Hajdarpašić: Rat je narušio zajedničku prošlost, ali i budućnost
Da bismo napravili nove iskorake ne treba nam više međunarodnih seminara, nego hrabrosti, kaže profesor na Odsjeku za historiju Loyola Univerziteta u Chicagu.

U našoj regiji moramo učiti iz raznih historijskih iskustava, iz grešaka bivše Jugoslavije, ali i iz njenih svijetlih tačaka, iz antifašističke tekovine i njenih uspona i padova, kao i iz mnogih drugih pojava koje su ostavile trag na Balkanu, govori dr. Edin Hajdarpašić, profesor na Odsjeku za historiju Loyola Univerziteta u Chicagu.
Njegova istraživanja usmjerena su na historiju nacionalizma i nacionalističkih pokreta na Balkanu u 19. i 20. vijeku. Autor je knjige Whose Bosnia? Nationalism and Political Imagination in the Balkans, 1840-1914. Taj rad je 2016. godine dobio nagradu akademske Asocijacije za proučavanje nacionalnosti.
Odgovarajući na pitanje koliko smo kao društvo na Balkanu zarobljeni u prošlosti, kaže da prije svega moramo razumjeti kako smo uopće došli do tačke gdje raspravljamo o tome.
Prošlost je veća i složenija od njihovih bijednih ambicija
“Uzmimo za primjer Bosnu i Hercegovinu. Prije 30 godina nacionalistički poduhvati su nas pokušali potpuno osloboditi naše prošlosti. Spalili su do temelja biblioteke i arhive, poput Vijećnice i Orijentalnog instituta. Ciljano su rušili spomenike, mostove, vjerske objekte, pretvarali su škole i domove kulture u logore. Za ratne zločince to brisanje naše prošlosti je trebalo postaviti praznu ploču za izgradnju novih nacionalnih kula. Iako im nije pošlo za rukom da sve sruše – jer prošlost ostaje veća i složenija od njihovih bijednih ambicija – ipak je strašno narušen smisao zajedničke prošlosti, kao i budućnosti“, kaže sagovornik.
Dodaje da u poslijeratnoj pljački, koja traje od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, političari sve češće poručuju da ostavimo prošlost historičarima, dok oni među sobom nastavljaju dijeliti institucije, fotelje i materijalne resurse, kojima će osigurati vlast i time kontrolu nad narativima o historiji i sadašnjosti.
“Iako su Hrvatska i Srbija izbjegle nivo ratne devastacije koja je pogodila Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, suštinski su slični tamošnji projekti brisanja i izgradnje novih narativa. Upravo izvođači tih radova vole kazati da od prošlosti nema nikakve fajde i da se trebamo okrenuti njima kao nositeljima prazne budućnosti.“
Relativizacija, poricanje, slavljenje ratnih zločina…
Prema njegovim riječima, historija nije statična i ona se stalno preispituje, prepričava, nadograđuje i time se nalazi u tekućim procesima revizije.
“Recimo, kada predsjednik Hrvatske Zoran Milanović tvrdi da postoje genocidi i ‘genocidi’ i da je većina država zasnovana na njima, tu se ne radi o revizionizmu, nego o relativizaciji zločina. Kada se u Beogradu iznose mošti antisemite Nikolaja Velimirovića, tu se radi o građenju novih narativa koji spajaju grozne ‘tradicije’ proteklog vijeka, od 1930-ih do 1990-ih. Umjesto da sve to strpamo pod sveobuhvatni pojam revizionizma, mislim da bi bilo dobro da idemo korak dalje i specificiramo o čemu je riječ, naprimjer, o relativizaciji, poricanju, slavljenju zločina“, smatra Hajdarpašić.
Osvrćući se na čestu zloupotrebu historije u dnevno-političke svrhe na Balkanu, navodi da bi morali pokušati izbjeći notorne rekla-kazala diskurse i otvoriti nove kritičke rasprave o historiji u javnom prostoru.
“Kada govorimo o brojnim kontroverznim izjavama političara o prošlosti, trebali bismo prvo krenuti od empirijski utvrđenih činjenica i tek onda jasno postaviti njihove tvrdnje unutar tog empirijskog okvira, dakle da ih tačnije okarakterizirmo kao pokušaje relativizacije ili poricanja činjenica.”
Projekti brisanja i izgradnje novih narativa
“Drugim riječima, mediji ne bi smjeli samo prenositi kontroverzne izjave (često kalkulirane kao provokacije) uz suprotne tvrdnje i time ih ostaviti javnosti kao manje-više jednako vrijedna viđenja prošlosti. Recimo, [predsjednik bh. entiteta Republika Srpska] Milorad Dodik je rekao ovo, a sud kaže ono, i to je to. Ta vrsta rekla-kazala izvještavanja prilično je štetna. Iskreno, imam utisak da se historičari rijetko pitaju ili uzimaju za ozbiljno kad se govori o ratovima 1990-ih“, ukazuje sagovornik.
Kako se za vrijeme razgovora našao u Washingtonu, prenio je i jednu tamošnju situaciju vezanu za glavni autoput koji vodi iz savezne države Virginia prema američkoj prijestolnici, a koji se sve do prošle godine zvao “Jefferson Davis Highway”.
“Autoput je imenovan po prvom predsjedniku južnjačke Konfederacije, koja je, za vrijeme Američkog građanskog rata (1861-65), pokušala uništiti Sjedinjene Američke Države i uspostavi vječnu robovlasničku hijerarhiju, dakle rasistički raj. Iako je Konfederacija bila vojno poražena, južnjački rasisti su se vratili na lokalnu vlast i drugim metodama nametnuli svoje politike, narative i simbole. Tako se Davis, 50-ak godina nakon što je poražen, polako vratio na američke ulice i historijske udžbenike – ne kao notorni rasista i ratni zločinac, nego kao stari čiča koji se borio za svoj lost cause (izgubljeni cilj). Tek nakon višedecenijske borbe, jedan dio autoputa ‘Jefferson Davis’ je preimenovan protekle godine, a drugi dijelovi još uvijek nose njegove ime.“
Osnovna etička pitanja o političkoj moći i historiji
Hajdarpašić smatra kako moramo učiti iz raznih historijskih iskustava, sa bilo koje strane svijeta – bilo iz SAD-a, Sirije ili Ukrajine.
“U Bosni i Hercegovini su desetljeća potrošena na prilično nejasne pojmove pomirenja, u historijskoj struci već dugo je fokus na usko definiranim analizama udžbenika, ali se ne postavljaju osnovna etička pitanja o političkoj moći i historiji. Da bismo zaista napravili nove iskorake, ne treba nam više međunarodnih seminara, treba nam, prije svega, hrabrosti. Da prihvatimo da učimo iz naših iskustava, da izgradimo svoje etičke i historijske vidike, moramo smoći hrabrosti za takve iskorake“, smatra Hajdarpašić.