Energetska tranzicija za Balkan: Nije opcija ‘neće Evropa, nećemo ni mi’

Evropa je zbog jeftinog fosilnog gasa otezala s prelaskom na obnovljive izvore energije i sada se suočava s posljedicama svoje tvrdoglavosti i ovisnosti o jeftinom plinu iz Rusije.

Evropska industrija još uvijek je najvećim dijelom oslonjena na plin i električnu energiju (EPA)

Industrijski sektor bio je treći najveći potrošač finalne energije u Evropskoj uniji u 2021. godini, nakon saobraćaja i domaćinstava, s udjelom od 25,6 posto finalne potrošnje energije u EU, pokazali su najnoviji podaci Eurostata.

Uprkos promoviranju ideja o prelasku na druge izvore energije, gledajući podatke koje je objavio Eurostat, jasno je da energetski sektor još uvijek najviše ovisi o fosilnim gorivima. Prirodni plin, nafta i naftni derivati, čvrsta fosilna goriva i neobnovljivi otpad činili su više od polovice (50,9 posto) konačne potrošnje energije u industriji u 2021. godini.

U apsolutnim brojkama ta ovisnost postaje još očitija, budući da je više od trećine električne energije i više od polovice toplinske energije proizvedene u EU 2021. godine dolazilo iz fosilnih goriva. Podaci pokazuju da su u 2021. godini električna energija (33,2 posto) i prirodni plin (32,7 posto) činili dvije trećine konačne potrošnje energije u industrijskom sektoru EU-a.

Njemačka ‘na kratko’ otvara termoelektrane

Ostali energenti činili su znatno manji udio: nafta i naftni derivati (isključujući biogoriva) činili su 9,8 posto, obnovljivi izvori energije i biogoriva 9,7 posto, a čvrsta fosilna goriva 6,4 posto.

Denis Žiško, koordinator programa za energiju i klimatske promjene u Aarhus centru u Bosni i Hercegovini, za Al Jazeeru kaže kako je Evropa, zbog jeftinog fosilnog plina, otezala s prelaskom na obnovljive izvore energije i sada se suočava s posljedicama svoje tvrdoglavosti i ovisnosti o jeftinom plinu iz Rusije.

“Zbog ovoga što se dešava u Evropi, često možemo čuti i naše političare na Balkanu da se referiraju na to da Njemačka otvara termoelektrane na ugalj, što je tačno, ali to je samo privremeno, dok ne zamijene energiju koju su dobijali iz fosilnog plina s obnovljivom. Dakle, oni otvaraju konzervirane termoelektrane, koje će ugasiti onog momenta kada pokriju svoje potrebe obnovljivim izvorima“, kaže Žiško.

Dodaje da Evropa, i Balkan posebno, odugovlače s energetskom tranzicijom zato što se i dalje oslanjaju na “jeftine“ izvore energetskih fosilnih goriva, što nema budućnost.

Proces će trajati 10 do 20 godina

“Dakle, što više otežemo, to će nas više koštati ta tranzicija. Ona će se neminovno desiti i trebamo prestati ubjeđivati građane da postoji budućnost u uglju, jer jednostavno nema te budućnosti.“

Upozorava kako će se zemlje Balkana sada suočiti s dodatnim izazovom, a to je dekarbonizacija energetskog, ali i drugih sektora.

“Evropska unija je nedavno usvojila mehanizam po kojem se uvode takse na pojedine proizvode, uključujući električnu energiju, za uvoz, u našem slučaju za izvoz u EU, prema kojem će proizvodi biti opterećeni taksama na emisije ugljen-dioksida onog momenta kada iz Evrope neko želi uvesti da bi se na taj način zaustavila nelojalna konkurencija na evropskom tržištu, jer evropski proizvođači plaćaju tu taksu, dok naši proizvođači to nemaju. To se posebno odnosi na neke kod profitabilne industrije poput industrije cementa, željeza, đubriva, aluminija i električne energije. Te poteze EU vrši kako bi se ubrzala dekarbonizacija industrijskog i energetskog sektora, kako u Evropi, tako i u zemljama koje imaju aspiracije da se priključe EU“, kaže Žiško.

