teren u Gradačac i Brčko”, prisjeća se Von Recklinghausen koji je bio smješten u hotelu u kojem su bili predstavnici Ujedinjenih nacija, Komisije Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) i Armije Republike Bosne i Hercegovine. Tu je, kaže, čuo za Srebrenicu. “Srebrenica je u to vrijeme bila okružena sa svih strana. Niko nije znao šta se tamo dešava, a situacija je bila toliko loša da su u jednom trenutku počele da se šire glasine o kanibalizmu.”

Početkom 1993. godine, grupa vojnika Armije BiH pristala je povesti ga u Srebrenicu. “Put kojim su išli prolazio je kroz neprijateljske linije i teritoriju, no svejedno sam jedva čekao da krenem”, iskren je.

Iz Tuzle su se prvo prebacili u Nezuk, odakle su krenuli kroz šumu, istom rutom koju danas prolaze učesnici Marša mira. Do Srebrenice je, u koloni sa 40-ak vojnika, pješačio tri dana.

“Vladala je opšta konfuzija, ljudi su bili zbunjeni jer nisu znali odakle će neprijatelj napasti. Neki su bježali sa prvih linija, a neki su išli prema njima”, prisjeća se Von Recklinghausen koji je, uz reportera Tonyja Birtleyja, koji je tada izvještavao za američki kanal ABC, bio jedini strani reporter koji je 1993. bio u Srebrenici.

Nadrealne scene iz bolnice

Po dolasku u Srebrenicu upoznao je i Nasera Orića, bivšeg komandanta Armije BiH kojeg je Sud u Hagu 2008. pravosnažno oslobodio krivice za zločine počinjene u Srebrenici. S njim je, prisjeća se, išao na prvu liniju koja se nalazila u okolini rudnika Sase.

“Naserova specijalna jedinica koja je išla provjeriti stanje na prvoj liniji imala je oko 25 vojnika. Iako su sebe nazivali vojskom, to nikada ne biste mogli zaključiti na osnovu opreme i oružja koje su nosili. Ipak, bili su i više nego spremni da brane svoj narod”, priča Von Recklinghausen koji je svojim fotoaparatom bilježio strahote kojima je svjedočio.

U jednom trenutku, kada su prelazili preko jedne livade, jedan od vojnika nagazio je na minu, pri čemu je teže ranjen, dok je njemu šrapnel prošao kroz ruku kojom je fotografisao. Nakon toga je prebačen u bolnicu u Srebrenici.

“U bolnici je bilo kao u horor filmu”, prisjeća se. Tamo je upoznao doktora Nedreta Mujkanovića koji mu je, iako nije imao nikakve medicinske opreme, anestetika ili lijekova, sanirao ranu.

“Scene iz bolnice su bile nadrealne. Iako nije bilo nikakvih anestetika, niti lijekova, niko nije plakao. Ljudi s teškim povredama, ranjenici kojima su amputirani dijelovi tijela, nisu plakali”, govori.

Smrt je bila svakodnevica

U narednom periodu je dosta vremena proveo s doktorom Mujkanovićem, dokumentujući operacije bez anestetika i smrt koja je u Srebrenici bila svakodnevica.

“Sjećam se dvije užasavajuće scene iz bolnice. Jedna je kada su čovjeku kojem su, s obzirom na to da nisu imali pravi medicinski alat, bez anestezije i lijekova protiv bolova, oko u kojem je bio metak izvadili kašikom. Druga scena je čovjek koji je imao geler u stomaku, a kojem je doktor Mujkanović, ponovo bez ikakve anestezije, razrezao cijeli stomak kako bi zaustavio unutrašnje krvarenje”, kaže Von Recklinghausen.

“U Srebrenici sam zaista vidio kraj svijeta”, ističe. “Zbog svega što sam vidio – djecu i ljude koji umiru, nedostatak vode, hrane i lijekova, uz konstantno granatiranje – u određenim trenucima sam bio ljubomoran na one koji su već umrli.”

U bolnici je, između ostalih, upoznao jednog mladića koji je govorio njemački jezik i koji je postao njegov prevodilac. S njim je, priča nam, išao na linije u Skelanima, na granici sa Srbijom, odakle je vidio kako tenkovi i haubice pucaju i sa srbijanske teritorije.

“Srbi su tvrdili da je u Bosni građanski rat u kojem oni ne učestvuju. No, s obzirom na to šta sam vidio, znao sam da je to laž”, kaže.

Dokumentovanje ratnih strahota

U nešto više od dva mjeseca koja je 1993. proveo u Srebrenici stiskao se obruč oko grada, a sve više ljudi stizalo je u sami centar ovog grada koji je prije rata imao oko 20.000 stanovnika.

