Politika sa visina: ‘Leteći Kremlj’ i američki avion Sudnjeg dana

Iako mnogi imaju specijalne avione za transport državnog vrha, kada se spomene ‘predsjednički avion’, najčešće se misli na američki ‘Air Force One’ – pandan mu je Putinova ‘Komandna tačka’.

'Air Force One' zapravo je modificirani 'Boeing-747', dok mu je ruski odgovor 'Iljušin Il-96' (Reuters)

Globalni politički sistem se suštinski promenio u poslednje tri decenije. Pad Berlinskog zida, raspad SSSR-a, uspon Evropske unije, kao jednog od tri najveća svetska tržišta, te meteorska transformacija Kine iz proizvodne u potrošačku ekonomiju su samo neki od tektonskih promena na svetskoj političkoj sceni u proteklih 30 godina.

Ovakve promene su dovele i do formiranja novih globalnih saveza – pored NATO-a i EU-a, ali i BRICS-a, koji je okupio neke od najvećih zemalja i ekonomija, poput Kine, Indije i Brazila. Promene formata globalnih strateških saveza su neminovno promenile i same uloge premijera, predsednika, ministara i raznih međunarodnih predstavnika.

Još pre Drugog svetskog rata brojni svetski lideri – predsednici, premijeri i kraljevi – usvojili su (tada još nov) način prevoza avionom. U to vreme nije bilo brojnih međunarodnih sastanaka i samita, kao što je to slučaj danas, a nije bilo ni globalnog rivaliteta velikih sila u današnjem obliku.

Podzemni gradovi

Nakon završetka rata, početkom ‘50-ih, nova globalna strategija „međusobnog nuklearnog uništenja“ dovela je do potrebe da se lanac komande unutar velikih sila značajno promeni, a samim tim i da se omogući „kontinuitet vlade“, čak i u slučaju nuklearnog napada. Prvi potezi (i na Zapadu, i u SSSR-u) su bili izgradnja velikih podzemnih nuklearnih bunkera, zapravo čitavih „malih gradova pod zemljom“, sa zgradama za političke predstavnike, vojne komande, veliki broj vojnika u svrhu obezbeđenja, kuhinje i restorane za hiljade ljudi, bolnice, pa čak i bioskope i barove.

U SAD-u postoji nekoliko lokacija sa ovakvim kompleksima, od kojih su javnosti poznate tri – onaj u planinama Quirauk (Site R), Camp David u Marylandu, te Raven Rock, takođe u Marylandu.

Unutar današnje Ruske Federacije postoji najmanje 11 ovakvih „podzemnih gradova“, dok ih je u SSSR-u bilo znatno više – sedam od njih se nalaze u današnjoj Ukrajini, dva u Kazahstanu i jedan u Belorusiji (koji se i danas aktivno koristi).

Verovatno najveći ovakav kompleks je onaj u podnožju Urala, u doline planine Yamantay u Beloretskom okrugu. Predmet mnogih „urbanih legendi“, postojanje „kompleksa Yamantay“ je potvrdila i sama Moskva, ali tek 2014. godine. Američki izvori smatraju da se unutar kompleksa „Alkino 2“ nalazi smeštaj za kompletnu Vladu Rusije, 2.000 članova različitih grupa za ispomoć, te između 14 i 20 hiljada vojnika. Američki špijunski satelit „USA 278“ je 2019. godine u blizini ovog kompleksa uspeo da snimi podzemne puteve „u nekoliko nivoa“, a smatra se da ispod same planine Yamantay ima 100-ak kilometara tunela.

Ipak, verovatnije je da Putin više koristi svoj najnoviji podzemni komadni bunker na obali Crnog mora. Bunker se nalazi ispod velikog kompleksa luksuznih vila, kuća za obezbeđivanje i drugih zgrada, te gotovo sedam kvadratnih kilometara „zabranjenog prostora“, koji se nalazi pod šumom. Takođe, iznad celog kompleksa je zona zabranjenog leta (zona P116). Zvanično nazvan „Rezidencija Idokopas“, ovaj kompleks pod zemljom se zapravo nalazi kilometar i po dalje, u regionu Praskoveyevka. Poput onog u planini Yamantay, i ovaj „podzemni centar“ može da primi celokupnu Vladu, kao i vojni vrh, sa porodicama.