Ističe kako taj proces nikad nije bio ni zamišljen da se desi preko noći te da će on definitivno trajati sljedećih 10 ili 20 godina, ali mi sebi ne možemo dopustiti da kažemo “nije Evropa, pa nećemo ni mi“.

Odnosi se na sve sektore, transport, poljoprivredu

“Ne smijemo sebi dozvoliti da čekamo 2040. i 2050. godinu pa da onda počnemo razmišljati o dekarbonizaciji energetskog sektora. Mi smo potpisom Sofijske deklaracije preuzeli obavezu dekarbonizacije društva do 2050. godine. Kod nas se često misli da se to odnosi samo na energetski sektor, što nije tačno, jer se to odnosi na sve sektore, poput transporta, poljoprivrede, i moramo promijeniti način upravljanja i prestati s razbacivanjem energije“, zaključuje Žiško.

Evropa teži energetskoj neovisnosti

Evropske zemlje su svoju ekonomiju razvijale zahvaljujući jeftinoj, prljavoj, većinom uvoznoj, energiji. U prvom redu uglju, te jeftinom uvoznom prirodnom gasu, najviše iz Rusije. Tako je EU uvozila preko 50 posto svojih energetskih potreba, a već decenijama teži ka energetskoj neovisnosti i energetskoj sigurnosti, kaže za Al Jazeeru Nihad Harbaš, energetski stručnjak i osnivač nLogic Advisory konsultantske kuće.

Navodi kako je nekoliko bitnih energetskih datuma unazad 10 godina koji su značajni za energetsku tranziciju.

„Jedan od njih je Ruska agresija Krima 2014. godine, te blagi odgovor Evrope. Govoreći o prirodnom gasu, Evropa je od 1990. do 2020. godine povećala svoju ovisnost o uvoznom gasu sa 52 posto na preko 84 posto, a to je 2019. godine iznosilo 90 posto sa značajnim porastom od 2014. kada je ta ovisnot iznosila oko 70 posto. Te godine se desila Ruska aneksija Krima, Evropa se deklarisala uvođenjem sankcija prema Rusiji, ali je i dalje povećala uvoz tog jeftinog energenta, a Njemačka se nadala izgradnji Sjevernog toka 2.

Pandemija COVID 19 2020. godine dovela je, kaže Harbaš, do prisilne reakcije Evrope. Smanjenja proizvodnja i potrošnja energije iz svih oblika, blagi rast povećanja kapaciteta na obnovljive izvore energije. Rast energetskih potreba usljed oporavka privrede nakon COVID-a 19, kao i vraćanja proizvodnih industrijskih kapaciteta iz azijskih zemalja u Evropu, povećana proizvodnja iz fosilnih goriva zbog velikih zahtjeva za energijom u privredi, ali i potrošnje energije u domaćinstvima i uslugama zbog klimatskih promjena (naročito u ljetnim periodima kada je potrebno razhladiti boravišne prostore). Još uvijek relativno mali udio obnovljivih izvora energije, jer proces dekarbonizacije je u ranoj fazi“, smatra on.

Prelazak na Turski tok april 2021. godine je zatišje pred buru, prema njegovom mišljenju.

„Balkanska ruta se promijenila, a balkanske zemlje, ionako ošamućene, samo su nastavile „teturati“. Ruska agresija na Ukrajinu u februar 2022. godine bila je savršena oluja i žestok odgovor Evrope i saveznika. Smanjenje uvoza ruskih fosilnih goriva sa 40 na 6 posto, okretanje novim pravcima snabdjevanja i drugim izvorima energije, odnosno snažno zagovaranje i početak prave dekarbonizacije. Evropa se okrenula drugim izvorima energije, ali to ne može učiniti brzo. Treba vremena da se uspostavi sigurno snabdijevanje obnovljivim izvorima energije, a to nije kratkoročna opcija. Uzima se zalet paljenjem starih, dobro isprobanih, motora (termoelektrana), te snažni zamah za smanjenje potrošnje energije (energijska efikasnost) i proizvodnja iz obnovljivih izvora.