“U jednom trenutku je u gradu bilo između 40 i 50 hiljada ljudi. Bile su to užasne scene. Ljudi su spavali po ulicama, nije bilo hrane, ni lijekova”, prisjeća se.

Svoje izvještaje iz Srebrenice Von Recklinghausen slao je preko amaterske radiostanice koja je bila smještena u zgradi pošte i imala vezu s jednom njemačkom radiostanicom.

“To je bio jedini način da se sazna šta se dešavalo u Srebrenici u to vrijeme”, kaže ovaj njemački fotograf.

Svjedočio je, između ostalog, ulasku Ujedinjenih nacija i francuskog generala Philippea Morillona u Srebrenicu koji je obećao da će evakuisati ranjenike.

“To se nije dogodilo”, kaže Von Recklinghausen.

U tom periodu je drugi put ranjen dok je s Birtleyjem koji je tada, također, ranjen pokušavao doći do Konjević-Polja. Ponovno se na djelu pokazao doktor Mujkanović, nakon čega su helikopterom UN-a evakuisani iz Srebrenice.

“Rekli su mi da držim svoje stvari blizu kako bih se brzo mogao spakovati kada dođe helikopter. Tako sam svoj ruksak, u kojem su bili svi moji filmovi, ostavio u zgradi pošte. Bila je smjena UN-ovih vojnika, a jedan od njih je greškom uzeo moj ruksak koji su mu srpski vojnici oduzeli na jednoj od barikada”, prisjeća se. Tada je ostao bez 18 rolni nerazvijenog filma.

Pronalazak oduzetih fotografija

Sedam godina poslije pozvao ga je jedan advokat iz Srbije, tražeći od njega da bude svjedok na jednom od suđenja za ratne zločine u Hagu.

“Našli smo se u Berlinu i tom prilikom je spomenuo fotografije koje su bile na filmovima koje su mi srpski vojnici oduzeli. Pitao sam ga kako je moguće da pričamo o fotografijama za koje sam mislio da su izgubljene i da ih niko nije vidio. Neke od tih fotografija, koje je posjedovao, pokazao mi je na svom računaru”, kaže.

“Ispričao mi je da mu je fotografije dao drugi advokat iz Beograda, koji me uputio na jednog čovjeka iz Vlasenice za kojeg se ispostavilo da je novinar koji je radio za Glas. Pokazao mi je moje fotografije koje su Srbi razvili i koristili kako bi saznali ko se borio u Armiji BiH. Na poleđini svake fotografije ćirilicom su bila ispisana imena ljudi koji se na njima nalaze”, dodaje.

Različitim kanalima je naknadno uspio otkupiti neke od fotografija koje je snimio, no veliki broj njih, koje dokumentuju uvjete života 1993. u Srebrenici, izgubljen je. Pretpostavlja da se nalaze u nekom od arhiva Vojske Republike Srpske.

Veliki broj njegovih fotografija završio je u knjizi Srebrenica, kako se zaista zbilo autora Alexandera Dorina iz Švicarske i Zorana Jovanovića iz Bosne i Hercegovine u kojoj se negiraju genocid i razmjere zločina.

Povratak u Srebrenicu

Von Recklinghausen se u Srebrenicu vratio nekoliko mjeseci nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

“Shvatio sam da se stanovništvo grada potpuno promijenilo. Nije bilo nikoga od prijašnjih stanovnika, ljudi koje sam znao. Mislim da je to jedini primjer nakon Drugog svjetskog rata gdje se stanovništvo jednog grada potpuno promijenilo u tako kratkom vremenskom periodu”, kaže.

Tada nije znao da je u Srebrenici počinjen genocid.

Tek nakon što su pronađene prve masovne grobnice saznao je za genocid, u kojem su ubijena najmanje 8.372 bošnjačka muškarca i dječaka s područja enklave Srebrenica. Krivca za razmjere ovog zločina vidi u UN-u.

“Srbi jesu napadali i ubijali, ali UN je kriv što nije spriječio genocid”, smatra.

U narednim godinama nastavio je dolaziti u Srebrenicu, gdje je ‘90-ih stekao mnoge prijatelje. Sedam puta je bio učesnik Marša mira, a na put od Nezuka do Potočara, kojim je 1993. ušao u Srebrenicu, uputio se i ove godine.

“Još mi je nepojmljiva miroljubivost i tolerancija Bošnjaka. Uprkos strahotama koje su im se dogodile, nikada u njima nisam vidio želju za osvetom. Ti ljudi žele samo pravdu, a nažalost ni to ne dobijaju”, zaključuje na kraju razgovora Von Recklinghausen.