Vladavina iz vazduha

Kada Putin ne boravi u Kremlju ili nekoj od svojih rezidencija, najverovatnije putuje predsedničkim avionom „Ilyushin IL-96-300PU“. U pitanju je visoko modifikovani „Ilyushin IL-96“, koji je u upotrebi još od 1988. Ovo je jedna od tri ovakve letelice u upotrebi – Putinov avion se naziva „Komandna tačka“ (ekvivalent američkom „Air Force One“). Ukupno je bilo proizvedeno pet ovakvih letelica, a prvu je koristio tadašnji predsednik Boris Jeljcin od 1992. U periodu od 2005. do 2010. godine letelice je koristio i Putin, kao i tadašnji premijer Dmitrij Medvedev. On je takođe bio naručio još dve letelice za potrebe Vlade od fabrike „Voronezh BACO“. Ruska štampa je u to vreme pisala i o planovima za treći specijalni avion, „IL-96-400 VPU“ nazvanim „Zveno-35“, ali nije poznato dokle se stiglo sa njegovom izradom.

Putinov avion ima šemu boja kao i zastava Rusije, sa velikim grbom predsednika na prednjem delu. Sve tri predsedničke letelice imaju isti broj repa, „RA-96022“. Unutar aviona se nalaze dve spavaće sobe, mala i velika sala za sastanke, ambulanta, kuhinja, sobe za članove obezbeđenja, komandni centar, centar veze i salon za dnevne aktivnosti. Sam komandni centar se za komunikaciju oslanjanja na nekoliko grupa satelita – ECS satelite za vezu sa vojnom komandom, Bars-M za navigaciju i planiranje leta, te sistem za satelitsko osmatranje i topografiju Persona 2441. Putinov „Ilyushin“ takođe koristi i najmanje 25 GLONASS satelita za navođenje (ruskih pandan američkom sistemu GPS). Iako je tačan broj ljudstva i putnika unutar ovih aviona državna tajna, najčešće se spominje brojka između 180 i 200.

Samo jednom u vanrednoj situaciji

Iako najveći broj zemalja u svetu ima specijalne avione za transport svojih najviših rukovodioca i članova vlade, kada se pomene termin „predsednički avion“, najčešće se misli na američki „Air Force One“. Prvi američki predsednik koji je koristio avion kao „drugu komandu“ (u odnosu na „prvu“, Belu kuću) bio je Franklin D. Roosevelt tokom ’30-ih godina prošlog veka. Njegov avion „Douglas Dolphin“ nije imao mnoštvo luksuza, ali je zato imao mogućnost sletanja na vodu, što je Roosevelt često koristio. Kasnije je on dobio i unapređeni predsednički avion, „Douglas C-54“.

Nakon Drugog svetskog rata, novousvojena vojna i politička doktrina SAD-a (Nacionalni akt odbrane iz 1947. godine) propisivala je da je predsednik „poslednja instanca“ za naređivanje nuklearnog udara, te je samim tim to moralo biti omogućeno svuda, pa i u vazduhu. Prvi avion „novog tipa“ je bio „Douglas DC-6“ nazvan „Independence“ (Nezavisnost). Ovaj avion će američki predsednici koristiti do početka ‘60-ih, kada će on biti zamenjen avionom „Lockheed Constellation“, nazvan „Columbine“. Krajem ’60-ih i početkom ‘70-ih, mlazni avioni dobijaju primat u avioindustriji, a Bela kuća dobija tri aviona „Boeing 707“. To označava i formiranje posebne jedinice unutra američkog vazduhoplovstva (Air Force) nazvane „Special Air Missions“.

Moderni „Air Force One“ je avion tipa „Boeing VC-25“, koji predstavlja značajno unapređeni „Boeing 747“. Najveće unapređenje predstavlja domet – „VC-25 Air Force One“ može da leti preko 12.000 kilometara bez potrebe za dopunom goriva. U gornjem delu aviona se nalazi „White House II“, sa posebnim sobama za predsednika, privatnom kancelarijom, salom za sastanke, salom za projekcije, te kancelarijom za telekonferencije. U donjem delu se nalazi velika kuhinja, ambulanta sa kompletnom operacionom salom i apotekom, teretana i sobe za pripadnike Tajne službe (Secret Service). „Air Force One“ ima posadu leta od 26 osoba, uz 76 članova drugog osoblja.

Zanimljivo je i da je „VC-25“ samo jednom bio u „stvarnoj“ vanrednoj situaciji, te preuzeo komandu od Bele kuće. Nakon ranih časova napada na New York 11. septembra 2001, tadašnji predsednik George W. Bush se ukrcao na „Air Force One“, koji je tada postao „First US Command Post“ (Prva komanda SAD). Avion je poleteo iz baze na aerodromu Sarasota-Bradenton na Floridi i kružio je dva sata iznad Meksičkog zaliva, dok se dešavao napad na zgradu Pentagona u Washingtonu. Posle nekoliko sati, „Air Force One“ se bezbedno spustio u bazu Barksdale u saveznoj državi Louisiana.

Izvor: Al Jazeera