Energetska tranzicija u zamahu

Realnost 2023. godine je energetska tranzicija u punom zamahu. Evropska unija proizvodi više električne energije iz obnovljivih izvora nego iz fosilnih goriva. Ubrzano povećanje kapaciteta OIE (solar, vjetar, biomasa, hidro, biogas, otpad i kanalizacije, hidrogen, ozelenjavanje atomske energije, itd.). Radi se na povećanju energijske efikasnosti gdje se ulaganjem u čiste izvore smanjuje finasiranje ruske invazije, kao i ubrzava proces elektrifikacija vozila i e-mobilnosti. Udio vjetra, solara i i ostalih obnovljivih izvora u ukupnoj proizvodnji električne energije iznosi preko 40 posto, dok udio fosilnih goriva pada ispod 35 posto. Proizvodnja električne energije iz čistih izvora preuzima primat, a to već polako prate i drugi sektori“, ističe Harbaš.

Budućnost energetskog sektora EU leži u čistoj energiji i postizanju klimatske neutralnosti do 2050. godine, ne samo zato što je bolje, efikasnije, okolinski prihvatljivije, nego i zbog toga što EU ne želi da bude i dalje ovisna i ucjenjena vanjskim uticajima zemalja bogatih naftom i prirodnih gasom. Braniće se svim silama od toga, a već neki od mehanizama su ETS i tzv. CBAM odnosno „rampa“ na granicama EU u vidu oporezivanja ugljika.

Harbaš navodi kako u poređenju s podacima Eurostata o Evropskoj uniji za balkanske zemlje možemo reći da se nalaze između rasipništva i populizma.

„Zaglavljenje u socijalizmu (rasipništvu) i „nacilizmu“ (nacionalizmu – populizmu), pričaju o dekarbonizaciji, potpisuju sporazume, slikaju se, a i dalje žive od neefikasno, rukama siromašnih, teško, iskopanog uglja, trošeći prirodne resurse, zadužujući se i moleći međunarodni faktor i/ili Putina za humanitarnu pomoć. Nadaju se da struje nestati neće, a ne znaju da im ovi „prijatelji“ potajno pjevuše „kada struje nestane, ja ću doći po tebe“, zaključuje on.

Dobrovoljni cilj smanjenja potražnje za plinom

U 2021. godini industrijski sektori EU-a koji su prijavili najveće udjele u konačnoj potrošnji energije bili su hemijski i petrohemijski, s više od jedne petine (21,5 posto), nemetalni minerali (14,1 posto), papir, celuloza i print (13,6 posto), hrana, piće i duhan (11,6 posto) te željezo i čelik (10,2 posto). Najmanji udio u ukupnoj finalnoj potrošnji energije bilježi sektor tekstila i kože od 1,3 posto.

Hemijsku i petrohemijsku industriju, najvećeg industrijskog krajnjeg potrošača energije u EU, karakterizirala je snažna ovisnost o prirodnom plinu. Ovaj energent bio je najvažniji kako za proizvodnju hemikalija i hemijskih proizvoda (35 posto finalne potrošnje energije), tako i za proizvodnju osnovnih farmaceutskih proizvoda i farmaceutskih pripravaka – puno manji potrošač, ali s još većim udjelom prirodnog plina u finalnoj potrošnji energije (48 posto).

U industriji nemetalnih minerala, proizvodnja stakla i proizvoda od stakla također se uvelike oslanjala na prirodni plin (74 posto konačne potrošnje energije), kao i proizvodnja ostalih nemetalnih minerala (isključujući staklo, cement, vapno i gips), pri čemu 56 posto finalne potrošnje energije dolazi iz prirodnog plina.

Za industriju papira, celuloze i printa drugi energetski proizvodi, poput obnovljivih izvora energije i biogoriva, kao i električna energija, bili su važniji od prirodnog plina. Plin je, ipak, predstavljao između četvrtine do trećine konačne potrošnje energije u različitim industrijskim sektorima.

Ovi prikazani podaci odnose se na razdoblje prije uvođenja koordiniranih mjera smanjenja potražnje za plinom na nivou EU-a. U augustu 2022. godine Unija je usvojila dobrovoljni cilj smanjenja potražnje za plinom od 15 posto, što bi moglo utjecati na buduće podatke o konačnoj potrošnji energije u industriji.

Izvor: Al Jazeera