Gađanjem civilnih meta u Rusiji Zelenski bi riskirao podršku Zapada
Slučajevi iz Drugog svjetskog rata pokazuju da su se Winston Churchill i Velika Britanija suočili sa talasom kritika na Zapadu zbog bombadiranja civila u nacističkoj Njemačkoj.
Službeni Kijev nije preuzeo odgovornost nakon napada dronovima na Moskvu u utorak, no Kremlj taj slučaj pokušava iskoristiti za opravdanje ruske agresije na Ukrajinu koja traje od kraja februara 2022. godine.
To što je vlada u Kijevu negirala bilo kakvu direktnu odgovornost, u ruskoj javnosti se u potpunosti zanemaruje. Ruski predsjednik Vladimir Putin napad je protumačio kao odgovor Kijeva na raniji ruski napad na sjedište ukrajinske vojne obavještajne službe.
„Kao što znate, kijevski režim je kao odgovor na to izabrao drugačiji put i pokušava zastrašiti Rusiju, ruske građane, tako što gađa stambene zgrade“, rekao je šef Kremlja. „To je, naravno, jasan znak terorističke aktivnosti.“
Prema podacima ruskog Ministarstva odbrane, napad je izveden s osam dronova, od kojih je oboreno pet, a tri su se srušila. Meta napada bila su područja na jugu i jugozapadu Moskve, gdje se nalaze stambena naselja koja se smatraju elitnima.
Kakve koristi bi Kijev mogao imati od slanja dronova na rusku prijestolnicu? Prema vojnom stručnjaku Victoru Litovkinu – potez nema nikakvog vojnog smisla i koristi, osim što su oštećene pojedine stambene zgrade.
„Što se tiče napada, naravno da smo zadovoljni što to vidimo i predviđamo povećan broj takvih udara. Ali, naravno, nismo direktno umiješani u njih“, rekao je pomoćnik predsjednika Ukrajine Mihailo Podoljak.
Upusti li se ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski zaista u raketiranje ruskih civila, riskira široku podršku zapadne javnosti, koju sada ima.
Bombardiranje Dresdena
Slučajevi iz Drugog svjetskog rata svjedoče da većina stanovništava na Zapadu ne odobrava ubijanje civila, pa makar se oni nalazili i na protivničkoj strani. Kraljevske zračne snage (RAF) koje su 1945. učestvovale u bombardiranju Dresdena u istočnoj Njemačkoj dobile su spomenik u Londonu tek sedam decenije kasnije, a od njih se nakon rata distancirao i premijer Winston Churchill.
Pokazat će se posve pogrešna odluka Winstona Churchilla i šefa Bombarderskog štaba Velike Britanije Arthura Harissa da bombarduju privredni i kulturni centar nacističke Njemačke, Dresden, na istoku zemlje. Premda je strategija zapadnih saveznika uključivala bombardiranje isključivo vojnih ciljeva, Churchill i Hariss su vjerovali kako će uništenjem Dresdena izazvati haos i metež duboko u Njemačkoj i izvršiti pritisak na Adolfa Hitlera da okonča rat. Eskadrila RAF-ovih bombardera Lancaster, koji su poletjeli iz baze u istočnoj Egleskoj u noći 13. februara 1945, prvo je pogodila tržnicu Altmarkt. Teške bombe su rušile krovove zgrada, a onda stotine lakozapaljivih bombi su padale u unutrašnjost objekata i palile sve oko sebe.
Isprva, činilo se da je Zapad postigao cilj – svjedoci govore da su stanovnici koji su ranjeni ili su izgubili svoje najdraže u Dresdenu govorili da bi najradije ubili Hitlera lično, zbog rata u koji ih je uvukao. Sam vođa dresdenskih nacista Martin Mutschmann je pobjegao iz grada i sakrio se u okolne planine.
Svi su okretali glavu od RAF-a
Frederick Taylor, autor knjige Dresden, Tuesday 13. februar 1945. kaže da je šef nacističke propagande Joseph Goebbels potom poduzeo veoma smjel potez – nije krio broj žrtava, već naprotiv, maksimalno ga je naglašavao i preuveličavao. Putem nezavisnih medija u Švedskoj i Švicarskoj zapadnoj javnosti je plasirao priču od oko 200.000 ubijenih civila u Dresdenu. Prema policijskim izvještajima, stvarni broj poginulih u bombardiranju Dresdena bio je oko 25.000. „To je jedna od najuspješnijih lažnih vijesti, u historiji lažnih vijesti“, rekao je Taylor.
Goebbels je tragediju Dresdena iskoristilo da pridobiti njemačku javno i istovremena šokira ostatak svijeta. I uspio je. U američkim medijima se pojavio članak koji je u naslovu imao vrlo upečatljivu frazu – teror bombardiranjem. To je potaklo cijeli talas polemika na Zapadu o neselektivnim gađanju civila u Njemačkoj. Britanski parlament je također počeo postavljati nezgodna pitanja vladi. Washington je počelo kritikovati London i stavljati do znanja da on nema nikakve veze sa ubistvima civila u Dresdenu. Winston Churchill, koji je strahovao da bi zbog Dresdena mogao imati vrlo tešku političku štetu, počeo se distancirati od strategije bombardiranja gradova. S Churchillovim distanciranjem od masovnog bombardiranja nacističkih gradova krivica se usmjerila na šefa Bombarderskog štaba Arthura Harissa, pa on postaje osoba koju niko ne želi u svojoj blizini.
Trebalo je proći 67 godina da 55.000 vojnika koji su se borili i ginuli za RAF-ov Bombardeski štab dobiju spomenik u Londonu uz druge vojnike britanske vojske.